Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu. Ako Bog da, sabraćemo se 19. juna 2021. kod Šaranove jame.

 

Ličina za Press: Iz Hrvatske protjerano ukupno 800.000 Srba!

Datum objave: nedelja, 27 septembra, 2015
Objavljeno u Oluja
Veličina slova: A- A+

Ratko Ličina

Ratko Ličina

Nedavno morbidno obilježavanje 20. godišnjice “Oluje” u Hrvatskoj, ali i aktuelni sumanuti “carinski rat”, koji je zvanični Zagreb objavio Srbiji zbog talasa migranata s Bliskog istoka, potvrđuju da će odnosi dva najveća naroda na prostoru bivše Jugoslavije još dugo potresati Balkan.

O ključnim kontroverzama s ovim predznakom, Press je razgovarao s Ratkom Ličinom, današnjim ministrom u vladi RSK u progonstvu, koji je poslije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990. godine bio najmlađi poslanik SDS-a u Hrvatskom saboru.

– Kao što su Hitler i Nijemci u Drugom svjetskom ratu vjerovali da će postići “konačno rješenje” jevrejskog pitanja, tako su i Tuđman i Hrvati poslije “Oluje” pomislili da su konačno riješili srpsko pitanje, ali istorija nas uči da konačnog rješenja nema – kaže Ratko Ličina.

Šta hoćete da kažete ocjenom da nema konačnog rješenja?

– Hoću da kažem da će se Srbi vratiti u RSK, u prazan prostor koji je ostao poslije našeg progonstva 1995.

Zagreb je imao samo jedan, a RSK tri faktora državnosti!

Sagovornik Pressa smatra da, ako neka država želi da bude priznata u punom kapacitetu, mora imati teritoriju, stanovništvo, efikasno vršenje vlasti i međunarodno priznanje.

– Hrvatska je od ova četiri faktora imala samo jedan – sumnjivo međunarodno priznanje. Prema tim mjerilima, RSK je više bila država od Hrvatske. Imala je teritoriju koju kontroliše, stanovništvo koje je priznaje i efikasno je vršila vlast – kaže Ličina.

Vi o RSK govorite kao da ona još postoji?

– Naravno da postoji. Prošlo je 20 godina, ali ona postoji u glavama svih Srba, kao i Hrvata. A postoji i formalno-pravno, prema međunarodnom pravu.

Kako?

– Postojanje RSK priznato je Vensovim mirovnim planom i Rezolucijom SB UN broj 743 iz 1992. godine, kojom je taj plan ozvaničen kao međunarodni mirovni sporazum, a RSK proglašena za teritoriju pod zaštitom UN i međunarodnih mirovnih snaga. Savjet bezbjednosti nikad nije donio novu rezoluciju kojom je Vensov plan stavljen van snage.

Stanje na terenu je drugačije.

– Ne može stanje na terenu da izbriše rezoluciju Savjeta bezbjednosti. Dok je rezolucija 743 na snazi, na snazi je i Vensov mirovni plan, a RSK formalno-pravno postoji.

Ali, od “formalno-pravnog” nema koristi.

– Biće.

Kada?

– Kada se dogode promjene u međunarodnim odnosima. Kada srpski prijatelji i oni koji nam nisu prijatelji, ali ne pristaju na nasilje u međunarodnim odnosima, u globalnoj areni budu jači od onih koji podržavaju Hrvatsku i zločin koji je ona izvršila nad krajiškim Srbima.

Kakav značaj ima postojanje vlade RSK u progonstvu, čiji ste vi ministar?

– To je političko tijelo koje svojim trajanjem i radom danas pokazuje da još postoji dugoročna nacionalna svijest. Njime se čuva državno-politički kontinuitet RSK, kojeg se mi protjerani Krajišnici nikad nećemo odreći.

Koliki je stvarni broj protjeranih Srba iz Hrvatske?

– Oko 800.000.

Zašto se onda u javnosti najčešće pominje broj od 250.000?

– Toliko je protjerano u zločinačkoj akciji “Oluja”. Međutim, najveći progon Srba iz Hrvatske izvršen je 1991. i 1992. godine, a odnosi se na Srbe iz Zagreba, Karlovca i drugih hrvatskih gradova. Pa, Karlovac je bio većinski srpski grad. Stotine hiljada ljudi u tišini su izbačeni iz svojih kuća i stanova i prisiljeni da napuste Hrvatsku.

Imate li konkretnije podatke?

– Prema izvještaju koji je za tadašnjeg generalnog sekretara UN Butrosa Galija uradio njegov specijalni izaslanik Kofi Anan, iz tzv. urbanih dijelova Hrvatske do 1993. prognano je 243.000 Srba. I to samo u Srbiju i Republiku Srpsku. Kad na ovaj broj dodamo 50.000 Srba i iz zapadne Slavonije, oko 150.000 Srba koji su napustili područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, 250.000 protjeranih u “Oluji” i Srbe koji su otišli u treće zemlje, dolazimo do brojke od 800.000 protjeranih.

Njih niko ne pominje.

– Hrvatskoj to ne odgovara da se ne bi vidjele razmjere etničkog čišćenja, njoj je cilj da umanji zločin koji je izvršila nad srpskim narodom.

A Srbiji?

– Srbija je izdala Srbe u Hrvatskoj, posebno u RSK. Što je broj protjeranih Srba kojim se barata u javnosti manji, Srbiji je lakše, jer smatra da se time smanjuje i njena moralna odgovornost što nije zaštitila svoj narod, iako se kao potpisnik Vensovog plana obavezala da će to činiti.

Zašto su se krajiški Srbi pobunili 1990. godine?

– Zato što im je Hrvatska 1990. oduzela status konstitutivnog naroda na protivustavan način. Naime, prema do tada važećem ustavu, sva pitanja iz domena ravnopravnosti naroda morala su biti razmotrena i konsenzusom usvojena u saborskoj Komisiji za ravnopravnost naroda i narodnosti. Tuđmanov režim je to izbjegao tako što ovaj saborski organ nije formirao, pa ove izmjene nisu imale saglasnost legitimnih predstavnika srpskog naroda.

Da li taj problem morao biti riješen ratom?

– Naravno da nije. Ali, sam Tuđman je na mitingu u Zagrebu izjavio da je njemu i Hrvatskoj rat bio potreban. I oni su ga izazvali.

Zašto potreban?

– Da bi ispali žrtve i dobili povod da proglase nezavisnost. I da bi njihovi sponzori, prije svega iz Berlina i Vatikana, imali pokriće da priznaju tu nezavisnost, uzurpiranu suprotno međunarodnom pravu.

Koji je koncept bio bolji – Raškovićev model autonomije za Srbe na cijelom prostoru avnojske Hrvatske ili Babićeva opcija teritorijalnog omeđivanja većinskog srpskog prostora?

– Bliže je istini da su se ovi različiti koncepti odnosili na organizovanje SDS-a, a ne na autonomiju. Milan Babić je imao snažniji uticaj u odborima na području tadašnje SAO Krajine, odnosno opština sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banije, dakle u sredinama gdje je SDS vršio vlast. Uticaj Jovana Raškovića bio je jači u oblastima gdje su Srbi bili manjina.

Čiji je koncept bio realniji?

– Babićev. Uz sve razumijevanje za demokratski koncept profesora Raškovića, hrvatsko društvo to nije bilo, a uz svu političku lakirovku nije ni danas demokratski zrelo društvo, tako da je naivno vjerovanje da tu postoji demokratski potencijal.

Pod kojim uslovima je RSK mogla da opstane?

– Samo u jedinstvenoj srpskoj državi. Ona je i zamišljena kao etapa ka ujedinjenju.

Ko je RSK zamislio na takav način?

– Mi, politički predstavnici krajiškog naroda.

Šta mislite o planu Z-4?

– Njegovo današnje “afirmisanje” predstavlja kombinaciju gluposti i loše namjere.

Zašto?

– Taj plan je i plasiran da ne bude prihvaćen i da unese neslogu i zlu krv u RSK. Prvo, ovaj plan prvi put se pojavio kao imperativan u predvečerje produžavanja roka misije UNPROFOR-a. Bilo kakvim njegovim uzimanjem u razmatranje bila bi prejudicirana odluka o redefinisanju misije UN. Drugo, Hrvatska nije ni željela da ovaj plan prihvati i samo je čekala da ga RSK odbije da bi svalila krivicu na RSK.

Zašto ga onda niste prihvatili?

– Prvo, on nije odbijen nego je zatraženo da Savjet bezbjednosti definiše status dotadašnje misije UNPROFOR-a, a da tek onda ulazimo u bilo kakva politička redefinisanja. Inače, taj plan se odnosio samo na 11 od 27 opština tadašnje RSK i na trećinu teritorije. Nije postojala realna mogućnost da većina tadašnjih poslanika RSK takav dokument prihvati, jer bi on značio žrtvovanje dvije trećine tadašnje RSK. To bi bilo neljudski. Da pojednostavim – pretpostavimo da današnji hipotetički zagovornik plana Z-4 ima troje djece i da im onda neko dođe s ponudom da će ubiti dvoje djece, a da mu garantuje da će treće ostati živo. Ko bi normalan i častan takvo nešto prihvatio? U takvoj situaciji plan Z-4 bio je neprihvatljiv.

Neki tvrde da je trebalo pribjeći diplomatskom lukavstvu i prihvatiti plan, znajući da je on za Hrvate neprihvatljiv?

– I da smo plan prihvatili, niti bi on bio primijenjen, niti bi Hrvatska odustala od vojne akcije na RSK. Uostalom, zašto nije ispoštovan i primojenjen Vensov plan u smislu kažnjavanja Hrvatske zbog njegovog kršenja? Zašto u BiH nije izvršen pritisak da muslimanska strana prihvati Kutiljerov plan? Ništa nema od takvog lukavstva, s tim pričama se samo pere prljava politička savjest.

RSK je pala za samo dva dana?

– Suštinski pad Krajine desio se kada, nakon okupacije Miljevačkog platoa, ta teritorija nije vraćena pod njenu jurisdikciju. Nakon toga imali smo samo nove i nove agresije, a obrazac je bio isti. I na Maslenici i u Ravnim Kotarima u januaru 1993. i u Medačkom džepu u septembru iste godine. I u zapadnoj Slavoniji u maju 1995. Nijedan put UN i SRJ nisu reagovale, a kamoli vratile okupirane teritorije. Zato je u avgustu 1995. svako u RSK znao da smo ostavljeni, zato su se narod i vojska povukli.

Jedni tvrde da je Milošević izdao RSK, odnosno da je Krajinom trgovao od samog početka, dok drugi smatraju da bolje nije moglo i da su Miloševiću ruke bile vezane zbog međunarodne izolacije i sankcija?

– Milošević se pokazao kao sjajan taktičar za ostajanje na vlasti, ali s druge strane i kao katastrofalan nacionalni strateg. Kooperativnošću u slučaju RSK i prepuštanjem Krajine Hrvatima on je dugoročno sebi iskopao rupu, u koju je na kraju i sam upao. Izdaja Krajine danas odjekuje na Kosovu i Metohiji, a Republiku Srpsku koštala je Bosanske Krajine, Kupresa i Sarajeva.

 

Izvor: PRESS RS

 

Vezane vijesti:

Jovan Radulović: Fašizam u Hrvatskoj je pušten s lanca, u „Oluji“ je počinjen genocid kao i u Jasenovcu

Hrvatska mora razviti novu kulturu sećanja

“OLUJA” NAJVEĆE ETNIČKO ČIŠĆENjE NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA

Krajina je bila igračka etničkih čištača

Oluja – Jadovno 1941.




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top