Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Danima sam krstario od sela do sela moje kršne Like. Na tom putu nađoh se, septembra mjeseca 1989. godine, u vozu, na ličkoj pruzi Gospić-Gračac.
Na željezničkoj stanici u Gospiću ispratio me je moj dobri ratni drug Petar Štulić, u čijoj sam kući boravio i uživao gostoprimstvo nekoliko dana, sakupljajući podatke o ustaškim zločinima u Gospiću i okolini. Koliko god da je naš susret, poslije mnogo godina, bio radostan, toliko je i rastanak bio tužan. Kao da se nikad više nećemo vidjeti. Možda i nećemo? Petar je uskoro sa familijom morao da bježi iz gospićkog pakla. Jedva su živu glavu izvukli, a kuću su im Hrvati spalili do temelja, kao i sve ostale srpske kuće. Njegovog rođenog brata Branka su zaklali i spalili.
Boraveći u Gospiću, istraživao sam da li u tom gradu postoje neka obilježja na kojima se vidi da je tu, od 1941. do 1945. godine, bio koncentracioni logor za masovno uništenje Srba.
I nigdje ništa nisam našao. Nigdje oznake, nekog natpisa ili spomenika, kao da se ništa nije dogodilo.
Živjeli su tu Srbi u većini, pored Hrvata i sa Hrvatima, i nisu ni slutili šta im se sprema te 1989. godine, opet i iznova. Hrvati čak proglasiše Gospić za glavni grad Like. Kad su se Srbi otrijeznili, bilo je kasno. Opet su bili iznenađeni, mnogi su pobijeni i preklani, mnogi spaljeni u kućama, kao i 1941. godine, jer su vjerovali u bratstvo sa Hrvatima.
Koliko ćemo puta mi Srbi skupo plaćati svoje zablude?
I tako, u vozu, nađoh se u kupeu sa jednim čovjekom i jednom ženom, vjerovatno su bračni par.
Putuju iz Zagreba.
Započesmo razgovor o običnim stvarima, a poslije se njih dvoje oslobodiše i krenuše u ofanzivu protiv Srba. Namjerno ih nisam zaustavljao, niti sam im protivrječio. Bilo mi je veoma stalo da čujem i saznam kako ovi Hrvati iz Zagreba razmišljaju i kakve poruke Srbima šalju. Iz takvog mog držanja, naravno, oni nisu mogli zaključiti da sam ja Srbin, i to baš iz ovih ličkih krajeva.
Moram reći, bilo mi je teško i mučno da slušam ono što su oni govorili o Srbima. Dvoje mojih saputnika prognoziraju Srbima crne dane. Evo samo nekoliko njihovih poruka:
– Mi ne bumo više živjeli u Jugoslaviji!
– Mi bumo Jugoslaviju uništili!
– Naši dečki budu Srbe brzo sredili!
– Naši se budu svi vratili iz inozemstva, a već se neki i vraćaju.
– Mi moramo, konačno, Srbe najuriti otkuda su i došli, van iz Hrvatske!
– Ne budu Srbi više na vlasti u Hrvatskoj!
– Okupatorsku armiju ćemo potjerati ili zaboraviti!
– Samo da na vlast dođu pravi Hrvati, a ne komunisti, mi ćemo brzo stvoriti svoju nezavisnu Hrvatsku, kakvu smo već jednom imali.
– Mi vrlo dobro znamo kak` bumo delali sa Srbima.
– Ti prokleti Vlasi moraju odgovarati za ono kaj su nam napravili! Itd..
Bilo je još sličnih poruka, ali ovo je suština.
Da li to oni govore istinu? Vjerujem im, potpuno im vjerujem, jer su tako govorili i 1941. godine. Kamo sreće da su Srbi više vjerovali u njihove prijetnje!
U tom i takvom razgovoru prođosmo Lovinac, stigosmo i do Štikade, i još malo pa smo u Gračacu. Ja ustajem i spremam se da izađem. Obraćam se ovim putnicima riječima:
– Hvala vam za sve što ste mi ispričali. Ja bih vas vrlo rado počastio.
– Zakaj gospon? – pita gospođa.
– Zato da mogu mojim Srbima pričati šta sam čuo i šta im se sprema od Hrvata, pa da se čuvaju.
Oboje su zaćutali i preblijedili jer nisu to očekivali. Rekao sam im da se ničega ne plaše i još jednom sam im zahvalio što su mi sve to ispričali. Već je i voz usporio vožnju, stiže u željezničku stanicu Gračac. Oprostio sam se od mojih saputnika i izašao. Svratio sam u restoran, popio kafu, duboko zabrinut. Imao sam razloga što sam se plašio, a to su pokazali već naredni dani.
Gdje god sam bio u mojoj kršnoj Lici, svugdje sam Srbima govorio o onom što sam čuo u vozu i upozoravao na opasnost koja se približavala.
Ali, nisam naišao ni na jednog Srbina koji je to upozorenje ozbiljno shvatio, kao što sam ga ja doživio.
Manje-više rekli bi ovako:
– Ma mani te „bene“, svašta lupetaju, šta oni nama mogu, u to ne trebe vjerovati!
Nije vrijedilo ni podsjećanje na ustaške pokolje 1941. godine.
U povratku iz Like svratih kod episkopa Simeona u Karlovac i s njim sam dugo razgovarao. Sve sam mu ispričao što sam čuo u vozu i kako moji Ličani reaguju na sve to. Mudri i učeni episkop Simeon reče, parafrazirajući Njegoša:
– E moj Rapaiću, mene duša boli kad vidim kako pleme srpsko snom mrtvijem spava. Znam ja šta Hrvati misle i govore javno, ali ništa tu ne mogu. Ipak, vjerujem da će se Srbi morati otrijezniti, jer ako se ne otrijezne, zlo nama!
Na svu sreću, Srbi su se sada brže otrijeznili nego 1941. godine i brže su se organizovali za otpor nadolazećoj hrvatskoj nemani. Uslijedo je jedinstven srpski pokret otpora 1990. godine, kao i 1941. godine, pod parolom: „Više nas neće žive u jame bacati!“. Nažalost, Hrvati su Krajinu opet okupirali posle pet godina a srpski narod je morao u egzodus prema Srbiji.
To što sam doživio u vozu od Gospića do Gračaca skoro je u svemu isto sa onim što mi se dogodilo na Prijeboju prije četrdeset i osam godina, u januaru 1941. godine. Ovdje, u mojoj kršnoj Lici istorija se ponavlja na štetu srpskog naroda.
Što se to dogodilo prije četrdeset i osam godina može se pročitati u prilogu pod naslovom „Posljednji Božić“.
Iz knjige:
Hrvatski zločini genocida nad srpskim narodom 1941. do 1945.
Napomena: Prilog je prvi put objavljen na portalu Jadovno.srb 9. juna 2016. godine.
