Kozarska sela su gorela, u plamenu nestajale sirotinjske udžerice, a u zbegu, duboko u šumi, među hiljadama nejači, najviše žena i dece, u leto 1943. godine, rođen je Rajko Srdić.

Njegova majka Petra iz Crne Doline kod Prijedora pupčanu vrpcu prerezala je srpom kojim je žela žito na skrovitim proplancima, okupala ga na potoku i zavila u staru krpu.
„Preživeo sam, na veliko čudo. Mnogi moji vršnjaci, deca rođena u zbegovima, ustaškim logorima, kolibama i vododerinama, nisu imala tu sreću. Svuda, po celoj Kozari, Potkozarju i Knešpolju, o njihovom stradanju svedočili su grobovi, mali, dečji, sa krstačama od pruća”, kaže Srdić.
Tako o sebi, o ranjenom detinjstvu u Drugom svetskom ratu, o zavičaju, Crnoj Dolini i crnim maramama, priča ovaj lekar, pesnik, svirač na tamburici dvožici, etno-muzikolog, sakupljač narodne poezije i čuvar običaja rodnog kraja, duže od pola veka stanovnik beogradskog Vračara. On i sada, u devetoj deceniji piše i priča o ratnim strahotama, o logorima NDH-a gde su skončali mnogi njegovi rođaci, o ustaškim zločinima, ali i prvim danima u slobodi, i polasku u školu.
„Kada sam pošao u školu, u dnevniku i đačkoj knjižici, upisana je samo godina moga rođenja. Rubrika namenjena datumu bila je prazna. Učiteljica je, umesto domaćeg zadatka, kazala da se raspitam za dan i mesec rođenja. I da te podatke donesem u školu”, seća se Srdić.
Rajko je, po ko zna koji put, prvo pokušao dobiti odgovor od majke. On je uvek bio isti: „Sine, ja samo znam da sam te rodila ponedeljkom, a datuma se ne sećam, ne znam. Zaboravila. Borila sam se da preživiš. To je za mene bilo najvažnije. Pamtim da je bio prvi dan Petrovskog posta.”
Posle višednevne rasprave u kući, sa ostalom čeljadi, ocem i stričevima, došlo se do zaključka da je Rajko rođen 21. juna 1943. godine. Taj datum, mada ni sada nije sasvim načisto da li je rođen baš tada, naknadno je upisan u njegove lične dokumente. Rajko je od majke u najranijem detinjstvu saznao kako se na ovoj herojskoj planini umiralo i borilo, tugovalo i u kolu kozaračkom igralo, kada je bilo najteže. Recitovala je i junačke pesme, lepo pevala a onda, sasvim neočekivano, na zaprepaštenje dece, počinjala da plače.
„Pitali smo je zašto plače, a majka je ćutala. Onda smo mi, deca, polako, neprimetno, skrušeni, izlazili iz kuće i ostavljali je samu, u tegobnim mislima i u suzama. Kasnije smo saznali, da je oktobra 1942. godine, u pokolju u selu Gornji Jelovac, stradala njena kćerka, a moja mala sestra Milka”, priča Srdić.
Жivot posle rata bio je težak, a siromaštvo veliko. Ratne rane sporo su i teško zaceljivale. Kuću Rajkovih roditelja u Crnoj Dolini ustaše su četiri puta palile, a njegov otac i deda su je, kada prođu okupatorske soldateske, isto toliko puta obnavljali. I sada, pamti to vreme i prepričava unucima: „U školu sam išao bos, nosio odeću dobijenu od Crvenog krsta, uvek veću za nekoliko brojeva. Sada o tome često pričam unucima, koji me u neverici, i sa čuđenjem slušaju.”
Rajko je u mladosti naučio svirati kozarsku tamburicu sa dve žice, čiji je zvuk, kako kaže, „žaobitan i tugaljiv”. Zato su, narodni svirači i pevači, pored peći, najčešće zimi, pevali o ratu, stradanju, pogibiji Kozarčana, o Mladenu Stojanoviću i drugim partizanskim herojima. Ovaj instrument čuva u Beogradu, na vidnom mestu, a zasvira u posebnim prilikama.
U nedavno objavljenoj knjizi „Takvo ti je ime i poreklo”, („Svet knjige”) Rajko Srdić je u stihu i prozi opisao detinjstvo, zavičaj, ratno i poratno vreme. To je njegovo sećanje na poreklo i rodni kraj pod Kozarom: „U mojim mislima, u snovima, često se ukazuje selo gde sam odrastao, moje detinjstvo, zažubore izvori i potoci, prostru se pašnjaci kao šareni ćilim, začeketa seoska vodenica i protegnu se kozarski puteljci.”