Po svjedočenju Mirka Turića, koji je bio zatvoren u Bihaćkoj kuli, jednom od mučilišta Srba sa područja Bihaća, donosimo priču o dva sveštenika Srpske pravoslavne crkve koji su, prkosili ustašama.
„… U jednoj grupi od oko 700 seljaka bio je i jedan pop, u mantiji, tridesetogodišnjak, visok, zgodan, crne, velike odnjegovane brade. No i bez svešteničkih obilježja, on bi se svojom naočitošću izdvajao u svakoj sredini. Primjetivši ga, neki ustaški starješina je naredio da pop dođe gore k njemu, na doksatić, tik uz naš prozor do vrata, i da čita Očenaš, gledajući sa svom onom masom vezanih seljaka, u stavu mirno, u sunce koje je, tek prešavši zenit, najvećma žeglo
Ko zna šta je sveštenik tada mislio i osjećao, ali malo je reći da je naređenje izvršio s najvećom usrdnošću – svojim baršunastim baritonom, on je govorio molitvu, naglašavajući pojedine riječi tako zanosno, oduševljeno i svečano kao da mu je pred očima sam gospod bog…“
Kada je ovaj sveštenik završio sa molitvom, ustaše su na znak pištaljke nastavile još bjesomučnije da udaraju po glavama kundacima i čekićima, da su ljudi padali kao snoplje a „krv je crveno bojila kose, kape, kolijere, zemlju – pravo razbojište po kojem su zlikovci gazili i dalje udarajući bespomoćne žrtve. Kada se sve stišalo, uz zujanje muha, nekolicina ustaša se zabavljala takmičenjem dvojice kolega – ko ima više u džepovima iskopanih ljudskih očiju, koje su prebrojavali kao što djeca broje piljke…“
U jednoj grupi tek dovedenih seljaka bio je i pop Ilija Tintor, vezan za jednog starijeg seljaka. Zapazili su ga ustaše i odmah mu prišli. Jedan mu je naredio da pruži ruku što je pop Tintor uradio, a ustaša mu u dlan saspe neku tečnost, naređujući popu da s njom namaže bradu. Kad pop to uradi, ustaša ustaša kresnu šibicom i planu mu brada. Plamenovi obaviše lice koje se začas nađe u buktinji.
Kada se plamen ugasio pojavilo se grozno, crno i mrko, pečeno popovo lice. Pop je i dalje ćutao, „skamenjen kao sfinga, kao čudo prirode“, kako je zapisao Mirko Turić. Potom onaj ustaša što mu je zapalio bradu trže bajonet i iskopa popu oko i reče: „Drugo ti ostavljam da vidiš gdje će ti biti grob.“Pop Ilija Tintor je i dalje stajao nepomično, bez jauka, kao da on nije u pitanju već neko drugi.
Izvor: B. J. Bokan, Prvi krajiški NOP odred, Beograd, 1988.