Razumni ljudi znaju zašto je decenijama ćutao i veruju da će srpski rod uskoro progovoriti snagom groma. Rečenica iz naslova slogan je Srpskog kulturnog kuba, koga su u Beogradu 1937. godine osnovali Slobodan Jovanović (na slici sa Bogdanom Popovićem), Stevan Moljević, Slobodan Drašković, Dragiša Vasić, sestre Dušica i Ružica Borisavljević. 1. Iz čuđenja ne možemo da izađemo: šta ovo bi sa nama? Gde smo se ovo našli? Je li umrla savest čovečanstva gledajući kako jednom malom narodu, viteškom i slobodarskom, koji je svoju vrhunsku etiku davno ugradio u moralni kodeks čovečanstva, otimaju komade njegove otadžbine? Da nije Evropa presvisla od stida i bola kad je videla kako se krivice oslobađaju

Badnji dan, kad su se – godine nulte – persijski magi vođeni zvezdom već bili prikučili „domu hleba“, što na ivritu znači Bejt Lehem, Vitlejem, i za njih je bio predukus božićnog zagrljaja Boga i čoveka, kako se to nadahnut spisima semiologa, matematičara i sveštenika Pavla Florenskog, zaginuvšeg u Gulagu, pre nekoliko decenija neodoljivo izrazio mitropolit Amfilohije. No, Persijanci će idući put u značajniji pohod u Svetu Zemlju doći tek 614. godine, napravivši pokolj kakav će tek donekle da ponove krstaši godine 1099, kada će Jerusalim da oslobode od islama, a muslimane i sve ostale žitelje Svetog Grada, uključujući i tamošnje hrišćane, od života.   Persijanci će u tom svom

Na ogradi Osnovne škole u Kočerinu kraj Širokog Brijega niknulo je 12 u kamenu isklesanih ćiriličnih slova visokih 1,4 metra, širokih metar i debelih 25 centimetara. Nemalo je to iznenađenje za prosječnog čitatelja kojemu se Široki Brijeg može vezati uz svašta, ali vrlo teško uz − ćirilicu. Pa sam se raspitao tko je to postavio i zašto, tko je klesao slova u hercegovačkom žestacu i s kojom nakanom. Svi mi u Kočerinu vele da o svemu tome najbolje zna Grgo Mikulić, ekonomist i direktor Turističkog ureda Široki Brijeg, pjesnik, knjižničar, klesar, kipar, etnolog, ljubitelj starina… Budući da je riječ o ćirilici, makar i “arvackoj“, ipak me prvo zagolicalo pitanje kako

O Oluji sam pisao dok je još trajala. Neposredno kad je Oluja završila poduzeo sam jedno veliko istraživanje o svim procesima događanja. Hodao sam od sela do sela, od kuće do kuće, od zgarišta do zgarišta, od neposrednih informanata do nadležnih organa vlasti vojnih i civilnih. Pošto sam uzeo za predmet sva ratom razorena naselja srpska i hrvatska, jer su i Srbi svojim etnobanditizmom razorili oko 300 hrvatskih naselja a Hrvati oko 1.200 srpskih bojao sam se da to nikada neću sam završiti. Našao sam iste metode i iste posljedice razaranja s tom razlikom što su hrvatska naselja započela ili dovršila obnovu, a srpska su dimila i bila u kompletnom

Posle oslobođenja i ujedinjenja 1918. dubrovački Srbi okrenuli su se radu za napredak građana Dubrovnika. U listu Srba katolika ,,Dubrovniku” ističe se: „Katoličko Srpstvo, koje je cijelu ovu borbu izvodilo, cijenilo je nakon rata borbu završenom i da će ono mirno bez borbe i bez zapreka moći, u jedinstvu i slobodi, nastaviti i dovršiti velike zamisli svog velikog učitelja Meda na spas i napredak zajedničke domovine …” . (1)   Na inicijativu Jelene  Ohmučević pl. Bizaro osnovana je 1919. Narodna ženska zadruga  u Dubrovniku. Prva predsednica bila je Jelena Ohmučević pl. Bizaro, dugogodišnja nastavnica ženske preparandije u Dubrovniku. Ponovo je izabrana za predsednicu Zadruge juna 1921. Jedan od glavnih ciljeva zadruge

Završno etničko čišćenje Hrvatske od Srba odvija se kroz “hrvatsku pravoslavnu zajednicu”, preteču “hrvatske pravoslavne crkve”, koja je nedavno dobila svog prvog “sveštenika” i svoj prvi “hram”, izjavio je Srni predsjednik Udruženja “Jadovno 1941.” Dušan Bastašić. On je rekao da rezultati posljednjeg popisa stanovništva u Hrvatskoj pokazuju da učenje Ante Starčevića, promotera hrvatskog državnog prava sa kraja 19. vijeka i ideologa ustaštva, rađa svoje plodove i u 21. vijeku. “Etničko čišćenje Srba fizičkim likvidacijama i protjerivanjem, koje je započeo Ante Pavelić 1941. u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske /NDH/, a nastavio Franjo Tuđman 1991. u vrijeme `neovisne države Hrvatske`, nastavljeno je suptilnijim metodama – odnarođivanjem i prevjeravanjem, što pokazuje i najnoviji

Dok je popis stanovništva iz 2001. godine pokazao kako je etnička slika Hrvatske nakon rata drastično izmijenjena, novoobjavljeni podaci iz prošlogodišnjeg popisa pokazuju kako su svi napori koji su u proteklom desetljeću poduzimani radi povratka izbjeglih Srba i stvaranja uvjeta za održivi povratak imali samo polovičan uspjeh. U prilog tome idu podaci iz UNHCR-a koji u 2012. godini bilježe samo 55 povratnika, što znači da je povratak Srba praktički zaustavljen Dok je popis stanovništva iz 2001. godine pokazao kako je etnička slika Hrvatske nakon rata drastično izmijenjena, novoobjavljeni podaci iz prošlogodišnjeg popisa pokazuju kako su svi napori koji su u proteklom desetljeću poduzimani radi povratka izbjeglih Srba i stvaranja uvjeta za održivi povratak imali