Jasenovac nije samo groblje. On je opomena. I dok ga pamtimo mučenici žive. A kad ga zaboravimo, mi smo mrtvi.

JASENOVAC
gde je čovek prestao, a mučenik počeo
Nije to mesto,
to je rana što stoji uspravno.
Tu zemlja više ne prima kišu,
nego suze koje nikad nisu presušile.
Tu je tišina glasnija od svakog krika,
a trava zna imena pre nego što ih ljudi nauče.
Svako zrno praha je nečije „majko“,
svaki kamen – prekinuta molitva.
Ovde su deca prestala da rastu,
a nebo se spustilo da ih pokrije.
Ovde su majke učile kako se umire stojeći,
a očevi kako se ćuti da se ne izda vera.
Jasenovac nije prošlost.
On je dan koji ne prolazi.
On je noć koja ne sviće.
Tu su ljude klali da bi prestali da se krste,
a umirali su upravo krsteći se.
Tu su tela bacali u zemlju,
a duše podizali na nebo.
Gospode,
ako si ikad zaplakao nad svetom,
plakao si ovde.
Jer ni Anđeli nisu mogli da gledaju,
pa su okretali lice ka nebu
da se ne raspadnu od bola.
A mučenici jasenovački,
ne vape za osvetom,
nego za pamćenjem.
Ne traže krv,
nego da se ne zaboravi krv koja je već prolivena.
Oni stoje kao sveće bez plamena,
ali svetle jače od Sunca.
Njihove kosti su temelj istine,
a tišina im je propoved.
Od tada do danas
svet ide dalje kao da ništa nije bilo,
a Jasenovac stoji,
kao ukor čovečanstvu.
Ko njega zaboravi,
ponovo će ga graditi.
Ko ga umanji,
ponovo će ga puniti.
Ko ga porekne,
opet će ubijati.
Gospode, primi ih u carstvo nebesko,
gde nema noževa, jama ni dečjeg plača,
gde je svaka suza već obrisana.
A nama ostavi sećanje
kao ranu što boli,
da bismo znali da smo živi
i da se zlo ne vrati.
Jer Jasenovac nije samo groblje.
On je opomena.
I dok ga pamtimo,
mučenici žive.
A kad ga zaboravimo,
mi smo mrtvi.
Amin.
Milan Žutković, 6.2.2026.l.G.
Izvor: Fejsbuk stranica Manastir Jasenovac