Liturgija i parastos u Kamničkoj Bistrica (Slovenija) borcima JVuO, i narodu iz zbjega iz Crne Gore, Boke, Hercegovine i Istočne Bosne, postradalim posle kraja rata 1945.

I ove godine smo se sjetili žrtava, koje su pola vijeka nasilno bile brisane iz pamćenja našeg naroda (tek poslije raspada SFRJ, 1994. godine, počelo se prvi put sa obilježavanjem stratišta u Kamničkoj Bistrici). Vječnaja pamjat!

I ove godine je u Kamničkoj Bistrici, blizu gradića Kamnika, u okolini Ljubljane, na desetak kilometara od austrijske granice, održana liturgija sa parastosom borcima Jugoslovenske bojske u otadžbini (JVuO) i narodu iz zbjega sa područja Crne Gore, Boke, Hercegovine i Istočne Bosne, postradalim na području Slovenije posle kraja Drugog svjetskog rata, maja i juna 1945. Liturgiju je služio o. Aleksandar Obradović, arhijerejski zamjenik za Sloveniju Mitropolije zagrebačko-ljubljanske.

Na žalost, osim uobičajenih listića – letaka, ove godine su obožavaoci Josipa Broza i politički naslednici njegovih egzekutora iz 1945. svoje iživljavanje pokazali i sječenjem užadi za zvona na spomen kapeli, tako da tokom bogosluženja upotreba zvona nije bila moguća.

O. A. Obradović je, nakon liturgije i parastosa, izvršio i osvećivanje pet novih krstova iz hrastovine, koje je priložilo troje darodavaca, a biće postavljeni umjesto dosadašnjih.

Za mlađe ljude, koji ne znaju  za zločin počinjen od strane titoista nad vojnicima JVuO (skoro svi oficiri su već mjesec dana ranije bili ubijeni od ustaša na području sistema logora Jasenovac), kao i nad sveštenstvom i narodom iz zbjega, donosimo besjedu, koju je na osvećenju spomen kapele u Kamničkoj Bistrici 2015. godine izgovorio građanin mjesta Kamnik g. Tone Stele:

„Kao svjedok ovog tragičnog perioda maja 1945 godine, sjećam se kolone pješaka i kola sa konjima (koji nisu bili kao seljačka kola, nego kočije i kola, koji su se koristili za prevoz ljudi viših slojeva), koja se ubrzo nakon završetka rata vila kroz glavnu kamničku ulicu od Šutne prema Grabnu, u kojoj su bili samo starci, žene i mnogo djece svih uzrasta. Na čelu kolone je išao pravoslavni paroh u tipičnoj odjeći i sa dugom bradom i glasno molio (vjerojatno) brojanicu jer je u rukama imao veliku drvenu brojanicu, kolonu su okružili partizani sa oružjem u rukama. Mnogi građani su stajali u redu pred kućama na ivici trotoara i tiho posmatrali tužnu povorku. Čak i moji roditelji su zvali našu djecu i stavljali nas u dvostrukom nizu, očigledno sa namjerom da smo svjedoci ovog događaja.

Vjerojatno bi sve to kao djete od šest godina zaboravio, da nije otac izgovorio nezaboravnu rečenicu: »Zapamtite djeco, sve ove jadničke će pobiti.« Upravo tada su mimo prošla kola, na prednjem sjedištu je sjedio starac, pored njega mlada žena sa malim djetetom u naručju, pored nje je stajao dječak mojih godina. Pogledali smo se, njegov bezizražajni pogled vidim i danas.“

Dalji komentar sjećanju ovog slovenačkog građanina, koji je 1945. bio šestogodišnje dijete, nije potreban.

I ove godine smo se sjetili žrtava, koje su pola vijeka nasilno bile brisane iz pamćenja našeg naroda (tek poslije raspada SFRJ, 1994. godine, počelo se prvi put sa obilježavanjem stratišta u Kamničkoj Bistrici). Vječnaja pamjat!

Nikola Milovančev