Na udaru Amerike krajiškim Srbima spasa ni teoretski nije bilo

(Iz knjige “Srbi u Hrvatskoj i njihova sudbina” književnika Gorana Babića, izdanje: Adeona i Stručna knjiga, Beograd, 1995)

(…) Danas je jasno čak i Englezima, Francuzima i Rusima da su u Drugom svjetskom ratu pobijedili Amerikanci, Nijemci i Japanci pa stoga nije od nekog naročitog značaja ako se navede da su Srbi u Hrvatskoj i odlukama ZAVNOH-a (partizanskog parlamenta) iz 1942. i 1943. godine priznati kao suvereni građani demokratske Hrvatske, one Hrvatske koja se borila protiv Hitlera. U današnjoj Hrvatskoj, koju današnje engleske, francuske i ruske vlade zovu na proslave pobjede nad fašizmom, ti isti Srbi (odnosno njihovi potomci) ne sudjeluju u vlasti u kojoj, međutim, na različite načine sudjeluju nekadašnji pripadnici Hitlerovih formacija, a o potomcima da ne govorimo. To, opet, ne sprečava aktualnu hrvatsku vlast da se, kad joj je potrebno, poziva na antihitlerovske tradicije u koje, valjda, spada i masovno rušenje spomenika antihitlerovske koalicije.

Zašto bi to bilo nelogično ako se u to uključuje američki ambasador u Zagrebu, ta perjanica današnjeg hrvatskog fašizma? Ta on odlazi u Jasenovac, na ostatke nekadašnjeg ustaškog koncentracionog logora u kojemu su ti Hitlerovi dželati na monstruozan način poubijali stotine hiljada Srba (a naravno i ostalih antifašista) i to odlazi, vjerojatno, kako je i navikao, tj. na tenku hrvatske vojske čiji vrhovni poglavica u životu nije radio ništa drugo osim što je ustrajno smanjivao broj srpskih žrtava u logoru Jasenovac! A kad odlazi? Zar dok je Jasenovac, to najveće srpsko groblje, u krajinskim rukama? Ni govora, on kao pravi demokrata, humanista i borac za ljudska prava u logor ulazi nakon ustaške pobjede, nakon što su potomci žrtava otjerani sa grobova svojih predaka i nakon što su vlast nad grobljem ponovo preuzeli dželati! Ali ni to nije mnogo, ako je od Amerike, bar je ona trideset godina pružala utočište i zaštitu Andriji Artukoviću, ustaškom ministru pravosuđa i tvorcu Jasenovca…

(…) Očito je, dakle, da osim činjenica do kojih mi držimo postoje i činjenice do kojih drži Amerika, a koje su od naših činjenica jače onoliko koliko je Amerika jača od nas. Koje su to nama tuđe i nepoznate činjenice?

Ako je vjerovati jednom neospornom današnjem autoritetu, možda vodećem svjetskom živom lingvisti, koji je osim što je kandidat za Nobelovu nagradu još i Amerikanac, a zove se Noam Čomski, stvari stoje tako da Srbi u Hrvatskoj u ovim najzadnjim događajima zapravo i nisu imali nikakve šanse pa su stoga i sva današnja a ovdašnja (beogradska) međusobna optuživanja za pad Krajine u krajnjoj liniji lišena svakog (ozbiljnog) smisla. Da se činilo ovako ili onako, jednako bi se završilo jer je odluka donijeta tamo u Vašingtonu, a ovdje je, na Balkanu, samo sprovedena u djelo. Šta govori Čomski i zbog čega Krajišnici nisu mogli umaći sudbini?

Kao prvo, ovo gdje mi živimo nije (sa aspekta Amerike) neka naša domovina, slobodna, suverena i samostalna zemlja (jer oni do tuđe domovine ne drže), nego je to naprosto jedno sporno mjesto na svijetu, koje treba urediti na način koji odgovara američkim interesima bez obzira na tuđe žrtve i cijenu koju će taj, drugi, platiti. U tom smislu, na primjer, a da bismo sve bolje shvatili, Krajišnici su prošli mnogo bolje od stanovnika Istočnog Timora od čijih je 700.000 stanovnika američki favorit general Suharto trećinu jednostavno poubijao a da to, naravno, nikoga osobito nije uzbudilo niti je podiglo neku medijsku prašinu. Za razliku, dakle, od nesretnih Timorana, Krajišnici su bar u najvećem broju ostali živi po čemu se vidi da su u našem slučaju Amerikanci bili više nego milostivi, gotovo humani. Kad vidimo kako Tuđmanove uniforme ubijaju ove preostale starce po Krajini, ne trebamo sumnjati da bi Tuđman bio efikasan kao i Suharto da je to Americi odgovaralo, ali budući da je Krajina ipak bliža evropskim TV kamerama od dalekog Timora, Amerika je procijenila da tu (istu) stvar treba odraditi suptilnije.

No, dobro, reći će neki, ali to još ne objašnjava stvar kao takvu. U čemu je suština problema i koji su kriteriji po kojima se Amerika ravna i upravlja u svojim poslovima? Da bismo znali šta hoće, moramo znati šta neće, a to što Amerika neće sastoji se, prema Čomskom, u slijedećem:
~ Americi ne odgovara stvarna nezavisnost bilo koje zemlje i
~ Americi ne odgovara takav društveni sistem bilo koje zemlje unutar kojeg američki kapital ne igra glavnu i vodeću ulogu.

Dovoljan je, uči Čomski, i samo jedan od navedena dva razloga da se bilo koja zemlja nađe na udaru Amerike, a slučaj je htio da nesretni krajiški Srbi ispunjavaju obadva te njima spasa zaista ni teoretski nije bilo.

Već vidim neke koji nisu u stanju prepoznati vezu između situacije i položaja u kojem su bili Krajišnici i matrice koja ugrožava američke interese do te mjere da je njihova intervencija nužna i neminovna. Rješenje je, međutim, jednostavno i zove se Jugoslavija (…), u kojoj su (Krajišnici) (…) bili i slobodni i sigurni za svoj život, kao pojedinci i kao narod općenito. Slučilo se, na njihovu nesreću, da se takva Jugoslavija raspala a da je njih dopao komad zemlje (Tuđmanova Hrvatska) uređen tako da u potpunosti odgovara američkoj matrici ako ga oni (Krajišnici) ne kvare. A oni su ga kvarili samim svojim postojanjem, tj. insistiranjem na povezanosti sa Srbijom i Jugoslavijom. Ako se tome doda da Americi ne odgovara ni ova Jugoslavija, ovakva kakva jest (SRJ – nap. I. B.), budući da (još) nije pristupila nijednom od aranžmana („Partnerstvo za mir“, NATO) te također (još) nije do te mjere uništila društveni sektor privrede da bi multinacionalni kapital u potpunosti ovladao njenim resursima i pretvorio je u koloniju, posve je jasno da sudbina krajinskih Srba nikako nije mogla biti drukčija do upravo ovakva kakva je i bila. (…) Sve da je balkanska sirotinja svoju ulogicu u planetarnoj predstavi odigrala maestralno, ishod bi bio apsolutno identičan. U to može posumnjati samo onaj koji, slijep i gluh pedeset godina promatra američki angažman u Južnoj Koreji, Laosu, Vijetnamu, Kambodži, Indoneziji, Čileu, Brazilu, Argentini, Kostariki, Gvatemali, Salvadoru, Nikaragvi, Panami, Kubi, Grenadi, Somaliji, Iraku, Iranu, Libiji i na svim ostalim mjestima gdje su različiti narodi na različite načine pokušali da se domognu slobode i nezavisnosti, tih svetih i šupljih fraza današnjice. Uostalom, citirajmo Čomskog da ne kažu slaboumni kako ga se loše prepričava ili čak i zloupotrebljava: „Mislim da u pravnom smislu postoje veoma čvrste osnove da se sudi svakom američkom predsedniku od Drugog svetskog rata naovamo. Svi oni su lično bili teški ratni zločinci ili su posredno učestvovali u teškim ratnim zločinima“. (Chomsky, Noam. „What Uncle Sam Really Wants“, izdanje Instituta za političke studije pod naslovom „Šta to (u stvari) hoće Amerika“, Begrad, 1995).

(Pripremio: I. Brezac)

Izvor: Intermagazin

Vezane vijesti:

U Srbiju stiže Krajina (3)

RTS, 24.08.2015., Masakr u Dvoru [Video]

ODUSTATI OD LAŽNE TEZE DA SU SRBI BILI AGRESORI