Majstorović Milivoj: Moje sjećanje

Rođen sam 12.07.1934. godine u Gornjem Čardaku koji je oko 5 km udaljen od Mliništa. Krećući se nekadašnjom prugom uzanog kolosjeka pravcem Mlinište – Čardak – Jajce, postojala je skretnica koja je odvajala kolosjek za Gornji Čardak, dok se do Čardaka od skretnice produžavalo još približno 5 km.

Gledajući na geografskoj karti  mjesta Čardak i Gornji Čardak stoje jedan naspram drugoga na međusobnoj udaljenosti oko 3 km vazdušne linije.

Skretnicu je posluživao skretničar Mato; imao je od koljena drvenu nogu, što se suprostavljalo željezničkim propisima (vjerovatno je bio ratni veteran).

Samo mjesto je bilo pusto, udaljeno od drugih naselja, a komšije su mu bile divlje zvijeri – medvjedi i vukovi. Idući dalje prema  Gornjem Čardaku prolazilo se pored velike ćumurane (gdje se palio drveni ćumur). Rado smo kao djeca dolazili kod ćumurane, gdje smo se igrali s jednim dječakom koji je živio tu s ocem.

Gornji Čardak je imao svoju infrastrukturu, industriju i prateće objekte: radničku baraku, konzum, četvorogodišnju osnovnu školu, magacin za smještaj raznog materijala, ložionicu, drveni tender za vodu, kantinu, službene zgrade, uređaj za impregnaciju pragova, kovačnicu, kolsku radionicu, pekaru i sjenaru, čime su stvoreni uslovi za rad, što je bilo dovoljno za odvijanje normalnog života.

Osim navedenih objekata, bilo je i 26 kuća za stanvanje koje su imale po 2 stana. Prve do ulice sa drvoredom su bile na sprat, izgrađene od jelove oblovine, a sa unutrašnje strane su malterisane.

Nije mi poznato koliko je bilo stanovnika do 1941. godine, kao ni danas, jer od kako sam napustio rodno mjesto nikada se više nisam vratio tamo. Često puta čujemo izreku „Čardak ni na nebu ni na zemlji“, ali ovaj je stvarno postojan na zemlji, na nadmorskoj visini 1600 m/nm.

Moja porodica, bila je srednjeg imovnog stanja sa šest članova, koje je II svjetski rat prepolivio:

1. Otac, Majstorović (Trivun) Simo 11. 05. 1898 – 1941.
2. Mjaka Majstorović (djevojački Jović, otac Jovo) Jelena, 1906 – 03.05.1945
3. Brat, Majstorović (Simo) Glišo, 27.05.1925 – 08.06.1944. (Košur, Sutjeska)
4. Brat, Majstorović (Simo) Božidar, 07.01.1927 – 03.08.1993. Beograd
5. Sestra, Majstorović (Simo) Dušanka, 1930 – 22.11.2001. Prijedor
6. Majstorović (Simo) Milivoj, 12.07.1934 –

Imovina mojih roditelja, kuća sa obradivom zemljom i livadama površine oko 10 ha, nalazila se u Gerzovu.

Kuća je bila na sprat. U podrumu kuće nalazila se magaza sa trgovačkom prostorijom, dok su se iznad podruma nalazile: kuhinja, hodnik, i spavaća soba.

U potkrovlju su bile tri sobe koje su pripadale trojici braće (mom ocu i stričevima). U toku rata kroz kuću su prolazile sve vojske, koje su ostavile tužno sjećanje na majku, sestru i mene.

Otac, Simo, završio je trgovačku akademiju u Travniku i radio je kao službenik, odnosno kao upravnik na izvozu i sječi drveta „Šipad.“

Majka, Jelena, bila je domaćica, završila je kurs šivenja i time se bavila. Ubili su je gerzovački četnici u Gerzovu. 02.05. 1945. Godine, majka je izvedena iz kuće noću, tiho, tako da sestra i ja to nismo osjetili. Tog jutra probudio me plač sestre uz povike: „Baćo (kako me od milja zvala), mame nema!“

Odvedena je do jedno većeg grma, gdje su je ubili. Njena glava na zatiljku, bila je razbijena. U pitanju je bila njena sahrana u groblju. Rođaci su je donijeli i ostavili u podrum.

Dok je mrtva ležala, došao je četnik Đurela, gazio po njoj i udarao je „šarcem“ M 43. Svi rođaci su znali da će biti ubijena, ali je nisu upozorili! Dijelove njene glave, moj brat Božo i ja smo pokupili i zakopali na našoj njivi. Brat Božo nije spavao u kući nego u jednom trapu u blizini – krio se da i njega ne ubiju, te zbog toga nije prisustvovao sahrani majke.

Braća, Glišo i Božidar, bili su gimnazijalci u Prijedoru- Glišo osmi, a Božo šesti razred 1941. godine. Prijedor su napustili odmah nakon smjene valsti. Tamo su bili povezani sa Omladinskom organizacijom i njihova imena, uklesana su na spomen-ploči u prijedorskoj Gimnaziji. Borili su se u Sedmoj proleterskoj brigadi.

U koloniji (Čardak) živjelo je stanovništvo raznih nacionalnosti: Srbi, Česi, Poljaci, Rusi, Hrvati, Nijemci i Muslimani.

U predratnom periodu, društveni i privatni život sa naprijed pomenutim narodnostima, bio je sasvim uredan i korektan sa uzajamnim poštovanjem i uvažavanjem.

Početkom Drugog svjetskog rata, mi djeca, bili smo iznenađeni ponašenjem odraslih. Počeli si nas razdvajati. Razdvajanje je bilo na nacionalnoj osnovi, Nine Jurić (blago retardiran), od nas dosta stariji, prvi se izdvojio iz našeg društva. Njegova dva starija brata otišla su iz Gornjeg Čardaka i pridružila se ustašama.

Za doček Nove godine, ne mogu tačno da potvrdim koje, jer sam bio mali, ali mislim da je to bila 1941. godina, okupili smo se u kantini i slušali radio.

Stanovništvo je bilo miješano, po izgladu pitomo i mirno. U jednom trenutku sa radia se začuo gromoglasan pucanj, poslije kojega se diglo nesrpsko stanovništvo pored stolova i počela se pjevati meni nepoznata pjesma, koja nije odgovarala srpskom stanovništvu. Prisutni Srbi su ustali od stolova i napustili ovo slavlje – doček Nove 1941. godine.

Neki su odlazili u svoja rodna mjesta, odkle su i došli i više nije bilo kao prije par dana.

Počelo se govoriti o pokolju! Otac je pričao o pokolju, jer je načuo iz glasina, a kasnije se i sam u to uvjerio kad se vraćao iz Gerzova, gdje je sklonio stariju braću.

Dolazila je vojska, istovarala se municija, zatim oružje. Otac je u razgovoru sa komšijom Ignjatom Rujević (Mačekovec) bio u opreci i tvrdio da se treba sklanjati sa porodicom, dok je komšija Rujević tvrdio da nikome neće faliiti  ni dlaka s glave, odnosno da to neće dozvoliti Vlatko Maček.

Svi radovi su utihnuli, odnosno prestalo se raditi i čekala se nekakva neizvjesnost.

Došli su sasvim nepoznati naoružani ljudi, od kojih su neki bili u civilnim odijelima, neki u žandarskim uniformama. Imali su zadatak da patroliraju i prate gdje se odrasli kreću. Baraka za smještaj radnika nalazila se sa lijeve strane pruge na ulasku u Grnji Čardak. Radnici koji su se tu zatekli bili su pod stražom, a kasnije su prebačeni u zobni magacin.

Zobni magacin pregrađivan je za zatvor Srba – otvoreno se dogodilo. Već su neki od šumskih radnika bili zatvoreni. Otac je odlučio da stariju braću odvede u Gerzovo, na imanje, gdje je živio stric Stevo sa svojom porodicom.

Gerzovo je malo planinsko selo udaljeno od Mrkonjić Grada 30 km, a od Šipova tri sata hoda, površine sa zaseocima oko 100 km². Ime je dobilo po nacionalnom turskom junaku Aliji Đerzelezu, koji je ubijen baš u ovom mjestu. Njegovo turbe je srušeno. U Gerzovu, stočarstvo je bilo aktivno, a zemljoradnja pasivna, što je dovelo do migracije (iseljavanja) stanovništav u Banat i Bačku, tačnije Vojvodinu nakon II svjetskog rata.

Najstarija osnovna škola u Bosni i Hercegovini, podignuta je u Gerzovu 1857. godine, a i crkva na Veletovu ima svoj poseban istorijat.  Nakon povratka pričao je mami da je išao preko šuma i da su Šipovo i neka okolna mjesta spaljena (Vražić, Bešnjevo, Lubovo). Kako je bio umoran od puta, legli smo spavati. Ja sam spavao između roditelja, a sestra na dječijem krevetiću.

Probudio sam se u neko doba noći i vidio kako tata sjedi za stolom na kojem je gorjela špiritna lampa. Na sto je stavio prsten, burmu i džepni sat. Njegov pištolj sa srebrnim koricama, stajao je na stolu, a njegova lovačka puška u rukama nepoznatog čovjeka koji je imao još karabin i crveni fes na glavi. Pored njega, stajao je još jedan nepoznat čovjek sa karabinom bez remnika u rukama i takođe sa fesom na glavi. Tata nas je izljubio, a zatim izašao  van. Ispratila ga je majka i čula se žučna rasprava. Majka se vratila u kuću uplakana – bila je još noć. Po koloniji se čula bučna galama.

Da li može da prođe maltretiranje bez plača, bola i jauka? Bilo je to bolno slušati. Svako je svoga oplakivao i žalio sa svojim osjećajem.

Čim je svanulo, mama je otišla sa nama do zatvora. Kako je ranije pomenuto zobni magacin je bio pregrađen za zatvor Srba. Kao građevina bio je velik po širini i po dužini, te mu je ranija namjena bila prihvat i skladištenje razne robe. Ispred magacina, nalazio se kolosjek radi lakšeg utovara i istovara robe s vagona.    Nosili smo hranu. U zatvoru i oko njega je bilo mnogo svijeta  i bilo nam je uskraćeno da se vidimo sa svojim najmilijima. Kada smo donijeli stvari za oca svi zatvorenici su već bili u vagonima i nije bio dozvoljen kontakt s njima (mislim da je to bio drugi dan).

Drugi dan, svi zatvorenici, smješteni su u dvoja četvoroosovinska kola (vagona) i odvadeni za Jajce.

Od majke sam čuo da je tata sa još jednim čovjekom napravio otvor na podu vagona i da su bili primjećeni, zatim svezani i odvojeni u službena kola do lokomotive.

Na ulazu voza u usjek, čekali su bombaši, ali su uz bojazan da ne rane nekog od zatvorenika odustali od napada. Ko su bili ljudi spremni da napadnu voz, nije mi poznato, ali vjerovatno su pripadali Simi Šolaji (narodni heroj i dalji rođak moje majke). U to vrijeme partizani i četnici nisu još bili podijeljeni (odvojeni).

Eto kako se završio ispraćaj zatvorenika pokupljenih sa šumskog gradilišta i kolonije.

Otac je imao priliku da se ukloni, ali vjerovatno nije htio zbog nas, jer bi nas zlostavljali.

Poslije odvođenja naših najmilijih, sazvani smo jedne prilike na sastanak ispod lipa, a između dvije kuće.   Postavljeno je i par stolova pored već postojećih. Mama me držala u krilu, a sestra je stajala pored nas. Ja sam imao sedam, a sestra jedanaest godina. Za stolom je sjedio ustaša Jakšić u uniformi koji je doskora bio žandar i nešto nam je govorio.

O Jakšiću mogu da kažem skijedeće: dolazio je kod nas, kumovao se sa mojim ocem, prisustvovao našim vjerskim praznicima, a posebno našoj Krsnoj slavi Svetom Jovanu. Nosio je žandarsku uniformu, odakle je dolazio nije mi poznato, obzirom da u Gornjem Čardaku nije bilo policijske stanice osim neke prostorije u kojoj su se neki zadržavali nakon pritvaranja.

Nije mi poznato ni kakav je bio ni kako i gdje je završio Jakšić. Gornji Čardak je razrušen odmah nakon ovih događaja. Napomenuo bih da poslije odlaska iz Gornjeg Čardaka 1941. godine, više nikad ga nisam posjetio. Čuo sam da je poslije II svjetskog rata bio aktiviran (vjerovatno kao šumsko gazdinstvo), ali u kojoj mjeri takođe mi nije poznato.

Okupljeni svijet, žene i djeca, plakali su glasnim jecajem. Obzirom da je ovaj čovjek često bio naš gost, mama ga je upitala: „Zar tako kume?!“, drsko joj je odgovorio: „Više nismo kumovi!“ – uz dodatne prijekore pokazujući na postavljeni pribor za jelo (tanjir, viljuška i nož), što je značilo da će od Srba ostati samo pribor za jelo. Postavljeni pribor, ukazivao je da će za predstojeći Vaskrs ostati samo jedan Srbin da se s njime služi. Nakon par dana oni koji su nas zlostavljali izgubili su se.

Ako je rat počeo sa jedne strane organizovano onda nema dileme. To su bile ustaše! Posebno napominjem napad na žene i djevojke. Znam da žene i djevojke nisu izlazile u šetnju kao ranije, nego su ostajale kod kuće. Naoružanog čovjeka štiti njegovo oružje i vojska kojoj pripada. Raspitivali smo se za svoje najmilije kod rodbine i odgovor je uvijek bio isti, relacija Jajce-Gospić. Svako ko je izgubio nekoga svoga, mislio je da o njegovom nešto zna onaj koji je u istom položaju. Organizovane ustanove i organizacije za traženje nestalih nisu postojale. Od brata Bože čuo sam za Jadovno.

Sestra je radila u statističkom uredu u Banjaluci, pa zatim u Prijedoru, a brat Božo je bio pukovnik JNA. Ako pažljivo pratite do sada izloženo, moja porodica se već bila raspala poslije rata. Brat je svakako tražio tragove ovog nemilog događaja i došao je do saznanja da je to bilo Jadovno.

Imali su širok vidokrug da nešto saznaju. Nikakve bojazni ni razloga za ćutnju nije bilo i o svemu se slobodno govorilo. Svi dobro znamo da je krvoproliće trajalo duži period, koje je izazvalo narodni ustanak.

Jevrej-Židov

Kako sam ranije pomenuo da su se moja braća prije vremena vratila iz Prijedora, obzirom da je škola prestala sa radom. To je bilo 1941. godine. Za njima se u Prijedoru već interesovao ustaški pokret i vlast radi sprovođenja u zatvor.

Jednog popodneva u vrijeme dolaska voza, igrali smo se na stanici na prostoru za smještaj drva. Iznenada se pojavio moj brat Glišo, a mi smo se sakrili iza drva. Po dolasku voza u stanici je izašlo dosta putnika, a za njima i jedan mladić.

Glišo ga je sačekao, pozdravio i sa prsa mu skinuo nekakav znak i bacio među drva, a zatim su otišli. Od kada i kako ga je brat Glišo poznavao dotično lice nije mi poznato, kao ni odakle je bio ili došao, u stvari ni ime mu nisam znao.

Ako sve sagledamo, ovaj prihvat dotičnog lica morao je biti organizovan.. Pošto smo kao i sva djeca bili radoznali, pronašli smo isti i vidjeli da je to bila žuta Davidova zvijezda.

Prije dolaska ovog mladića, uređivana je šupa za drva, zatim tavan na istoj, kao i na štali. Iz naše ostave u kući izlazilo se na tavan pa su postavljene lotre, koje tu ranije nisu bile.

Prilikom muže krava, nošena je hrana u posudi za mlijeko ovom  mladiću dok je boravio na tavanima štale i šupe. Hrana mu je nošena u jutarnjim i večnjrnjim časovima u određeno vrijeme muženja krava, kako se ne bi posumnjalo u njegovo prisustvo u našoj kući. Preko dana, ovaj mladić, odlazio je sa mojom braćom, a uveče su se vraćli kući.

Izgled ovog mladića, ostao mi je u sjećanju. Imao je crnu kosu, koju je dijelio po sredini, košulju braon boje, karo prsluk, pumpozne hlače, dokoljenice s rombovima i  crvene cipele.

U kući sam ga vidjeo svega jednom. Njegov boravak bio je u strogoj tajnosti za nas djecu u kući, kao i za ostali svijet. Koliko je dugo boravio kod nas, ne znam ni kuda je otišao, ali sigurno znam da je nestao prije hapšenja mog oca i ostalih.

U to vrijeme mnogo se spominjao i Simo Šolaja, koji je često dolazio kod nas, pošto mi je i majka bila rodom iz Dragnić Podova.

Pomenuo bih moje sjećanje na djetinjstvo koje me često asocira na moju pokojnu sestru Dušanku, kao i prijatelje Olgicu, Duška i Boru.

O mom društvu mogu da kažem slijedeće: sestra Dušanka (Duša) umrla je u Prijedoru; Olgica u Banjaluci pred ovaj građanski rat; Boro i njegova sestra Zagorka (Seka) umrli su u Beogradu, dok o Dušku ne znam ništa.

Takođe smo kontaktirali sa djecom Perice Vasić, ćerkom Slađanom i sinom Markom. Marko je završio Učiteljsku školu i i radio je kao učitelj u Gerzovu. Volio bih s njim stupiti u kontakt da probudimo naša sjećanja!

Otkako smo otišli iz kolonije nisam se više ni sa kim vidjeo izuzev sestre Dušanke i brata Bože.

Saznavši za „Udruženje potomaka i poštovalaca kompleksa ustaških logora Jadovno“, obratio sam se istom 24.02.2011. godine radi saznanja daljnjih tragova mog roditelja (oca), odnosno mjesta stradanja. Nezvanično sam saznao da je iz Gospića odveden u Jadovno, gdje je i pogubljen. Ovo pismeno izlaganje, možda da nekakav putokaz u istrazi do konačnog saznanja.

Bio sam uporan u traganju podataka, ali se svodilo na ono što već znam. Mislio sam da mi mogu pomoći moje sestrične. Jedna je umrla pred ovaj građanski rat, a druga živi u Francuskoj, ali su za vrijeme hapšenja Srba iz Gornjeg Čardaka bile u Mijačici (stanica na uzanoj pruzi prema Drvaru). Možda se kod čitanja ovog teksta na internetu neko prepozna u pomenutom događanju i javi?!

S poštovanjem,

Banja Luka, 26.09.2011. godine.

MILIVOJ MAJSTOROVIĆ