Kultura u izbjeglištvu

KULTURA U IZBJEGLIŠTVU

Sa progonom Srba iz Srpske Krajine i Hrvatske tokom rata 1991 – 1995, a posebno u vojnim operacijama „Bljesak“ i „Oluja“ u maju i avgustu 1995. godine, došlo je i do sistematskog uništavanja spomenika kulture kako bi se uklonili tragovi milenijskog prisustva Srba na tim prostorima.^[1] Nažalost u Srbiji nije postojalo raspoloženje da se pokrene domaća i svjetska javnost kako bi se zaštitila napuštena spomenička baština. Glasovi rijetkih pojedinaca bili su nedovoljni da se to postigne. U proteklom periodu duhovna baština nije popisana niti zakonski zaštićena. Ako se ovome doda nedovoljna briga institucija kulture u Hrvatskoj koje se bave ovom problematikom može se zaključiti u kakvom se stanju danas nalazi. S tim više kada se imaju u vidu velika razaranja koja je ona pretrpjela u periodu od 1941. do 1945. i zatim, u periodu socijalističke vlasti poslije rata, a posebno u posljednjim krvavim sukobima. Sve ovo upućuje da se pitanje srpske duhovne baštine u Hrvatskoj mora uzeti u ozbiljno državno razmatranje Srbije jer će se taj problem pojaviti u svim budućim diplomatskim pregovorima.

Stradanje spomenika srpske kulture

Srpska duhovna baština bez obzira u kojoj se državi nalazi, pripada neraskidivoj cjelini nacionalne kulture. Najpotpuniji pregled stradanja vjerskih objekata u Hrvatskoj dao je upravnik Muzeja Srpske pravoslavne crkve u Beogradu Slobodan Mileusnić.^[2] Osim stradanja vjerskih došlo je i do razaranja i devastacije i na profanim objektima. Najbolji primjer za to su uništeni Dvori Stojana Jankovića u Islamu Grčkom. Uz dvore koji su bili dobar primjer kombinacije ladanjske i fortifikacijske arhitekture nalazila se i crkva Svetog Georgija, koja je služila i kao porodični mauzolej. U ratu, posebno za vrijeme hrvatske agresije na Ravne Kotare i Maslenicu 22. januara 1993. godine, stradao je čitav kompleks sa crkvom, ali je srećom, prije agresije, iz dvora izmješten sav ikonopisni materijal, arhiva, biblioteka, slike, namještaj i drugi predmeti koji su pripadali Jankovićima i njihovim nasljednicima Desnicama. ^[3]

Rušenje crkvenih i drugih objekata srpske provenijencije nije prestalo sa izgonom Srba iz Hrvatske nego je i poslije nastavljeno. Tako je crkva Svete Nedelje u Karinu minirana i do temelja srušena^[4], demolirana srpska crkva u Obrovcu, na Saborni hram u Dubrovniku bačena bomba, porušeni ostaci crkve Časnog krsta u Velikim Zdencima, opljačkan manastir Orahovica… Duga je lista učinjenog beščašća na ovim objektima i ono se nažalost nastavlja i danas (Drniš, Šibenik, Kistanje i dr.). Sa ovim se želi uništiti autentična svjedočanstva i duhovno pamćenje srpskog naroda na prostorima Banije, Korduna, Slavonije i Dalmacije. U proteklom periodu sistematski je uništeno oko 3 000 spomenika NOR-a. Scene rušenja i skrnavljenja obišle su svijet, koji je nažalost ostao indiferentan. Umjesto kazne glavni kreator takve rušilačke politike hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, odlikovan je kao antifašista ordenom Žukova od ruskog predsjednika Borisa Jelcina, što je naišlo na oštro reagovanje izbjeglih i prognanih Srba.^[5] Za sve vrijeme UNESKO i druge međunarodne organizacije nisu pokazale dovoljnu brigu u zaštiti spomenika srpske kulture. Politika dvojnih standarda postala je njihova tužna realnost u kojoj stavljaju sramnu tačku na kontinuirano uništavanje srpskog istorijskog nasljeđa.^[6]

Osim nepokretnih spomenika stradalo je i pokretno kulturno blago. Pored dragocjenih liturgijskih predmeta, uništene su čitave galerije ikona na ikonostasima, djela najpoznatijih ikonopisaca i slikara od XVI do XX vijeka. Procijenjuje se da je zauvijek nestalo preko 7 000 ikona. To je umjetnički i duhovni genocid koji bi teško mogao podnijeti i neki jači i brojniji narod. Oštećen je najveći dio materijala koji je pripadao Srpskoj pravoslavnoj crkvi a koji joj je vraćen 1985. godine i pohranjen u riznicama Dalmatinske, Gornjokarlovačke, Zagrebačko-ljubljanske i Slavonske eparhije. U tom zatiranju svega srpskog porušeni su saborni hramovi u Pakracu, Karlovcu i Mostaru. Opljačkana je Episkopska knjižnica u Pakracu koju je osnovao još Arsenije III Čarnojević. U fondovima ove biblioteke, bilo je 112 srbulja. Ovi se rukopisi i knjige i sada rasturaju i prodaju na crnom tržištu. Ista sudbina zadesila je i eparhijske biblioteke u Zagrebu, Karlovcu i Mostaru. Uništena je i riznica stare Pakračke eparhije u kojoj su čuvane vrijedne ikone i drugi liturgijski i umjetnički predmeti iz manastira Orahovice, Pakre i Svete Ane.

Mnoge srpske svetinje uništene su i izvan ratnih dejstava. Posebno je za osudu uništenje spomeničkog nasljeđa koje zbog svoje arhitektonske i umjetničke vrijednosti pripada najvišoj kategoriji. Tako su u plamenu nestale crkve brvnare u Rastovcu i Donjoj Rašenici (Zapadna Slavonija), kao i crkva brvnara u mjestu Buzeta kod Gline, sve iz XVIII vijeka, a bile su pod zaštitom UNESKO.

Početkom rata formiran je u Beogradu Krizni štab koji je imao zadatak da iz kriznih područja izmjesti pojedine predmete ili kompletne riznice. Sve što je učinjeno izuzetno je malo s obzirom na bogastvo tog duhovnog i kulturnog nasljeđa srpske prošlosti na teritorijama bivših jugoslovenskih republika Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Najpotpunije je sačuvana riznica manastira Krke i još neke umjetničke cjeline iz Benkovca i Zapadne Slavonije. Preuzeto je nešto i iz manastira Dragovića i Krupe.

Da bi se skrenula pažnja javnosti na stradanje spomenika kulture, pri Udruženju Srba iz Hrvatske formiran je Odbor za kulturno nasljeđe. Odbor je zajedno sa Srpskim kulturnim društvom „Zora“ u proteklom periodu pokrenuo niz aktivnosti jer je teško ostati ravnodušan prema skrnavljenju, potiranju i neprimjerenom održavanju duhovnog nasljeđa, zatim drugih spomenika kulture i grobalja u srpskim selima, naseljima i gradovima.^[7] Odbor je poduzeo određene aktivnosti oko sanacije crkve Svetog Georgija u Srpskim Moravicama i na sanaciji drugih hramova gdje su se Srbi vratili u Hrvatsku. Povratnici žele da se obnove njihove porušene svetinje kako bi nastavili život dostojan čovjeka i u hrišćanskoj slobodi i toleranciji, evropskoj kulturi i civilizaciji.

Došlo je do formiranja mješovite Komisije Ministarstva kulture Srbije i Ministarstva kulture Hrvatske za vraćanje kulturnog blaga koje je za vrijeme proteklog rata doneseno u Srbiju. Osnovni problem predstavlja neregistrovana spomenička baština srpske provenijencije koja je tokom rata ili kasnije na volšeban način nestala u Hrvatskoj. Zato se nameće prioritetan zadatak da se izvrši evidencija i registracija kako nepokretne tako i pokretne kulturne građe na području Hrvatske. Kulturna dobra iz Vukovara koja su usljed ratnih sukoba bila privremeno izmještena u ustanove kulture u Novom Sadu, vraćena su tamo gdje su se nalazila do početka ratnog sukoba.

Pored svih obećanja hrvatske vlade i njenih aktuelnih političara, posljednjih godina učestali su iznova napadi na vjerske objekte Srpske pravoslavne crkve. Posebno su ugrožene crkve u Ravnim Kotarima, zatim na području Vrlike i Cetine. Zato se čini apsurdnim zahtjev hrvatske vlade da se vrate ikone i drugi bogoslužbeni predmeti koji su preneseni u Srbiju, jer predstavljaju „hrvatsko kulturno blago“. Ako nisu u situaciji da otkriju počinioce dosadašnjih nasrtaja na crkvene objekte, kako planiraju zaštititi to kulturno blago kada bi došlo do njegovog povratka. Bilo bi daleko umjesnije postaviti pitanje šta je sa onim dijelom kulturnog blage koje je poslije progona Srba ostalo u Hrvatskoj, i sada mu se gubi svaki trag. U ovakvim okolnostima bilo bi neodgovorno ispuniti ove zahtjeve, jer bi onaj koji bi tu ulogu preuzeo na sebe preuzeo i samu odgovornost za njih. Tim više jer ikone nisu samo umjetničko blago, one su i kultni predmeti i njihov je vlasnik najprije SPC, a onda i srpski narod.

Tračak nade u posljednje vrijeme predstavlja otvarenje Muzeja mitropolije Zagrebačko-ljubljanske u Zagrebu. Zgrada mitropolije u Zagrebu, u kojoj je – pored rezidencije mitropolita – bio smješten i Crkveni muzej kao i biblioteka, minirana je noću 11. aprila 1992. godine. Izuzetno vredni muzejski eksponati su oštećeni ili dijelom uništeni. Objekat je obnovljen i iznova pripremljen za muzej. Izložene dragocjenosti istovremeno pokazuju kontinuitet srpskog prisustva na ovim prostorima i istorijsku vertikalu od XIII do XVIII vijeka.^[8]

IZLOŽBENA DJELATNOST

Da bi se kulturna javnost upoznala sa „ostacima ostataka“ („reliquia reliqiarum“) kulturne baštine prognanog srpskog naroda iz Hrvatske u proteklom periodu organizovano je više izložbi sa raznom tematikom.

Ikonopis Kninske Krajine

Najveći broj ikona koje su prenesene u Srbiju nalazilo se u stanju teške ugroženosti. Bio je neophodan konzervatorsko-restauratorski zahvat kako bi im se produžio vijek trajanja. Nakon toga uslijedila je stručna obrada, publikovanje u formi kataloga i organizovanje izložbi. Ovaj posao preuzeo je na sebe Narodni muzej Srbije koji je priredio četiri izložbe: „Ikonopis Dalmatinske krajine“, 1992, „Umjetnička baština Srba u Zapadnoj Slavoniji“, 1993, „Ikonopis Kninske krajine 1“, 1995, i „Ikonopis Kninske krajine 2“, 1997.^[9] Preko ovih izložbi stručna i šira javnost po prvi put se upoznala sa dotad posve nepoznatim dijelom srpske kulturne baštine. U taj posao od izuzetnog nacionalnog interesa bile su uključene i krajiške kulturne institucije, a svoj puni doprinos dao je i Zavičajni klub „Kninska krajina“ iz Beograda.

Kasnije se u organizaciju izložbi uključuje i Srpsko kulturno društvo „Zora“ koje je poslije egzodusa nastavilo da djeluje u okviru Udruženja Srba iz Hrvatske. Tako je izložba ikona stigla u slijedeće gradove: Priština, Novi Sad, Sremska Mitrovica, Šid, Kragujevac, Kruševac, Vrnjačka Banja, Doboj, Bijeljina, Prijedor i Banja Luka.^[10] Izložba je dala svoj doprinos u objedinjavanju srpskog duhovnog prostora i bila je organizovana uz blagoslov Episkopa dalmatinskog Longina koji je napisao: „Ljepota ovih naših ikona sigurno govori o dobroti duše i plemenitosti karaktera Srba pravoslavne Dalmacije, koji su se pred njima vjekovima molili. One takođe svjedoče da srpski narod sa tih prostora ima ukus za vječne i uzvišene vrijednosti, i da nije uljez na tim prostorima nego je stoljećima bio svoj na svome. Poput naših slavnih predaka, samo je pred Bogom ponizan, a pred svima drugima uspravan i dostojanstven“.^[11] Iako je ikonama mjesto u crkvi kao svetim slikama, jer one nisu muzejski eksponati, u tim teškim danima među izbjeglim Srbima nosile su utjehu i smiraj i snažile vjeru i nadu u povratak.

Riznica srpske pravoslavne crkve u Sremskim Karlovcima

Doneseno kulturno blago u Srbiju bilo je smješteno na više mjesta i dijelilo je ne samo simbolično nego i stvarno sudbinu sa narodom kome je pripadalo. Srpsko kulturno društvo „Zora“ i Udruženje Srba iz Hrvatske poduzelo je niz aktivnosti da se ovo kulturno blago konačno smjesti na sigurno mjesto. Odlukom Svetog arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne crkve u Patrijaršijskom dvoru u Sremskim Karlovcima formirana je Karlovačka riznica koja je postala dio srpske kulture i evropske civilizacije. Riznica je otvorena (1998. godine) u prisustvu Njegove Svetosti patrijarha srpskog g. Pavla i svih arhijereja Srpske pravoslavne crkve u vrijeme kada je srpski narod obilježavao 150 godina od istorijske Majske skupštine (1848), a za javnost je otvorena (1999) prilikom obilježavanja 300 – godišnjice Karlovačkog mira.^[12]

Izložene ikone, kao i ostali liturgijski i umjetnički predmeti, uglavnom potiču iz crkava i manastira sa područja Hrvatske, odnosno iz eparhija: Dalmatinske, Slavonske, Osječkopoljske i baranjske i dijelom iz Sremske. Ove crkvene dragocjenosti su prije izlaganja stručno zaštićene u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture, Narodnom muzeju (Beograd), Pokrajinskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i Galeriji Matice srpske (Novi Sad). Odabir nimalo slučajno nije pao baš na Sremske Karlovce i reprezentativnu zgradu Patrijaršijskog dvora. Otvarajući crkvenu riznicu njegovo preosveštenstvo episkop sremski Vasilije podsjetio je da postoje mnoga pitanja i nedoumice koje se javljaju u 2000. godini hrišćanstva. „Pitamo se, posle svega što nam se dogodilo na kraju drugog milenijuma, da li je srpski narod pravednik ili grešnik. Da li smo mi danas isti onaj narod koji je gradio nekoliko hiljada crkava i manastira i u njima ikonopisao najlepše ikone i freske, neprevaziđene lepote, kojima se divi ceo kulturni svet“.^[13]

U ovom crkvenom muzeju Patrijaršijskog dvora, među nekoliko stotina eksponata izloženi su i dijelovi ikonostasa iz crkve Svetog Nikolaja u Vukovaru, kapele Uspenja Bogorodice i arhiđakona Stefana u Dalju, ikonostasi iz dviju crkava Svetog Georgija u Lisičinama kod Podravske Slatine i Velikih Bastaja kod Daruvara, kao i izuzetno vrijedna kolekcija portreta sa likovima znamenitih srpskih patrijarha, mitropolita i episkopa. U Riznici takođe se nalazi Beogradsko četverojevanđelje i Oktoih Božidara Vukovića iz XVI vijeka. U vitrinama su izloženi predmeti crkvenog mobilijara koji najvećim dijelom potiču iz Sremske eparhije.

Riznica je stalno otvorena i dobro posjećena. Posebnu vrijednost ove izložbe predstavlja bogato opremljeni katalog.^[14]

Izložba radova Umjetničkog bratstva manastira Krka

Na inicijativu Srpskog kulturnog društva „Zora“ iz Knina 1990. godine počela je sa radom prva likovna kolonija manastira Krka. Kolonija je bila zamišljena kao stvaralački susret istaknutih srpskih likovnih umjetnika koji će boraviti u manastiru Krka i okolnim mjestima i ostaviti djela od izuzetne važnosti, inspirisana prirodnim ljepotama, te istorijskim i kulturnim nasljeđem ovog kraja. Već po završetku rada prve kolonije, u Umetničkom paviljonu „Cvijeta Zuzorić“u Beogradu, bila organizovana izložba radova učesnika. Tako su nastala djela trajne umjetničke vrijednosti. Narednih godina u rad kolonije osim slikara, uključili su se vajari i konzervatori koji su tako dali svoj prilog manastirskoj riznici.^[15] Prije „Oluje“ radi organizovanja izložbe u Bijeljini, Banja Luci, Prijedoru i Sanskom Mostu većina radova bila je izmještena iz manastira i tako spašena od sigurnog uništenja.^[16] Sama kolonija postala je tradicionalna, i održavala se svake godine do egzodusa u avgustu 1995. godine.^[17]

Daljnja sudbina ove zbirke pratila je sudbinu izbjeglog naroda. Osuđena na beskućništvo i lutanje izložba je zahvaljujući prijateljima pronašla put do mnogih galerija u Srbiji i Republici Srpskoj i dala svoj skromni doprinos ujedinjenju srpskog duhovnog prostora. Da bi doživljaj bio potpun u nekim sredinama radovi su bili izlagani uz dokumente izložbe „ 13. vijekova istorije Srba na prostoru Slavonije, Dalmacije i Hrvatske“. Izložba je bila predstavljena publici u mjestima: Višegrad, Beograd, Jagodina, Ćuprija, Priština, Prizren, Raška, Zrenjanin, Kikinda, Banatsko Karađorđevo, Aleksandrovo, Sečanj, Trebinje, Gornji Milanovac, Bačka Topola, Lazarevac, Stara Pazova, Ruma, Inđija, Ub, Grocka, Kaluđerica i Zemun.^[18]

Izložba srpskih slikara koji su poklonima svojih djela simbolično zahvalili na gostoprimstvu manastiru Krka ostaje kao svedočanstvo teškog vremena stradanja našeg naroda za opstanak na svojoj zemlji. Sve je urađeno i nastalo u manastiru Krka na izvoru naše duhovnosti, sa željom da se sačuva prošlost od zaborava. Oko pedesetak umjetnika ostavilo je djela posebnog značaja koja uz to nose i poseban pečat nastanka. Ona pokriva generacijski raspon od najmlađih autora, čiji se stvaralački putevi tek uobličavaju, preko generacije koja je već sazrela i uvrstila se u najizraženije tokove našeg savremenog likovnog stvaralaštva, do onih najstarijih bez čijeg se djela ne može zamisliti ni istorijska ni savremena situacija umjetnosti kod Srba. Neki od umjetnika nisu više među živima ali umjesto njih u manastir vratiće se njihova djela. Zbirka je svojevrsan presjek kroz savremenu likovnu umetnost prostora na kome žive Srbi i ima sve elemente jedne galerijske vrednosne cjeline. Svi ovi radovi odišu duhom našeg vremena, bez obzira da li se radi o predjelu, mrtvoj prirodi, spomeniku kulture, aktu ili portretu. Ova djela svjedoče o svom vremenu, o duhovnim nemirima, o ljepoti doživljaja svijeta ali i određenom nespokojstvu i nemoći da se duhom i stvaralaštvom nadvisi nadošla mržnja. Ima u ovim radovima trajne vjere u ljepotu ali i žudnje za istinom bez koje nema umjetnosti.

Prisutna je široka lepeza interesovanja umjetnika: njihova istraživanja kreću se u rasponu od klasičnih realističkih principa do onih koji više teže čistom likovnom jeziku ili samoj slikarskoj ili skulptorskoj materiji. Zato je njihova otvorenost i sadržajno-stilsko bogastvo našlo put do gledalaca kojima je i namijenjena.

U posljednjih deset godina ova zbirka radova Umjetničkog bratstva manastira Krka obišla je tako više gradova po Srbiji i Republici Srpskoj i pomogla izbjeglim Krajišnicima da sačuvaju vjeru i osnaže nadu u povratak. Za sve ovo vrijeme besmrtni duh Nemanjića iz Krke, Kistanja, Bukovice i čitave Krajine lebdio je nad svim onim mjestima koje je izložba posjetila vraćajući Božje darove, vjeru, nadu i ljubav, bez kojih nema opstanka i budućnosti.

Čini se da je konačno došlo vrijeme da se zbirka bezbjedno vrati tamo gdje je i nastala i iznova započne sa novim životom. Ovo je želja vladike dalmatinskog Fotija i Srba povratnika koji su se vratili u posljednje vrijeme na svoja ognjišta. Obezbijeđen je galerijski prostor i stovreni svi ostali uslovi za njen povratak. Ovaj kulturni sadržaj u drevnom manastiru posjetiće svake godine više desetaka hiljada vjernika i turista koji u sve većem broju posjećuju ovaj dalmatinski manastir. Srpsko kulturno društvo „Zora“ ponovo će uložiti napor da oživi rad Umjetničkog bratstva i da manastir Krka iznova postane stjecište umjetnika sa svih srpskih prostora.

Izložbe dokumenata i etnografske građe

U organizaciji Svjetske srpske zajednice održana je u Sremskim Karlovcima 6. i 7. juna 1997. godine Konferencije “Srbi u Hrvatskoj”. Uz ovu konferenciju priređena je i izložba pod nazivom „13 vjekova Srba u Dalmaciji, Slavoniji i Hrvatskoj (tragom dokumenata).^[19] Ova izložba dokumenata predstavljala je ciklus odabrane objavljene i neobjavljene arhivske građe zajedno sa kartografskim materijalom. Glavni cilj izložene arhivske građe bio je da obuhvati one događaje u Dalmaciji, Slavoniji i Hrvatskoj i vijesti o njima koje daju suštinske podatke o Srbima, njihovom broju, vjeri, duhovnosti i trajanju kroz istoriju. Izložba je imala zadatak da upozna javnost u Srbiji i Republici Srpskoj, kao i međunarodnu zajednicu sa trinaestovjekovnim trajanjem Srba na ovim prostorima. Uz dokumente na izložbi su korištene i geografske karte nastale pre ili poslije nastanka arhivske građe a radili su ih venecijanski, austrijski, mađarski, francuski i engleski geografi na osnovu dobijenih podataka sa terena. Na ovim kartama vidljivo je da su prostori Dalmacije, Slavonije i Hrvatske, koji su izdvojeni graničnim oznakama nastanjeni Rascijanima i Morlacima odnosno Srbima. Izložba sa katalogom bila je antologija svjedočanstava o trinaestovjekovnom životu i trajanju Srba na prostorima koji im se osporavaju i sa kojih su za vrijeme proteklog rata nasilno protjerani. Izložena građa jasno je potvrdila da su Srbi autohton narod i da je njihova uloga na ovim prostorima uvijek bila značajna.

Na inicijativu Udruženja Srba iz Hrvatske, radi upoznavanja naše i šire javnosti sa tradicionalnom baštinom, a u funkciji njegovanja i čuvanja kulturnog i nacionalnog identiteta Srba prognanih sa svojih vjekovnih staništa, u Etnografskom muzeju priređena je izložba “Tradicionalna kultura Srba u Srpskoj Krajini i u Hrvatskoj”.^[20] Izloženi etnogragski materijal iz XIX i XX vijeka osvijetlio je privredne odlike, razvoj kulture stanovanja, karakteristike tekstilne radinosti i odijevanja, kao i neka izrazita društvena i duhovna obilježja. Materijal koji su sačuvali i donijeli sa sobom Srbi iz Krajine i Hrvatske uz onaj koji se od ranije nalazio u fundusu Etnografskog muzeja bio je potvrda da oni nisu zaboravili svoju rodnu grudu, ognjišta i korijenje. Na osnovu dostupnih eksponata materijalne kulture, i to u trenutku kada se može govoriti samo o „ostacima ostataka“ nečega što je nekada bio život milionske populacije, sada sveden na razbaštinjene izbjeglice, iscrpno su raščitani, protumačeni, i analitički predstavljeni po regionima. Posebna vrijednost izložbe bio je katalog u formi monografije sa prilozima iz arheologije, istorije, narodnog usmenog stvaralaštva, pregledom stradalih crkvenih objekata i dr.^[21] Dokumentovane činjenice nepobitno potvrđuju više od trinaest vjekova postojanja Srba na svom etničkom prostoru u granicama današnje Hrvatske.

Od ostalih projekata izdvajamo izložbu „Ostaci kulturne baštine Srba iz Krajine i Hrvatske“ koja je u okviru manifestacije „Dani Krajiške kulture“ bila priređena u Konaku kneginje Ljubice, od Spasovdana do Vidovdana 2000. godine. Cilj je bio da ovom izložbom ostvarimo komunikaciju sa javnošću i prezentujemo „reliquie reliqiarum“ kulturne baštine Srba iz Hrvatske.

Na izložbi „Sjećanje na zavičaj“ u Etnografskom muzeju u Beogradu koja otvorena 7. 11. 2000. godine predstavljene su razglednice starog Knina i okoline iz kolekcije Predraga Vukadina.^[22] U okviru projekta „Dani ljudskih stradanja“ u Etnografskom muzeju u Beogradu 27. 11. 2001. godine bila je priređena izložba fotografija s potresnim prizorima zločina nad Srbima u Hrvatskoj.^[23]

Osnovni zadatak za sve ovo vrijeme bio je da se domaća i svjetska javnost i na ovaj način neposredno upozna sa istorijskim izvorima i legitimnim pravom Srba da kao konstitutivan narod imaju pravo da suvereno odlučuju o svojoj sudbini. Ova problematika bila je tema i na više naučnih skupova koji su održani od vremena progona Srba iz Hrvatske, a inicijator je bilo Udruženje Srba iz Hrvatske.^[24] Posljednji prilog u traganju za istinom predstavljaju radovi sa Okruglog stola koji je održan 26. oktobra 2004. u Beogradu.^[25] U raspravi su razmotreni različiti aspekti građanskog rata u Hrvatskoj – istorijski, geopolitički, pravni, kulturološki i drugi. I ova rasprava je dokazala da ni Srbija ni Savezna Republika Jugoslavija nisu izvršile agresiju na Hrvatsku, a Srbi iz Hrvatske kao konstitutivan narod su imali pravo da odlučuju o svojoj sudbini. Još se jednom potvrdilo da je Hrvatska svojom ekstremnom politikom vođenom od 1990. godine, a čiji su korijeni još iz XIX vijeka, glavni uzročnik građanskog rata. To što se desilo srpskom narodu u Hrvatskoj najveća je sramota savremene Evrope i svijeta, zbog toga se iznova mora postaviti pitanje položaja i budućnosti srpskog naroda u Hrvatskoj i šire u regionu.

LIKOVNE IZLOŽBE

Srpsko kulturno društvo „Zora“ i Udruženje Srba iz Hrvatske sa posebnom pažnjom pristupili su realizaciji više izložbenih projekata. Uz izložbe samostalnih umjetnika porijeklom iz Krajine i Hrvatske, iznova se nastavilo sa okupljanjem umjetnika tako da je Kninski likovni salon ubrzo prerastao u Krajiški likovni salon.

Krajiški likovni salon

U Kninu do egzodusa 1995. godine, tradicionalno se održano Kninski likovni salon. Bila je to godišnja smotra ne samo umjetnika sa područja Knina, nego i drugih dijelova Dalmacije odakle su dolazili likovni umjetnici i izlagali kao gosti.^[26] Posljednji Kninski salon, trinaesti po redu, organizovan je u čast Vidovdana, jula 1995. godine. Tada su osim umjetnika iz Krajine učestvovali i gosti iz Beograda.^[27]

Prvi (četrnaesti u kontinuitetu) Salon je iznova organizovan u Beogradu u okviru manifestacije „Dani Krajiške kulture“ u galeriji Studentsi grad u Novom Beogradu.^[28] Svaki naredni salon bio je sa većim brojem učesnika i boljom umjetničkom kvalitetom. Na njima su nastavili da izlažu umjetnici koji su rođenjem, porijeklom ili djelovanjem vezani za širi prostor Krajine i Republike Hrvatske. Istovremeno je salon nudio pregled jednogodišnje umjetničke scene, kako u samoj prestonici, tako i izvan nje. Posebnu vrijednost imali su radovi onih umjetnika koji su se u međuvremenu vratili i nastavili da djeluju tamo gdje su nekad počeli. Na ovakvom revijalnom pregledu nemoguće je sagledati dostignuća svakog izlagača, tim pre što svaki posjeduje više stvaralačkih faza. Salon generacijski objedinjuje od najmlađih koji tek ulaze u svijet umjetnosti do najstarijih već afirmisanih slikara. Ovo je već došlo do izražaja prilikom organizacije 2(15) Krajiškog likovnog salona u okviru manifestacije „Dani Krajiške kulture, 1998,“^[29] dok je 3(16) Krajiški likovni salon priređen u Domu vojske u Beogradu.^[30]

Povodom obilježavanja krsne slave grada Knina – Pokrova Presvete Bogorodice u Galeriji muzeja željeznice u Beogradu otvoren je 4(17) Krajiški likovni salon. I na ovom salonu bila je vidljiva želja učesnika da se zavičaj otrgne od zaborava i potvrdi sopstveni identitet.^[31] Učešće umjetnika na ovim salonima postala je i obaveza da se ustraje na očuvanju kulturne i nacionalne svijesti. To je posebno došlo do izražaja prilikom organizacije 5(18) Krajiškog likovnog salona kada su učesnici-izlagači dali neizostavan doprinos cjelokupnoj srpskoj umjetničkoj baštini.^[32]

Na 6(19) Krajiškom likovnom salonu koji je takođe održan u Beogradu 2005. godine predstavilo se 50 likovnih umjetnika, slikara, vajara, grafičara i stvaraoca iz oblasti likovnih umjetnosti.^[33] Posebna draž salona je uključivanje mladih likovnih umjetnika u istorijsko-umjetnički utemeljen korpus Srba iz Krajine, čime se potvrđuje ono bez čega nema budućnosti – opstanak kroz njegovanje tradicije. Moglo bi se zaključiti da autore podstiče na kvalitet prirodni osjećaj za očuvanjem nacionalnog, duhovnog i kulturnog identiteta svog naroda, koji je danas udaljen i razdvojen od svojih vjekovnih, krajiških ishodišta. Tema ovog Salona bila je stradanje koje je zadesilo srpski narod Krajine u „Bljesku”i „Oluji”1995 godine, čime je obilježena i tužna desetogodišnjica progona Srba iz Krajine. Tako istoričar umjetnosti Petar Petrović u katalogu zaključuje: „Ne mirivši se sa tim, ali i shvativši da, kada zakažu ostala sredstva odbrane umjetnik često poseže za svojim djelom kao posljednjom odbranom, učesnici izlagači ovom izložbom prilažu neizostavan doprinos cjelokupnoj srpskoj umjetničkoj baštini”. Poslije Beograda izložba je priređena i u Kragujevcu.^[34]

7(20) Krajiški likovni salon biće priređen u Galeriji Centralnog Doma vojske u Beogradu i ima zadanu temu „Tesla u djelima likovnih umjetnika“.^[35] To će biti skromni doprinos SKD „Zora“ i Udruženja Srba iz Hrvatske u obilježavanju 150 godišnjice od rođenja Nikole Tesle uz prigodnu akademiju koja je za Vidovdan održana u Etnografskom muzeju u Beogradu.

Izložba „Slikarstvo Srba iz Krajine u XX vijeku“

Nakon izložbe „Tradicionalna kultura Srba u Srpskoj Krajini i Hrvatskoj“ u Etnografskom muzeju, Srpsko kulturno društvo „Zora“ i Udruženje Srba iz Hrvatske u Umjetničkom pavoljonu „Cvijeta Zuzorić“ u Beogradu od 28. juna do 28. jula 2001. godine priredili su izložbu pod nazivom „Slikarstvo Srba iz Krajine u XX vijeku“. Izložba je organizovana radi upoznavanja kulturne javnosti sa umjetničkom baštinom Srba rođenih na području Srpske Krajine.^[36]

Riječ je o izložbi koja je prvi put na jednom mjestu predstavila dio likovnog stvaralaštva Srba koji su porijeklom vezani za područja koja su ostala u granicama današnje Hrvatske, Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine. Poklonicima likovne umjetnosti predstavljena su 94 djela koja pružaju sažet uvid u sve bitne slikarske tokove XX vijeka. Stvaralaštvo prve četiri decenije prošlog vijeka predstavljeno je slikama najstarijih umjetnika, rođenih oko 1880. godine, a likovno formiranih početkom prošlog vijeka na akademijama u Parizu, Beču, Pešti, Kijevu i Pragu. Među njima su Stojan Aralica, Jovan Bijelić, Sreten Stojanović, Pera Popović, Božidar Nikolić i drugi. Oni su svojim prepoznatljivim slikarskim rukopisom nadgradili temelje savremenog srpskog slikarstva.

Likovna stremljenja druge polovine XX vijeka ostvarena su u umjetničkim grupama, pravcima i usmjerenjima tadašnjeg jedinstvenog jugoslovenskog umjetničkog prostora. Autori koji su u to vrijeme ostvarili svoja najznačajnija umjetnička djela između ostalih su Miloš Bajić, Ksenija Divjak, Boško Karanović, Branko Miljuš i Radovan Kragulj.

Vrijeme sa kojim se završava ovaj pregled slikarstva, obuhvata kasne osamdesete godine i posljednju deceniju XX vijeka. Umjetnici koji su u tom periodu djelovali bili su svjedoci tragičnih događaja i sudbina. Mnogi od njih su direktno ili indirektno učestvovali u velikim etničkim pomjeranjima na Balkanu. Umjetničko nasljeđe Srba iz Krajine predstavljeno u ovom periodu bitno određuje karakter doba koje je pred nama. Posebnu vrijednost predstavlja bogato ilustrovan katalog – jedan od doprinosa očuvanju umjetničkog identiteta Srba iz Krajine i trajni dokument o njihovom stvaralaštvu i značaju za cjelokupnu srpsku istoriju umjetnosti.

Ova izložba bila je organizovana u Bijeljini^[37] i Banja Luci, ^[38] uz izuzetno dobru posjećenost. Njeni dometi prevazišli su i očekivanje organizatora.

Samostalne izložbe umjetnika

Najviše izložbi organizovao je Đorđe Petrović koji je rođen u Srpskim Moravicama u Gorskom Kotaru 1933. godine. Akademiju likovnih umetnosti završio je u Zagrebu 1959. godine u klasi prof. Jerolima Miše. Likovno – pedagoškim radom bavio se od 1960 do 2000. godine. Samostalno izlagao preko 40 a kolektivno preko 200 puta. Iako je njegovao sve slikarske tehnike od 1972. godine okreće se akvarelu i ostaje mu vjeran do danas. Tek poslije pozitivne kritike njegove izložbe akvarela u galeriji Doma Jugoslavenske narodne armije u Beogradu 1987. godine, dobio je samopouzdanje i vjeru u ono što radi. Stvorio je niz akvarela koji su tematski razvrstani u nekoliko ciklusa, ostajući vjeran svom slikarskom rukopisu. Novi, „karlovački“ akvareli prirodno čine nastavak ranijih „sremskokarlovačkih“ radova i zajedno daju jednu zaokruženu umjetničku cjelinu.

Đorđe Petrović je neprekidnu inspiraciju tražio i nalazio u poetičnim krajolicima četiriju karlovačkih rijeka Korane, Kupe, Mrežnice i Dobre. Svoj mir pronašao je u meditaciji i sanjarenju pokraj rijeka što mu je omogućilo da u stvaralačkom zanosu zabilježi prirodu onakvom kakva jeste.

Beogradskoj publici predstavio se samostalnom izložbom u Umjetničkom paviljonu „Cvijeta Zuzorić“ 2002. godine, a od tada njegove je akvarele mogla da vidi publika u više gradova Srbije i Republike Srpske (Raška, Novi Pazar, Pančevo, Subotica, Sombor, Sremski Karlovci – legat, Petrovac na Mlavi, Zrenjanin, Bijeljina, Banja Luka, Doboj i Prijedor).^[39]

Đorđe Petrović je danas jedan od najistaknutijih pripadnika srpske kulture u Hrvatskoj. Aktivan je član Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ od 1996. godine, odnosno od obnove rada Pododbora SKD „Prosvjeta“ u Karlovcu. Posebno je angažovan u snaženju kulturnih veza između Srba koji žive u Hrvatskoj sa Maticom. Sudjeluje na brojnim likovnim kolonijama a želja mu je da u prelijepoj prirodi manastira Krka ustanovi akvarelističku koloniju koja bi zaživila u novu kulturnu tradiciju. Time bi iznova oživjelo umjetničko bratstvo manastira Krka koje je djelovalo za vrijeme proteklog građanskog rata u Hrvatskoj.

SKD „Zora“ i Udruženje Srba iz Hrvatske u periodu izbjeglištva organizovali su izložbe i slijedećim likovnim umjetnicima: Zdravku Zdravi Mirčeti,^[40] Predragu Ratkoviću,^[41]Ljubici Vučinić,^[42] Aleksandri Graovac,^[43] Mirku Kukolju Donu,^[44] Dušanu Vukojeviću Marsu,^[45]Nikoli Rusić Plavanjcu,^[46] Đuri Jančiću,^[47] Tomislavu Šumonji,^[48] Slobodanu Amanoviću,^[49] Milanu Četniku (posthumno),^[50] Stojanu Dželajliji,^[51] Stevi Radeliću (skulpture u drvetu).^[52] Posebno značajan projekat bila je izložba Međunarodno likovno saborovanje 1993 – 2003, Dobrun, Višegrad priređena u Umjetničkom paviljonu „Cvijeta Zuzorić“ u Beogradu.^[53]

Kod ovih umjetnika postoji nesporna želja da se opstane i uspješno ispuni osnovni zadatak očuvanja stvaralačkog duha i njegovanja kulture iako su mnogi pritisnuti nevoljama preživljavanja. Kod većine osjeća se težnja za očuvanjem tradicije, nagon za nacionalno samoodržanje i nužnost potvrđivanja sopstvenog identiteta. Iako su silom prilika bili primorani da napuste svoja vjekovna ognjišta, njihova svijest i osjećanja su kristalno jasni i uvijek uprti ka ishodištu, krajinama. Ovi umjetnici dijele sudbinu svoga naroda i za njih slikarski motivi nikada nisu samo estetske ili pikturalne kategorije. Ispoljavaju stvaralački duh i smisao za orginalno, iskreno i spontano izražavanje. Njihovi radovi proizvode i jedno dugotrajno dejstvo – pomalo angažovanog karaktera, jer posmatrača podsjećaju na nedavne tragične događaje, na jedno vrijeme koje je donijelo mnogo nesreće i tuge. Iako su istrgnuti iz svog prirodnog i društvenog okruženja oni svojim umjetničkim djelima pokušavaju da zavičaj otrgnu od zaborava.

Izdavačka djelatnost

Najpotpuniji pregled izdavačke djelatnosti u Krajini od 1990. do 1995. objavljen je u ljetopisu Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ iz Zagreba.^[54] Poslije „Oluje“ najveći dio književnog fonda sa područja Krajine, posebno knjige pisane na ćirilici, završio je na lomači.^[55] O književnom nasljeću Srpske Krajine progovorilo se na naučnom skupu koji je održan u Matici srpskoj u Novom Sadu 21. i 22. marta 1996. godine, u organizaciji Odeljenja za književnost i jezik.^[56] Organizatori su prvenstveno željeli da ukažu na književnu tradiciju, koja je vjekovima trajala na rubnom području srpskog naroda do njegovog potpunog izgona sa rodnog tla. Posebnu vrijednost predstavlja Zbornik kao poziv na izučavanje i otpor zaboravu i ravnodušnosti. Na skupu je rečeno da „polet književnog rada u vrijeme raspada Jugoslavije i osamostaljenja Krajine, u pokretanju listova Srpski glas i almanaha Srpska zora, osnivanju izdavačkih kuća, povezivanju sa matičnim institucijama posljednji je duhovni podvig Krajišnika na svome tlu. Poslije prošlogodišnjeg egzodusa sav taj rad treba smatrati čistom istorijom književnosti: izvjesni tragovi žive književne radnje na vjekovnim staništima ostali su za sada u Zagrebu (list i kalendar Prosvjeta).^[57] Istorijsko-bibliografski pregled srpske knjige i štampe na području Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (1868 – 1996) bio je predstavljen na izložbi koja otvorena u Sremskim Karlovcima za vrijeme naučnog skupa „Srbi u Hrvatskoj“ održanog juna 1997.^[58]

Svoj doprinos u očuvanju kulturnih posebnosti i identiteta preuzelo je na sebe u određenoj mjeri Srpsko kulturno društvo „Zora“ i Udruženje Srba iz Hrvatske.^[59] Čine se izuzetni napori da se očuva jezik, to je ono jedino što su Krajišnici mogli ponijeti sa sobom. Preuzeta je odgovornost da se što duže sačuvaju osobitosti toga jezika kome preti opasnost da kroz određeno vrijeme izumre zajedno sa izbjeglim Krajišnicima.^[60]

Da bi se taj proces zaustavio ili donekle odgodio u posljednje vrijeme pojavilo se više pjesničkih i proznih knjiga sa zavičajnom tematikom. Najzaslužniji za to je urednik „Zorinih“ izdanja Zdravko Krstanović antologičar narodnih pjesama Srba u Hrvatskoj (Zlatna pjena od mora^[61] i Čudesni kladenac^[62]), i istraživač starije pjesničke baštine (Lujo Vojnović,^[63] i Pavle Solarić^[64]). Uređivao je almanah Srpska Zora (Knin) koji je trebao da zauzme dostojno mjesto u savremenoj srpskoj periodici.^[65] Krstanović je objavio i više zbirki pjesama od kojih je posljednja Soba bez ogledal,^[66] a posebnu pažnju izazvala je njegova knjiga Priče iz Hada koja je prevedena na više jezika i doživjela je dvanaest izdanja.

Uz pomođ SKD „Zora“ objavljeno je više zbirki pjesama Miloša Bajića, Slobodana Bovana, Borivoja Vezmara, Borivoja Bijelića Luna i drugih, kao i drugo izdanje zbirke pjesama Momčila Đujića Emilijade.^[67] Poseban doprinos srpskoj kulturi i baštini bila su i fototipska izdanje srpskih narodnih pjesama Like i Banije koje je izdao Nikola Begović 1885. u Zagrebu^[68] i Ličanke pjesme iz naroda od Dragoslava Aleksića.^[69]

Svjedoci smo da je nakon nestanka Srpske krajine nastalo ili ponovo objavljeno nekoliko značajnih djela duhovne baštine. Tu svakako treba ubrojiti Antologiju srpske narodne lirsko-epske poezije Vojne Krajine, koju je objavila Slavica Garonja Radovanac^[70], zatim dragocjena knjiga Dušana Ivanića: Književnost Srpske krajine, to jest književnu istoriju u kojoj je prikazano književno stvaralaštvo Srpske Krajine od najranijih vremena do naših dana^[71]. Ovome svakako treba dodati i djela Jovana Radulovića koja govore o ljudima i životu Krajine (Prošao život i dr.) kao i knjige Nikole Vujčića, Miloša Kordića, Srđana Volarevića, Dušana Đakovića, Mirka Demića i drugih.

Uz pomoć „Zore“ pojavila su se i nova imena na književnoj sceni. Tako krajiški glumac Mile Stanković piše autobiografsko djelo, koje ima umjetničku vrednost, ali je i dokumenat o teškom vremenu u kome je nestao čitav jedan narod.^[72]Zavičajne teme su nepresušno vrelo i za Vujadina Vukovića^[73] i Iliju Smiljanića^[74]. Sa ovim djelima oni su podigli književni i svojevrsni jezički spomenik dalmatinskim Srbima. Njima se pridružuje Mile Medić^[75] i Milan Vorkapić^[76]. Svi su oni rendgenski zagledani u tragičnu sudbinu Krajiških Srba koja se rasplinula i nestala poput pjene na Krčiću i Plitvičkim slapovima. Izbjegličkim temama svako na svoj način bavili su se Milka Ljubičić^[77] i Petar B. Popović^[78]. U ovim knjigama uvrštena je proza koju su kao kolumnisti objavljivali u izbjegličkim novinama, prateći zlu sudbinu svojih prognanih zemljaka. Prisutno je čitavo šarenilo različitih ljudi koje je usud razbacao po raznim mjestima i izložio iskušenjima što im se ni u slutnji nisu nadali. Njihovo štivo je bolna i neumitna dijagnoza po kojoj smo konstantno radili u korist svoje štete i tako pomagali onima koji nam nisu željali dobro.

Dragocjen prilog književnosti i folkloru Krajiških Srba predstavlja roman Ilije Drakulića i Nikole Radeke Svaki svoju reče.^[79] „Započeta i skoncentrisana oko jedne porodične hronike i kuće (zidanice) u mikro-regionu (Drakulića Rijeci kod Korenice u Lici) ona ipak nije samo to, jer se mreža pripovedanja, koncentrično proširuje u nova polja značenja na svim nivoima, do jednog krajnjeg i gotovo čudesnog učinka romanesnog utiska o celokupnosti opisanog života na Vojnoj Krajini, najvećim delom iz sredine 18. i sa početka 19 veka.“^[80]

Od osnivanja Srpskog kulturnog društva „Zora (1989) i Udruženja Srba iz Hrvatske (1990) ulagani su posebni napori da bi se saznala istina o prošlosti Krajiških Srba koji su vjekovima živjeli na granici – krajini – varvarskog svijeta i svijeta Romeja, zatim Istočnog i Zapadnog rimskog carstva. Dijelila ih je i linija raskola istočnog i zapadnog hrišćanstva, potom linija hrišćanstva i islama. Propagandu koja je nastala i razvijala se u krilu Rimokatoličke crkve uporno nasrćući na srpsko ime i istoriju najobjektivnije je razobličio u više knjiga Nikola Žutić.^[81] Ovom temom iako bez naučne akribije, ali sa vjerodostojnim faktima razotkrivajući rimokatolički animozitet prema srpskoj narodnoj ideji bavio se i Svetozar Borak^[82]. Srbi su iz više razloga bili prisiljeni da prelaze iz pravoslavlja u katoličanstvo, a zatim su identifikacijom sa hrvatstvom postajali Hrvati. Za sve vrijeme srpsku samosvijest čuvala je Srpska pravoslavna crkva. Sa prekrštavanjem Srba za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske na osnovu relevantne dokumentacije kao i sudbinom Srpske pravoslavne crkve bavio se istoričar Veljko Đurić Mišina.^[83]

Srbima je naprosto bilo oduzeto pravo da se naučno bave svojom istorijom. Ranije radi integralnog jugoslovenstva a kasnije radi „bratstva i jedinstva“. Tek stvaranjem Republike Srpske Krajine otklonjene su ove prepreke i stvorena povoljna klima za istraživače. Na osnovu arheoloških istraživanja koja su provedena za vrijeme proteklog rata utvrđeno je da gromile kao specifična grobna mjesta, omeđuju srpski etnički prostor u ranom srednjom vijeku i da su Srbi bili autohton narod na tom području^[84]. Tada se po prvi put pojavio tekst prote Save Nakićenovića, iako je bio pisan poslije Prvog svjetskog rata^[85]. Na naučno popularan način ispričana je istorija Tromeđe, od njenog stvaranja do nestanka granice 1918. godine^[86], i istorija Drniške krajine^[87]. O značajnijim objektima i ličnostima pisao je Veljko Đurić Mišina^[88]. Na naučnoj osnovi sa Srbima u Hrvatskoj, njihovim naseljavanjem, brojem i teritorijalnim razmještajem bavio se Jovan Ilić^[89], a stanovništvom Kninske krajine Jovan Plavša^[90]. Prvi pokušaj cjelovitog sagledavanja i vrednovanja područja Srpske Krajine učinio je Mile Dakić^[91]. Još potpuniji pokušaj u tome pravcu bilo je objavljivanje monografije Republika Srpska Krajina^[92]. Bio je to nastojanje jednog broja srpskih intelektualaca da naučno i stručno obrazlože autentičnost srpskog državnog pokreta u Krajini, njegovu opravdanost i neporecivost. Monografija je na vrlo uvjerljiv način prikazala suštinu srpsko-hrvatskih sporova i sukoba na Balkanu. Sa ovom temom bavili su se i drugi istraživači.^[93]

Za sada najpotpuniji pregled srpske umjetnosti Sjeverne Dalmacije dao je Milorad Savić^[94]. Pred čitaoca postepeno izranja do skoro potpuno nepoznata cjelina, sastavljena od heterogenih djela, nastalih u različitim sredinama i u različitim vremenima. Ovo je prvo djelo takve vrste o pravoslavnoj i srpskoj umjetnosti sjeverne Dalmacije. Poslije egzodusa 1995. godine najveći broj slikarskih djela ostao je na terenu u crkvama i manastirima i njihova sudbina neizvjesna je do sada. Učinjen je i pokušaj sintetičkog sagledavanja srpske kulturne baštine u Sjevernoj Dalmaciji.^[95] Egzodus naroda sa vjekovnih ognjišta bio je podsticaj da Miloš Sinobad napiše rodoslov plemena Sinobad^[96], a Ilija Sminjanić rodoslov Smiljanića^[97]. Njihov pokušaj da otkriju svoje korijene i to prenesu njihovim budućim pokoljenjima urodio je rezultatom. Nije to samo hronika dvaju plemena nego hronika vjekovnog življenja Srba na tim prostorima.

Sa nekim izdanjima željalo se podsjetiti i na značajnije istorijske događaje. Tako je povodom tristote godišnjice (1704 – 2004) velike narodne bune u Bukovici protiv mletačke vlasti objavljeno preštampano izdanje knjige Mirka Žeželja Most uzdisaja^[98]. Sjećanjem na 300-godišnjicu bune i kobnu sudbinu njenog vođe Petra Jagodića Kuridže protjerani narod Kninske Krajine i Bukovice odao je dužnu počast svojim davnim precima i mučenicima.

Povodom 130 – godišnjice od Bosansko-hercegovačkog ustanka (1875 – 2005.) pojavila se knjiga Danice Kaće Čolović i Srđana Čolovića Plemenita mis Irbi^[99]. Engleskinja mis Adelina Paulina Irbi, još za života postala je pojam humanosti i brige za nemoćne i progonjene. Okupljeni oko Srpskog kulturnog društva „Zora“ u Kninu, 1992. godine poštovaoci njenog djela podigli su joj bistu u Strmici i Plavnu. Nažalost, oba spomenika su srušena 1995. godine poslije „Oluje“, najnovijeg progona Srba iz Srpske Krajine. Rušitelji nisu shvatili da je spomen koji je Mis Irbi usadila u srca ljudi jači od svakog granitnog spomenika – sjećanje oni nisu mogli da unište ni da poruše. Obilježavajući stotu godišnjicu njenog rođenja (1933) Ivo Andrić je rekao „ Ime Adeline Irbi je ovjenčano slavom i uvažavanjem koje ni jedna druga žena, naša ili strankinja, nije stekla u ovom dijelu svijeta“^[100].

Da bi se zavičaj sačuvao od zaborava pokrenute su zavičajne sveske.^[101] Pojedina sela Kninske krajine dobila su i svoje monografije Strmica^[102], Golubić^[103], Ljubač^[104],Dalmatinsko Kosovo^[105]. I naka druga mjesta iz Zapadne Slavonije takođe su dobila svoje monografije.^[106]Osim arhivske građe i drugih izvora u ovim knjigama zabilježena su i narodna predanja i kazivanja i ovo je bio jedini način da se sačuvaju od zaborava.

Stradanje Srba za vrijeme Drugog svjetskog rata najpotpunije su obradili Gojko Vezmar^[107]i Petar Zinaić^[108]. Stravičan zločin koje su počinile ustaše u glinskoj crkvi obrađen je u monografiji Stradanje Srba u pravoslavnoj crkvi u Glini^[109]. Sa položajem Srba u Hrvatskoj od 1941 do početka posljednje decenije prošlog stoljeća bavio se Momčilo Diklić.^[110]

Posebna pažnja posvećena je građanskom ratu koji je vođen na području Hrvatske od 1991 do 1995. godine. Tako Mihajlo Vučinić u svojoj knjizi „Građanski rat u Hrvatskoj 1991 – 1995“ argumentovano dokazuje da se u Hrvatskoj vodio građanski rat i da je teza o domovinskom ratu obmana domaće i svjetske javnosti u vješto vođenom medijskom ratu protiv Jugoslavije, Jugoslovenske napodne armije, Srbije i srpskog naroda u Hrvatskoj^[111]. Zatim je 26. oktobra 2004. godine održan naučni skup sa kojeg je objavljen zbornik radova^[112]. Povodom 10 – godišnjice „Oluje“ objavljen je zbornik Republika Srpska Krajina – Deset godina poslije^[113]. Sa ovom temom bavili su se Borivoj Rašuo^[114], Srđan Radulović^[115], Marko Vrcelj^[116], Drago Kovačević^[117], Goran Babić^[118], Rade Čubrilo^[119] i drugi. O stradanju Srba i izbjegličkim temama knjige su objavili Savo Štrbac^[120] i Stojan Dželajlija^[121]. Povodom 150 – godišnjice od rođenja Nikole Tesle uz prigodnu akademiju u Etnografskom muzeju promovisana je i knjiga Dušana Uzelca „Smiljan rodno mesto Nikole Tesle“^[122]. Posebna vrijednost ove monografije je i prikaz stradanje srpskog naroda za vrijeme ustaškog pogroma tokom Drugog svjetskog rata. Uz dokumentarne fotografije mjesta Smiljana i porodice Tesla dati su i neki novi podaci koji do sada nisu bili poznati široj javnosti.

Za našu dijasporu, a prvenstveno za Ameriju pokrenut je časopis „Baština“^[123]. Cilj je bio da se prikupe informacije o zanimljivim pojedincima, događajima, prirodnim vrijednostima – da se sakupe pojedinačne baštine, sistematizuju i publikuju javnosti, kao komunikacijski most sa savremenim svijetom. Nažalost izašao je do sada samo prvi broj^[124].

Za sve navedene publikacije u izdanju SKD „Zora“ i Udruženja Srba iz Hrvatske bile su organizovane promocije izuzetno dobro posjećene.^[125] Gotovo svake godine novoizišle knjige bile su izlagane i na Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu.^[126] Ovaj pregled nema ambiciju da sveobuhvatno predstavi sva izdanja koja su se pojavila u izbjeglištvu. Ovdje je riječ prvenstveno o izdanjima SKD „Zora“ i Udruženja Srba iz Hrvatske i nekim izdanjima koja su postala poznata široj čitalačkoj javnosti.

Ostale kulturne manifestacije

Da bi se domaća javnost upoznala sa stvaralaštvom izbjeglih i prognanih Srba iz Srpske Krajine i Hrvatske organizovani su razni kulturni sadržaji. Neki od njih odvijaju se u kontinuitetu i već su postali tradicionalni.

„Dani Krajiške kulture od Spasovdana do Vidovdana“

Manifestacija je planirana kao jednogodišnja smotra stvaralaštva izbjeglih i prognanih Krajišnika, upoznavanje domaće sredine sa kulturnim posebnostima koje su izbjegli Srbi donijeli sa sobom. Prvi put ova manifestacija je organizovana u Domu kulture „Studentski grad“ Novi Beograd, aprila 1997.^[127] Tokom 1998. počela se održavati u stalnom terminu od Spasovdana do Vidovdana.^[128] NATO agresija 1999. godine bila je razlog da se u toj godini planirani programi nisu održali. Kulturno predstavljanje u 2000. godini započeto je u Konaku kneginje Ljubice sa izložbom a nastavljeno drugim sadržajima.^[129] Najznačajniji kulturni događaj u 2001. godini bilo je otvaranje izložbe „Slikarstvo Srba iz Krajine u XX vijeku“.^[130] Manifestacija je održana 2002. godine sa više promocija knjiga uz nastup kulturno umjetničkih društava u Domu sindikata u Beogradu.^[131] Naredne, 2003. centralni događaj bila je izložba Međunarodno likovno saborovanje 1993 – 2003 Dobrun – Višegrad.^[132] Manifestacija je, sedmi put po redu, održana 2004. godine sa još bogatijim kulturnim programima.^[133] U toku 2005. godine „Dani Krajiške kulture“ započeli su prije Spasovdana i završili poslije Vidovdana.^[134] Tako se dogodilo i 2006. godine.^[135] Ova manifestacija naišla je na dobar prijem kako kod izbjeglica tako i kod domicilnog stanovništva.

Svetosavske večeri

Prvi put u izbjeglištvu Svetosavski dani kulture održani su 1998. goidine u Prizrenu. Organizator te manifestacije bilo je KUD „Krajišnik“ iz Prištine.^[136] Nažalost nakon tragičnih događaja za vrijeme NATO bombardovanja 1999. godine došlo je do novog egzodusa i progona Srba i sa Kosova i Metohije. U organizaciji SKD „Zora“ i Udruženja Srba iz Hrvatske od 2002. godine obilježava se prigodnim programom Svetosavska veče.^[137]

Za sve vrijeme postoji izuzetno dobra saradnja sa kulturno umjetničkim društvima koja su iznova organizovana u izbjeglištvu, i koja čuvaju i njeguju folklor i izvorne tradicije starog zavičaja. Posebno se ističe KUD „Krajina“ čija je muška i ženska pjevačka grupa formirana od bivših kulturno umjetničkih društava iz Petrinje, Gračaca i Knina. U njihovom programu je zastupljena dinarska folklorna zona. Svojim radom ističe se i KUD „Petrova gora“ i „Banija“. Djeluje i više izvornih pjevačkih grupa sa ojkaškim pjesmama koje su specifične za taj prostor. Na neke manifestacije pozivaju se Kulturno umjetnička društva koja su se vratila ili nastavila da djeluju u zavičaju. Posebno je razvijena saradnja sa Srpskim pjevačkim i kulturnim društvom „Javor“ iz Vukovara^[138]. Nazalost sva ova društva u izbjeglištvu nemaju svoj prostor što im znatno otežava djelovanje. Data su mnoga obećanja ali taj problem do sada nije riješen. Tako entuzijazam polako nestaje pa prijeti opasnost da ova društva prestanu sa djelovanjem što bi proizvelo nenadoknadive štete.

Dani hodočašća

U Vladimircima kod Šapca nalazi se Zadužbina Srpske Krajine.^[139] Od 2001. godine za 4. avgust održavaju se Dani hodočašća. Tada se okupljaju umjetnici i priređuju likovne izložbe.^[140] Postoji ideja da se iznova podigne novi objekat u kome bi ova zbirka bila nukleus jedne daleko veće i značajnije zadužbine. Neka to bude naš zadatak za naredni period. Tada bi i ovaj trud imao svoj smisao.

Zaključak

Ovaj pregled kulturnih dešavanja je skroman pokušaj da se zabilježe značajniji kulturni događaji koji su se dogodili u izbjeglištvu. Neke od navedenih manifestacija predstavljaju kontinuitet iz starog zavičaja. Važno je napomenuti da kod nas nema straha od asimilacije, zato što je riječ o pripadnosti istom narodu. Znači nisu u pitanju različite kulture, ovdje se govori istim jezikom, isti je doživljaj identiteta, ali ipak postoje neke razlike, kao što su različiti običaji, različite navike. Želja nam je da na kulturnom planu te posebnosti što duže očuvamo, jer to nije samo doprinos kulturnoj baštini Srba nego obogaćuje i ukupnu svjetsku kulturnu baštinu. Posebno je prisutna briga za spomeničku baštinu koja nije adekvatno zaštićena i prijeti opasnost od daljnje devastacije i propadanja. Prioritetan zadatak u ovom momentu je evidencija i dokumentacija kulturnog blaga srpske provenijencije koje se nalazi na području Republike Hrvatske.

Svjedoci smo da i danas, poslije svih negativnih iskustava ponavljamo izvjesne greške, prinuđeni na nove seobe gotovo smo iskorijenjeni iz naše prirodne matrice. Stoga imamo jakih razloga da budemo zabrinuti nad sudbinom našeg istorijskog naslijeđa. Sva naša kultura, dakle i suštinska znamenja, crkve, grobišta, spomen obilježja ostala su nezaštićena i prepuštena na brigu onih koji do sada nisu pokazali dobru volju da ih zaštite i sačuvaju. Tako vremenom nestaju srpski spomenici kao biljezi naše vijekovne ukorijenjenosti na zapadnim stranama balkanskog poluostrva.