* Zašto?

– Oni istrajavaju na propagandnoj matrici po kojoj krivica za raspad titoističke Jugoslavije prevashodno pripada srpskoj strani rata. Tako se prikriva da su titoističko nasleđe i zapadni (američki) činilac imali presudni značaj u tim događajima. Povratak nacionalnom stanovištu u srpskoj politici bi podvrgao preispitivanju takva shvatanja. No, on bi doveo i do preispitavanja mnogih sadržaja politike devedesetih. Otud nije poželjan ni kod protagonista te politike. To je jedno u biti manjinsko intelektualno i političko stanovište. Odlučujuće je da on ometa savremeno nastojanje da se – unutar kulturne prošlosti – sve srpsko svede na srbijansko, a da se srbijansko pretvori u multikulturalističko.

* Kako tumačite potenciranje jugonostalgičarskih osećanja u Srbiji, i u čemu su zamke titoizma danas?

– U obnovi unapred određene srpske inferiornosti u političkim, nacionalnim i kulturnim odnosima u našem okruženju: od pristajanja na nezakonito i nasilno odvajanje Kosova i Metohije od Srbije, preko poništavanja Republike Srpske unutar Bosne i Hercegovine, do pristajanja na totalnu diskriminaciju Srba u Hrvatskoj i Crnoj Gori.

Nedavno smo saznali da će Srbija i Crna Gora zajednički obeležiti godišnjicu Petra Lubarde. Slikara koji je sebe 1971. javno odredio kao Srbina i koji je tražio da njegove slike u Parizu budu izložene u paviljonu Srbije. Tako predajemo crnogorskoj (antisrpskoj) politici autentično srpsko nasleđe, da bi ono – u narednom koraku – prestalo da bude takvo. To je čist i skorašnji primer duha samoporicanja: u mojoj knjizi je procenjeno da će se to događati baš oko Lubarde.

– Jugonostalgija je ili sentimentalna ili infantilna ili instrumentalna činjenica naše javne scene. Kod nas je na delu treći momenat, jer ona ima vladajući karakter samo u srpskom javnom prostoru.