MASOVNA GROBNICA I STRATIŠTE „RADULOVAC“

Oružane snage Nezavisne države Hrvatske iz garnizona u Prnjavoru, 4. decembra 1941. godine oko podneva, upadaju u sela zapadno od Prnjavora: Čorle, Paramije, Mlince i Lišnju.

Jedna grupa ustaša i domobrana upada na imanje Nikole Čornog u selu Lišnji, te zarobljavaju one Srbe koji su to jutro došli da cijede ulje iz sjemenki. Zarobljene Srbe su tada potjerali do Simića brda uzdignutih ruku, gdje su ih postrojili, pretresli i oduzeli sve dragocjenosti koje su imali po džepovima.

Sredoje Vasić o ovom događaju svjedoči:
„Druga grupa vojnika je iz Čorli i Paramija gonila prema nama dvije kolone pohvatanih ljudi. Tada sam gledao kako su jednog starijeg čovjeka iz Čorli, koji nije mogao ići, tukli kundacima po leđima. Starac je padao, podizao se i ponovno pod udarcima padao.
Kad smo izašli na zaravan brda, zaustavili su nas i postrojili. Nastalo je pretresanje. Imao sam nož u unutrašnjem džepu kaputa, ali ga srećom nisu našli. Nikola Čorni je tu nešto razgovarao sa oficirima. Nakon izvjesnog vremena povratili su nas u njegovo dvorište i opet postrojili. Trojica oficira su se izdvojili, Čorni je sa njima nešto žustro raspravljao. Mi smo stajali ubijeđeni da će nas otjerati u Prnjavor i tamo poubijati. Dok je Čorni sa njima raspravljao pojavi se jedan ustaša sa pištoljem „gaserom“ u ruci. Preko druge ruke nosio je cipele povezane pertlama. Naišavši kraj nas reče: ‘Ubio sam jednog bandita!Skinuo sam mu pištolj i cipele.’ Bila je to laž, jer partizana tu uopšte nije bilo. Odjednom jedan oficir povika: ‘Svi oni koji su došli da prave ulje neka iznesu svoje stvari i stanu u stroj!’ […] Kad se postrojismo oficir povika: ‘Vi s vrećama marš kući! Ostali pravac Prnjavor!’ […] Svi iz Čorli i Paramija su otjerani u Prnjavor i poubijani iste noći. Bilo ih je 27, različitog uzrasta i godina.“

Nikola Čorni svjedoči da je u trenutku dok je išao ka Simića brdu susreo dvanaest Poljaka i Ukrajinaca koje su ustaše pustili. U razgovoru sa ustaškim oficirima uspio je izdejstvovati da se puste neki Srbi koji su to jutro kod njega došli u radnju da cijede ulje. Iz dvorišta su po sjećanju Čornija odvedeni: Branko Miladinović, Marko Miladinović, Dimitrije Mikić, Dušan Čolić, Nenad Samac, Bogomir Vasić, Marko Tubonjić, Đuro Knežević i Rajko Vasić. Oni su zajedno sa još devetnaest seljaka iz Čorli, Mlinaca i Paramija otjerani u Prnjavor.

Dva dana docnije, kada nisu stizale nikakve vijesti o odvedenim komšijama, jedna grupa Poljaka i Ukrajinaca je otišla u Prnjavor, tačnije 6. decembra, da moli kotarskog predstojnika da se komšije Srbi puste kućama. Predstojnik ih je tom prilikom istjerao vani uz psovke i tada su saznali da su komšije Srbi pobijeni istu veče kada su i dotjerani u Prnjavor. Dok su ovi ljudi stajali pored crkve vidjeli su zarobljenu grupu Srba iz sela Galjipovci koje su ustaše provodile kroz Prnjavor vičući naokolo kako su pohvatali četnike.

Čorni se prisjeća:
„Među ustašama koji ih gone spazih Jozu Kozjaka iz sela Paramija. Priđoh mu i rekoh: ‘Jozo šta to radite, jeste li poludjeli? Kuda gonite te nedužne ljude, pa to su seljaci!’ Jozo skide pušku i dreknu na mene: ‘Još jednu progovori pa ću te ubiti!’ Ostadoh skamenjen: šta je tom Kozjaku? Do jučer smo bili dobri poznanici, a sada hoće da me ubije! Pošao svijet u ponor iz kojega ga niko neće izvući, pomislih. Upravo tada mi priđe Prnjavorčanin Joško Molnar, obučen u domobransku uniformu, i upita me šta baš danas tražim u Prnjavoru. Kazah zašto smo došli. On me pogleda i reče: Nikola, oni su svi prošle noći pobijeni!“

Svi Srbi uhvaćeni u toj raciji su dotjerani u Prnjavor i zatvoreni u zatvor. Istjerani su noću 4/5. decembra 1941. godine, odvedeni na njivu ispod gradskog groblja i tu zvjerski pobijeni. Nakon pokolja su zatrpani u masovnu grobnicu.
Žrtve nikad nisu bile opojane, a Opštinski odbor SUBNOR-a je tek 1973. godine podigao spomen-ploču sa nekolicinom imena postradalih. Preko trideset godina ova grobnica je bila zapuštena. Aktivnostima Svetosavske omladinske zajednice 2010. godine, ova masovna grobnica je očišćena, ploča je obnovljena, a postavljena je i saobraćajno-turistička signalizacija koja upućuje prolaznike na ovo stratište. U javnost je plasirana i nanovo objavljena priča o ovom događaju, što je probudilo potomke žrtava te su zajedničkom inicijativom podigli betonski spomen-krst i obnovili ovu grobnicu.

Ovo stratište je imenovano kao „Radulovac 1941“, a taj naziv je usvojen i na saobraćajno-turističkim signalizacijama. U neposrednoj blizini se nalazi i druga masovna grobnica sa nepoznatim brojem žrtava imenovana kao „Manastir 1941“, koja je ujedno i najveće prnjavorsko stratište.

Da li je na stratištu „Radulovac 1941“ pobijeno još ljudi, ne zna se sa sigurnošću, ali postoji sumnja da je broj stradalih na ovom lokalitetu i nešto veći. Ne zna se da li je tu noć u zatvoru bilo i drugih zarobljenika koji su izvedeni na ovo stratište.

Iako ne možemo govoriti o tačnom broju stradalih Srba u ovoj masovnoj grobnici, pouzdano se zna da su tu postradali sljedeći: Čolić Dušan, Gajić Nedo, Knežević Đuro, Knežević Marko, Janjić Nedo, Mikić Dimitrija, Samčević Nenad, Stojaković Trivun, Stojaković Jovan, Repić Novo, Vasić Dragutin, Vasić Rajko, Vasić Milan, Vasić Jelisija, Vasić Stojan, Vasić Bogomir, Miladinović Marko, Miladinović Branko, Simić Novak, Marić Jelisija, Vučić Đorđo, Rakić Mirko,Tubonjić Marko.

Izvor: Istorija Prnjavora , Bojan Milijašević