Markovina: Presuda Stepincu ima političku motivaciju

Dragan Markovina se pita je li vrijeme za trezvenu raspravu o Stepincu

Nakon što je zagrebački sudac Ivan Turudić u neobično ekspresnom postupku, koji je okončan tek sedam dana po zaprimanju zahtjeva za revizijom presude iz 1946., poništio suđenje Alojziju Stepincu proglasivši ga nevinim i upuštajući se usput u vlastite istoriografske procjene, pitanje uloge i ponašanja zagrebačkog nadbiskupa za vrijeme ustaške države zapravo bi tek trebalo biti otvoreno.

Zaključimo li pak da je namjera suca Turudića bila posve suprotna, tj. da je on ovom sudskom odlukom planirao rehabilitovati Stepinca i zaključiti raspravu na tu temu, nećemo otkriti ništa pretjerano novo. No ključno pitanje koje se, mimo ideoloških rasprava, nameće je, zašto bismo to pitanje zatvorili u društvu koje je po doživljaju Drugog svjetskog rata i odnosa prema njemu izrazito podijeljeno?

Odluka bez ikakve rasprave

Ukoliko se vodimo Turudićevom logikom, koju je očito podržalo i Državno odvjetništvo, složivši se s Turudićevim stavom, da sada živimo u slobodnoj i demokratskoj zemlji u kojoj više neće biti politički montiranih procesa, ne postoji nijedan razlog da kao društvo ne otvorimo raspravu o ovoj kompleksnoj temi. No, da bi takva rasprava uopšte bila moguća, aktualnu presudu i okolnosti unutar kojih je do nje došlo trebali bismo na isti način preispitati, kao i onu iz 1946.

Imajući u vidu Turudićev zaključak, koji jeste racionalno održiv, kako je proces iz 1946. godine bio politički montiran, on nas nužno dovodi do pitanja da li je i kratkotrajna rasprava bez rasprave, nakon koje je sudac donio neupitan pravni i istorijski sud također politički motivirana ili nije? Odgovor na ovo pitanje bio bi po zagrebačkog suca izrazito nepovoljan, s obzirom da mu je i samom jasno da se bez ikakve rasprave postavio u ulogu neupitnog arbitra, potpuno rušeći predrasude o sporosti hrvatskog pravosuđa.

Naklonost Stepincu

O čemu je riječ? Činjenice govore sljedeće: Nakon što je Boris Stepinac 15. jula podnio zahtjev za revizijom suđenja, zagrebački sud je odmah po primitku tog zahtjeva odredio suca Turudića kao onoga tko će predsjedavati vijećem, da bi već nedelju dana nakon toga ekspresno, bez ikakvih pritužbi od strane predstavnice Državnog odvjetništva donio spomenutu odluku, obrazloživši je, između ostalog, sljedećim riječima: “Nakon 70 godina njegova je volja ispunjena od strane hrvatskog suda u slobodnoj hrvatskoj državi i zato ova presuda nema samo pojedinačni nego i duboki značaj za istoriju hrvatskog naroda”.

Čak i kad ne bismo ništa znali o Turudićevom ranijem djelovanju, čitajući ovaj zaključak, teško bismo mogli izbjeći jasnu i nedvojbeno ideološku naklonost koju ovaj sudac gaji prema Stepincu. No, prije nego se vratimo na ovu temu, ostaje nam za upitati se zbog čega je rasprava ovako ekspresno zakazana i zbog čega se jedna iznimno kompleksna tema zaključila bez ikakve suvisle sudske rasprave? Time, još uvijek ne ulazeći u sam meritum presude, dolazimo do jednostavnog zaključka kako je ovo poništenje sudske odluke iz 1946. također politički motivirano.

Politički montirani procesi

Posebno imajući u vidu činjenicu da je sudac Turudić u martu 2015. godine u javnost iznio tezu o tome da bi bilo kakav ozbiljan razgovor o ‘Domovinskom ratu’, koji bi odskakao od dominantnog narativa trebalo kriminilizovati. Preciznije govoreći, predložio da se propiše kazna od tri ili pet godina zatvora za teze poput onih da Domovinski rat nije bio obrambeni, da nije bila agresija nego građanski rat i da cilj Oluje i drugih operacija nije bilo oslobađanje nego etničko čišćenje. Ili, kako je to dodatno osnažio, jedna su stvar pojedinačni zločini, a sasvim drugo kad se kompletne vojne operacije nazivaju zločinom.

Drugim riječima, čovjek koji se sa sudačke pozicije upustio u obračun sa politički montiranim procesima, prije godinu dana je zagovarao uvođenje upravo takvih procesa u sudsku praksu, čiji bi jedini cilj bio suspenzija slobode govora i argumentirane akademske i javne rasprave.

Nije osudio NDH

U čitavoj priči postoji međutim još jedan nezanemariv detalj, koji se odnosi na samo Stepinčevo djelovanje. On je, naime, kao zagrebački nadbiskup znao tu i tamo uputiti poneku primjedbu na postupke ustaškog režima, vezanu uz uslove transporta u logore i tretman zarobljenika i sl., no nikada nije osudio NDH u cjelini. Pri čemu je više nego jasno da bi takva osuda sa Stepinčeve pozicije doista imala značajnu težinu. Stepinac je pak, posve suprotno od toga, čitavo vrijeme postojanja ustaške države, nju ne samo pozdravio, nego i institucionalno podržavao, ne vodeći računa o tome da je ta država uspostavljena na njemačkim i talijanskim tenkovima i na nacističkoj ideologiji.

Stoga pravo pitanje nije u tome da li je bila riječ o politički motiviranom procesu protiv njega, jer doista jeste bila riječ o tome, nego o sadržaju samog procesa i Stepinčevog djelovanja. Nova, oslobađajuća presuda, koja je također donesena s političkom motivacijom s jedne strane nam i dalje neće odgovoriti na ova ključna pitanja, dok će s druge širiti posve promašeno uvjerenje o poslijeratnoj Jugoslaviji kao antihrvatskom i nenarodnom režimu. Bez obzira na činjenicu što je tu državu stvorila četverogodišnja borba brojnih hrvatskih partizana, dok joj je s druge strane stajao marionetski režim instaliran od strane okupatora.

Autor: Dragan Markovina

Izvor: TELEGRAM

Vezane vijesti:

Poništena presuda Stepincu

Čemu iznenađenje kad je poništenje presude Stepincu najavljeno?

Tomislav Kresović: Vatikan i gresi Alojzija Stepinca

Efraim Zurof: Stepinac je podržavao genocid u Hrvatskoj, sramna odluka o poništenju presude Stepincu