Na Ognjenu Mariju, 30. jula 2021, navršilo se 80 godina od ustaškog zločina na Kordunu, na brdu Bliznica u jami Špejarka

Da li će Ratku Ćujiću iz Sombora biti omogućeno da poređenjem svog DNK sa onim dobijenim iz uzoraka kostiju sa dna jame Špejarka provjeri da li i jedna kost pripada njegovom djedu Lazi ili njegovoj braći Radetu ili Milanu?

Nedavno je na adresu udruženja Jadovno 1941. u Banjoj Luci, stiglo pismo Ratka Ćujića iz Sombora.

Poštovani,

Ove godine na Ognjenu Mariju se navršava 80 godina od ustaškog zločina na Kordunu na brdu Bliznica kod mesta Krivaje, opština Rakovica kada je od ustaškog noža stradalo oko 150 Srba muškaraca iz obližnjih srpskih sela među njima i moj deda, očev otac LAZO ĆUJIĆ sa ĆUJIĆ BRDA sa svoja dva mlađa brata Radom i Milanom.

Na brdu Bliznici se nalazi kraška jama Špejarka u koju su tela bacana.

U spomen žrtvama i da se ovo nigde više ne dogodi, a da mlađe generacije ne zaborave dostavljam Vam sećanje Milana Kvočke jedinog posle rata preživelog koji je to izneo u knjizi Vladimira Kozline „ IZ PLAMENA REVOLUCIJE“ izdata od SUBNOR-a Sombor 1981 godine.

NEKA JE VEČNA SLAVA I HVALA NAŠIM PRECIMA, I DOK GOD ŽIVIMO PRENOSIĆEMO MLAĐIM POKOLENjIMA ISTINU O TIM STRAVIČNIM DOGAĐAJIMA U KOJIMA JE STRADAO NAŠ SRPSKI NAROD. POČIVAJTE U MIRU I ČEKAJTE VASKRSENjE MRTVIH, AMIN.

Šaljem Vam iskeniranu Vojnu kartu južnog dela Korduna na kojoj su prikazana sela iz koga moji vode poreklo (selo Broćanac, zaselak Ćujić Brdo) kao i majčino selo Brezovac.

Na donjem levom uglu karte uz magistralni put Slunj – Plitvička jezera, je prikazano hrvatsko selo Oštarski Stanovi (Srbi ga zovu Krivaja) iznad koga se uzdiže brdo Bliznica, gde se po rečima mog oca Dmitra (85 god.) pri vrhu na jednoj zaravni nalazi pećina Špejarka.

Mi u zavičaju više od familije nemamo nikoga. Moji su u Bačku doselili šezdesetih godina, gde smo rođeni sestra i ja u selu Kljajićevu.

Od 1970 godine živimo u Somboru gde su moji roditelji napravili kuću. Do 1991 god. sam često odlazio na Kordun jer su mi na Ćujić brdu živeli stric i strina sa četvoro dece kao i očeva majka koja se upokojila 1989 god. U Slunju su živeli majčini roditelji koji vode poreklo iz susednog srpskog sela Brezovac, kao i rođeni ujak i tetka sa porodicama. Majčin otac Ilija Gojić je učesnik NOR-a od 1942 god.(upokojio se 1990 god.) i ostavio mi je dve knjige KOTAR SLUNj I VELjUN u kojima je detaljno opisan predratni život, ratna dejstva kao i spiskovi žrtava od  1941-45 godine.

S poštovanjem,

Ratko Ćujić

Sombor

BEKSTVO SA GUBILIŠTA

Donosimo svedočenje sada već pokojnog Milana Kvočke, jednog od trojice Srba koji su uspjeli da pobjegnu sa klanice nad jamom Špejarka.  

Bilo je to u zoru 30-og jula 1941. godine. Pripremao sam blago koje je brat trebalo da tera na pašu i odjednom začuo jauk ispred kuće. Istrčao sam na guvno i ugledao kako ustaše hapse odrasle muškarce i nekud ih teraju. Čulo se zapomaganje žena, cika i plač probuđene dece. Potrčao sam nazad prema štali u nameri da se prikrijem. Dvojica ustaša su me, međutim, primetila, utrčala za mnom i izgurali me napolje. Tako sam dospeo u njihove ruke.

Postrojili su nas i odveli iz sela, otprilike kilometar daleko. Naredili su da sednemo, izvadimo sve što imamo u džepovima i stavimo na zemlju ispred sebe. Oduzeli su nam sve što se zateklo kod nas. I dok su nas tu zadržavali iz okoline su dovodili nove grupe ljudi i sa njima postupali na isti način. Ljudi su se domišljali kud ih ustaše teraju i šta će uraditi sa njima. Ustaše su govorile: »Mlađi će za Nemačku, a stariji će se vratiti kućama«. Međutim, njihovi postupci sa nama nisu ništa dobro nagoveštavali. Meni su se po glavi rojile crne slutnje iako sam pokušavao da ne mislim na ono najgore.

Odavde su nas posle izvesnog vremena odvezli u dva kamiona. U posebnom kamionu koji je vozio između ova dva bile su ustaše sa puškomitraljezom uperenim u nas. Kamioni su se kretali prema Ćuić Brdu gde je takođe izvršeno hapšenje ljudi. Hapšenje je sprovedeno i u Donjem Broćancu, ali ja mislim da nas je najviše bilo iz Gornjeg Broćanca. Hapšenja su vršile ustaše iz Rakovice, Lađevca i Slunja. Bili su nam, tako reći, komšije. Stariji ljudi su znali neke od njih i po imenu.

Kad smo stigli u Krivaju, mestašce ispod brda zvanog Bliznica, počela je da pada kiša. Tu smo se zaustavili. Naredili su nam da skinemo sa sebe kapute i izujemo obuću. To su pokupili i sklonili se od kiše u kuće koje su bile levo i desno od nas, držeći nas i dalje na nišanu. Bili smo u otvorenim kamionima, a kiša je sve jače padala. Ovde smo se zadržali više od jednog sata, dok i kiša nije prestala da pada.

Tada smo začuli divlju, obesnu pesmu. Dolazila je sa kamiona koji nam se približavao u pratnji jedne trokolice iz pravca Rakovice. Kamion je bio pun uniformisanih ustaša sa šlemovima na glavi i oružjem u rukama. Po iskakali su iz kamiona i trokolice. Svirnula je pištaljka. Na to su ustaše koje su nas dovele istrčale iz kuća i postrojili se malo dalje od nas. Oficir im je nešto govorio, a posle su nas doterali do kamiona i naredili nam da se prebrojimo. Brojali smo do 10 i 20 pa počinjali opet ispočetka, jor je dolazilo do zabune.

To je razljutilo ustaše. Jedan od njih istrgao je kolac iz plota, popeo se kod nas u kamion i udarivši svakog od nas kocem po glavi nabrojao 55 ljudi. Na isti način je u drugorn kamionu izbrojano 24 čoveka. Potom su od nas formirali kolonu i poveii nas u pravcu Bliznice. Bilo je očigledno da tu na brdu žele da nas poubijaju.

Ja sam bio negde u sredini kolone. Čuo sam jauke ljudi ispred i iza sebe. Bilo nam je naređeno da idemo sagnute giave i da možemo gledati samo u zemlju ispred sebe. Ustaša koji me je vodio naređivao mi je da pevam. Ja sam mu odgovorio da ne umem. On me je tada počeo tući puščanom cevi, da sam se ko bor na vetru savijao do crne zemlje. Uznemiren uprkos naređenju bacio sam oko u stranu i ugledao lugara Nikolu Cvejića. Bio je sav u krvi. Krv je tekla niz njega kao iz zaklane životinje. Pogledao sam i prema čelu kolone i tamo ugledao još jeziviji prizor. Ljudi su legali, negde su nestajali, kolona se smanjivala.

Onda sam jasno video i nešto od čega sam se užasnuo. Ustaše su ljude tamo napred, onako kako su u koloni pristizali, noževima udarali u potiljak i bacali u provaliju — neku pećinu koja se tu nalazila. Do mene su dopirali njihovi samrtnički krici. Procenio sam da ispred mene ima još 20 ljudi, a onda ću i ja doći na red. Primetih da na red za klanje dolaze jedan za drugim moj stric i brat od strica. Krišom sam pogledao ulevo i u jarku ugledao ustaškog oficira — pored njega je bio mitraljez i puška. U tom trenutku na moja leđa sručilo se još nekoliko snažnih udaraca kundakom. Saginjući se od bola primetio sam da ustaša ispred mene ima nož u nožnici. To je bio koljački noš kakav je nosio svaki ustaša. Kad sam dobio još jedan snažan udarac u leđa, namerno sam se još više pognuo napred i ustaši istrgao nož iz nožnice. Munjevito se okrenem onom koji je mene vodio i hitro mu zabijem nož u prsa. Kad sam istrgnuo sečivo, krv iz njegovih grudi prsnuia je na mene. Zlikovac je bez reči pao na zemlju.

Ustaša pred njim udario me je u tom trenutku puškom u grudi. Ja sam, međutim, uhvativši cev njegove puške, slobodnom rukom uspeo da ga privučem k sebi i zadam mu smrtonosan udarac nožem. Sad sam u jednoj ruci imao nož, a u drugoj pušku. Za trenutak sam bio zbunjen, a onda sam se, s puškom na gotovs, okrenuo prema ustaškom oficiru u jarku. Zatražio sam da naredi ustašama da ne pucaju. Uplašivši se da ga ne ubijem, on je komandovao: »Ne pucaj«. Ja sam u tom trenutku naglo iskočio iz kolone i bacio se nizbrdo prema Rakovici. Bežao sam što me noge nose. Pucali su za mnom ali me ni jedan metak nije pogodio.

Tako sam pobegao sa gubilišta, ispred koljačkog noža.

Posle mene i drugi su pokušali da pobegnu. Uspela su još samo dvojica. — Ilija Jezdić i Milovan Ćujić. Još bi neki uspeli da pobegnu da nisu natrčali na ustaške zasede.

Na Bliznici je toga dana na grozan način usmrćeno 76 ljudi. A dole na cesti prema Rakovici ubijeno ih je još sedamdesetčetvoro. Više sela i zaselaka koja su pripadala opštinama Rakovica i Drežnik bilo je u crno zavijeno.

U najcrnje ruho bilo je uvijeno moje selo, moj rođeni Broćanac. Izvor: Knjiga  – Vladimir Kozlina „ IZ PLAMENA REVOLUCIJE“, SUBNOR Sombor 1981 godine. Sećanje Milana Kvočke, jedini poslije rata preživeli, borac Prve kordunaške brigade.

Jama Špejarka danas, 80 godina kasnije

Tragom informacija iz pisma Ratka Ćujića i svjedočenja Milana Kvočke, pokušali smo preciznije locirati jamu Špejarka i doći do više informacija o toj malo poznatoj bezdanuši, jednoj od mnogih, kako je to znao reći pokojni istraživač Pokolja Dane Lastavica, ždernjači srpskog naroda.

Na našem portalu Jadovno.srb nalazi se nekoliko dodatnih podataka:

Nepoznate podatke nudi i Vikipedija:

Ipak, iznenađenje je bilo veliko kad smo tražeći jamu Špejarka, jednostavnom Gugl pretragom prvo pronašli internet stranicu Speleološkog kluba „Ursus spelaeus“ a zatim i Speleološkog kluba „Veles“.

Na obe stranice je navedeno da je 20. aprila 2020. godine u akciji koju je organizovao izvjesni Slaven Vuković, istražena špilja Špejarka (ŠPEJARKA – V-015, Oštarski Stanovi, Rakovica).

Uz samo nekoliko rečenica, postavljeno je i nekoliko fotografija snimljenih tokom akcije, što ne bi bilo ništa neobično da u „foto album“ nisu uvrštene i fotografije ljudskih kostiju nađenih na dnu jame:

Iz kratke diskusije ispod fotografija, može se mnogo toga zaključiti:

Organizator akcije Slaven Vuković (ispravno) zaključuje da, kako kaže „to“, misleći na nađene ljudske kosti, potječe iz Drugog svj. rata. Komentariše da je većina izvađena. Pošto je riječ o mjestu zločina i dijelovima tijela žrtava zločina, očito je da je gospodinu Vukoviću to poznato, kao (vjerovatno) i nadležnim policijskim i sudskim organima jer isti očito nisu pozvani da izvrše uviđaj na mjestu zločina a poznato je da takav zločin ne zastarijeva.

Dakle, neko je (već) ranije uklonio kosti tj. tragove zločina i dijelove tijela žrtava ali mu se, kako sam organizator akcije kaže, desila „omaška“ pa su neke kosti ostale. Dodaje i da je to „priča koja se lako rasplamsa“ pošto takvih špilja kako kaže ima još a članovi ekipe se uvijek „orijentišu na speleološku priču“.

Ekologija je u pitanju

Na internet stranicama ova dva speleološka kluba kao i na mnogim drugim, vidljivo je da se u Hrvatskoj organizuju i finansiraju mnoge speleološke akcije koje objedinjuje volonterska speleološka inicijativa „Čisto podzemlje“ koja se bori protiv bacanja otpada u krško podzemlje.

Od 2015. organizuju i finansiraju akcije čišćenja speleoloških objekata i predavanja za javnost o važnosti očuvanja krša. U saradnji s državnim institucijama konkretno utječu na politiku zaštite krškog podzemlja R. Hrvatske.

Malo je kome u Srbiji i Srpskoj pa tako i potomcima žrtava Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane Nezavisne Države Hrvatske, poznato da je u R. Hrvatskoj 01. januara 2013. godine stupio na snagu Zakon o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja .

Slovom tog zakona, unutar Ministarstva branitelja Vlade R. Hrvatske, formirano je Povjerenstvo za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja.

Pored ostalog, zakonom je predviđeno i slijedeće:

Nije jednostavno doći do detaljnih izvještaja pomenute Komisije (Povjerenstva) ali je očito da se kraške jame Like, Korduna i Banije, čiste od smeća i otpada ali i od tjelesnih ostataka srpskih žrtava koje bi hrvatske ustaše, često žive ili polužive, sunovratile u njihova grotla.

Poznato je da je početkom decembra 2016. godine, od strane pomenute Komisije (Povjerenstva) vršeno istraživanje Šaranove jame na Velebitu. Šaranova jama nije obična jama. Ona je simbol stradanja, jedna od 32 evidentirane kraške jame u sistemu logora smrti Gospić – Jadovno – Pag. Simbol stradanja Srba dovlačenih iz cijele Hrvatske, BiH i iz Srema sa samo jednim ciljem – da bi bili ubijeni i bačeni u kraške jame.

Reagovao je tada i Njegovo preosveštenstvo vladika gornjokarlovački Gerasim koji je izjavio Srni da nije zvanično obaviješten o istraživanju i prekopavanju Šaranove jame i drugih jama na Velebitu u koje su ustaše bacale pobijene Srbe, iako je nadležan za područja gdje se one nalaze, ali da će tražiti da kosti žrtava nakon iskopavanja budu predate Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Dodao je i da su Kosti žrtava naše i da će uputiti zahtev da nam se nakon iskopavanja one predaju, da ih mi pohranimo u naše hramove kako dolikuje zemnim ostacima svetih mučenika.

Nije poznato da se tako nešto desilo ali su dostupne informacije da se jedan dio kostiju, Moštiju naših Svetih Novomučenika i Sveštenomučenika srpskih, odvozi u neku privremenu grobnicu kod Đakova ili Osijeka.

Otvorena pitanja:

1. Kako su postupili odgovorni u speleološkim klubovima „Ursus spelaeus“ i „Veles“ nakon što su na dnu jame Špejarka našli ljudske tjelesne ostatke? Da li su o tome obavijestili nadležne organe? Gdje su nađene kosti pohranjene? Da li su nađene kosti ne daj Bože završile u kontejnerima za otpad?
2. Zašto u ovakvim slučajevima izostaje reakcija političkih organizacija Srba u Hrvatskoj?
3. Zašto u ovakvim, nikako usamljenim slučajevima, izostaje reakcija nadležnih institucija Srbije i Srpske? Prije svega Muzeja žrtava genocida u Beogradu, Odbora za Jasenovac SAS SPC i Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica iz Banje Luke?
4. Zašto se primjenjuju različiti aršini, različite procedure ovisno od toga da li se na dnu neke od jama nalaze kosti srpskih odnosno hrvatskih žrtava iz vremena Drugog svj. rata? (Primjer 1, primjer 2, primjer 3.)
5. Da li bi Ratku Ćujiću iz Sombora čije pismo smo dobili (kao i drugim zainteresovanim potomcima žrtava iz jame Špejarka) bilo omogućeno da poređenjem svog DNK sa onim dobijenim iz uzoraka kostiju sa dna jame provjeri da li i jedna kost pripada njegovom djedu Lazi ili njegovoj braći Radetu ili Milanu?

Priredio:

Dušan J. Bastašić

Predsjednik UG Jadovno 1941. Banja Luka

Od istog autora:

KOLUMNISTI – PRIJATELjI – Dušan J. Bastašić