Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Da li je ovaj sunčani dan naš kraj? Ova svjetlost i plavo nebo nad nama da li će zauvek sjati nad našim počivalištem? Beskraj i kraj, konačnost i vječnost, smrt i besmrtnost, sve je slilo u jednu tačku i stalo u ovaj trenutak. Da li se čovak zato rodi, zato muči, zato poguri pod teretom svake nevolje – zato da u jednom ljetnjem danu sagleda kraj svega – kraj muke i kraj ljepote?
Muka za mrvu kruva i ljepotu rađanja, ljepota u oku i osmijehu i onda kraj sa pitanjem kuda sve odlazi. Kraj u srijedu! Možda je tako pisano. Ja sam mislila da nijesam ni na sredini života, a ono kraj. Mislila sam da su prošle tek one nezrele, rane godine, da ću rodu i zemlji tek davati. A ono kraj. Kad čovek odlazi sam, a dijeca ostaju, onda se ne pita – zašto. Ostaje u nekome i kad ode. A ja?
A mi? Odlazimo sa našim sjemenom i našim plodom koji je trebao biti sjeme za nove plodove. Šta ostaje od nas i poslije nas? Zašto smo mi rođeni, zašto smo postojali pa makar i do ove srijede, do sredine nečega? Znam li sada šta je Bog? Uvijek sam se pitala gdje je i kako izgleda ta sila kojoj se molim, ta pravda nad ljudima kakav ima lik.
I evo, sada mi se pokazuje. To je svjetlost, to je toplina ovog zadnjeg trenutka, to je mir jer smo u zadnjoj, ovoj najstrašnijoj ljudskoj nepravdi, zajedno. Zajedno pred pravdom, pred nevinošću i besmrtnosti. Zaboraviće budućnost imena krvnika, a pamtiće nas. Možda će ih se i njihovo sjeme postideti, a nas će pamtiti. Zauvijek. Ko? Bog i pravda i svjetlost i toplina u kojoj ćemo zajedno ostati, mi, moja dijeca i ja.
– Ne plači, sine. Boljeće kratko i samo ovaj put. Poslije više nikad neće boljeti ništa. Pogledaj gore, tamo je sunce. Tamo je Bog. Tamo idemo. Ovi što nas šalju odveli su tatu, da ga sklone, da nam ne pomogne. Ali prevarili su se. Bili su nerazboriti, nerazumni i slijepi da vide da ti tata od gore već pruža ruke da mu priđeš brže, da kraće boli ova posljednja bol na zemlji, da otploviš sa njim u Carstvo Oca nebeskog. U Carstvo, sine.
Htjela sam da gledam plod mog ploda, da se ponosim što je ljepši i sočniji od svih plodova. Možda je to bio grijeh? Grijeh uzdizanja iznad drugih zbog ponosa. A nijesam nikoga stavljala pod noge. Mislila sam da je to smisao trpnje, gledati sa ponosom na svoj plod i plod tog ploda. Sada mi se otvorila misao – neće biti ploda mog ploda. Bog je za neke, za nas, odredio drugačiji smisao postojanja. Da trajemo kroz pravdu kad nas prekine nepravda. Da svijetu budemo dokaz da su svi pravednici vječni, da se iznova rađamo sa svakom novom nepravdom kao nada, kao smisao, da se rađamo sa svakim novim bićem koje će nas nositi u sebi kao patnju nevinog, kao vjeru u vječnost, kao…
– O, dušo, ne želim da umreš, ne želim ni ja da umrem. Pa i ovaj topli dan i svjetlo nebo nam kaže da za nas nema smrti. Samo kratak put odlaska sa zemlje, od brige, od bola, od neljudi… I da ti zauvijek ostaneš bezgrešan. U Carstvu, sine.
Plaši me samo strah u njegovim krupnim, smeđim očima koji ne mogu da otklonim zagrljajem i poljupcem kao sve prethodne. Ne mogu da gledam njegove oči. Srce neće izdržati. Ne može moje bespomoćno srce izdržati to, taj pogled nade i očekivanja. A ako to nemoćno srce stane ko će onda sa njima, mojom dijecom, biti do kraja?
– Gledaj gore, sine, tamo gdje je tata i gdje idemo da se sastanemo sa njim. Radosti moja, ne plaši majku, ne gledaj me. Gledaj u nebo. Vidi ptice kako uzleću jedna za drugom, jedna po jedna…Uzlete niotkuda.
Nije niotkuda, bile su tu samo nijesmo prepoznali let.
– Ne boj se, sine, ne boj se Petre! Steno! Dali smo ti ime po ovom kamenu, da budeš čvrst kao kamen, kao stena, kao stamena Dinara. Junače moj, nijesmo uzalud baš to ime birali. Ti si danas div-junak. Majčin junak nad junacima i div nad divovima. I tata je ponosan. Gledaj gore, u beskraj, u svjetlost… i tvoja ptica će uskoro… U Carstvo ona nosi, sine, nebesko, vječno.
A moja Cvijeta? Moram ih oboje grliti. Zajedno ćemo nas troje ovom stazom.
– Cvijeto, cvijete bijeli, mirisni. Ti ćeš zauvek svojom bijelinom, kao bijela zora, sjati nad ljudima i tvojim mirisom, ime moje mirisno, mirisaće pravda i vjera. Mirisom cvijeta našeg polja, mirom mirisnim obeleži svaku stazu časti dok njime hode pravedni. Idemo, biseru moj, da se iz Carstva mirisom javljaš i bijelinom cvijeta razgoniš tminu da crnilom ne pokori. Cvijete negovani, neubrani. Petar je snaga, ti si bijelina i miris. To ostaje.
Neću oči zatvarati, neću mrak. Gledaću svjetlo u ovom času, svjetlo u jednom zraku koji se spušta od neba, od sunca do nas… Sa svjetlom hoću da odem, u svjetlu da ostanem. Svjetlo, dodir topline, taj svjetli zrak topao i mirisan. U njemu je miris ovog polja, miris zemlje, miris moje djece… Ostaćemo u tom zraku…
Dinaro moja, i ti si se nadnela nad nama, sva nesrećna i zgrčena i zgrožena… Budi osvetnica kao što si bila čuvarica i pamti, samo pamti ovaj dan i nas u njemu… Dok ti ponosna postojiš da postojimo i mi… Kroz zrak nas pamti, kroz taj jedan zrak od sunca do nas. Pamti i ovu svjetlost, tanku i oštru koja mi prilazi. Ne tuguj, samo pamti, Dinaro…
O, Ante! Zar ne znaš, jadan, da se krv ljudska ne može sprati sa ruku? Nikad i ničim. Ona se uvek vidi i po mirisu osjeća. Ne bile nikom date muke koje te čekaju dok sulud lugom trljaš ruke po vas dugi dan. Taj miris i boja ne daju ni snu na oči. Jadan si ti Ante! Nije ovo naša kazna no tvoja, zar ne vidiš to, nesrećniče…? I djeca tvoja i njihova djeca nosiće na rukama taj tvoj biljeg krvi koji im danas ostavljaš. Što to činiš svom porodu, nerećna majka što te je rodila?
Sevnula je ona tanka svjetlost. Toplina se razlila. Po vratu… Samo da ne ugasne svjetlo nad našim počivalištem…. Samo… Cvijeto, Petre… tu…
Pokoj duši našim babama, snahama, strinama, tetkama… koje su, tuđom voljom i silom, otišle u večnost zajedno sa svojom decom. Život su im dale, a gledale su kako im drugi taj kratki život uzima silom. I nisu mogle da pomognu, majke nesrećne. Nismo ih ni upoznali, a naše Ljubice, Stane, Jovanke, Milke, Danice, Dušanke, Anice, Mare… rodile su nam sestre, braću, tetke, stričeve, ujake… od kojih smo danas stariji po nekoliko decenija.
Autor: Cvijeta Radić
Od istog autora:
