fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Krivi jer su izazvali ‘revolt’

crehxg9c0k50s2i27ooj1c224lyPljačku i uništavanje imovine Srba u Hrvatskoj počesto su amenovali sudovi, kao u slučaju obitelji Borić, podvodeći ta nedjela pod ‘revolt stanovništva hrvatske narodnosti’

Desnica često prigovara da se o Domovinskom ratu premalo uči u školama i potpuno je u pravu: u udžbenicima nećete naći ništa o tome da brojni građani srpske nacionalnosti u to doba ne samo da nisu uživali institucionalnu zaštitu svojih ljudskih i materijalnih prava, nego se činilo sve da ih se zastraši, ponizi i obespravi, kako bi i sami shvatili da bi bilo najbolje da se odsele iz Hrvatske. Jedan od primjera koji to potvrđuje je slučaj obitelji Borić.

Mile Borić bio je zastupnik makedonske tvornice Iskra; živio je u Zagrebu sa suprugom Olgicom i kćeri Anom i za tadašnje su prilike bili dobrostojeća obitelj. No početkom 1990-ih i njima se mirna svakodnevica počinje stubokom mijenjati.

– Dođete s posla, a na ulazu stana i u liftu nacrtan krst s četiri ‘S’. Noću vam lupaju na vrata, a vas strah pogledati kroz špijunku da ne dobijete metak. Pa onda prijetnje telefonom: mi na poslu, a naša sedmogodišnjakinja sama u stanu. Svaki su dan zvali, prijetili djetetu… Nazvali bi po pet-šest puta i u sitne noćne sate, govorili da će nas zaklati, da ovo nije Srbija ili Makedonija i da se odmah selimo. Znali su da mi je supruga Makedonka, bili su to ljudi iz naše okolice. Podnio sam zahtjev za prisluškivanje, no odobren je tek za godinu dana. A kada je prislušni uređaj postavljen, pozivi su prestali – prisjeća se Mile Borić.

Osim stana koji su imali u Zagrebu, dovršavali su i kuću za odmor na Pašmanu, u Neviđanima: dva prizemna apartmana bila su uređena, a dva na katu u roh-bau fazi. U ljeto 1991. i ondje počinju provokacije.

– Došli su nam iz mjesnog odbora HDZ-a s nalogom Kriznog stožera u Zadru, kazali su da se svi na otoku sigurnosno provjeravaju i inzistirali na tome da im pokažemo osobne. Pitali su što smo po nacionalnosti, a ja im nisam htio reći iako se izjašnjavam kao Srbin. Kada su shvatili da je supruga Makedonka, jedan je komentirao: ‘Vidi makedonske kurve na našem lijepom Jadranu… ovdje ne može biti pravoslavaca!’ – govori Borić.

Iako su se nadali da će se sve brzo smiriti, već je sutradan iz njihova pašmanskog susjedstva istjeran postariji bračni par mješovite nacionalnosti iz Osijeka: u panici su se ukrcali u automobil, a kuća im je planula još dok su bili na trajektu. Shvatili su tada Borići da ni njima nitko ne jamči sigurnost na ubavom otoku. Dobili su informaciju da je i njihova kuća na popisu onih koje će biti minirane. Situacija je izmicala kontroli.

– U dvorište nam je došlo sedam-osam momaka naoružanih dugim cijevima. Među njima i sin seoskog učitelja, šef lokalnog HDZ-a. Još dvojicu sam znao iz viđenja. Rekli su nam da će u zrak dignuti i nas ako odmah ne napustimo kuću. Prijetili su i psovali, pa smo se počeli pakirati. Mala je sve to gledala: dijete se strašno prepalo, doslovno je zanijemjela sljedećih nekoliko sati – prepričava Mile.

Po povratku u Zagreb, faksom prijavljuje prijetnje policiji u Biogradu, no ne dobiva odgovor. A u uvali kraj Neviđana započinje višednevna pljačka: isti oni koji su im prijetili odnose iz kuće namještaj, bijelu tehniku, čupaju stolariju i keramiku… Sve to sa svog prozora promatra njihova susjeda i prenosi im telefonom što vidi. Posljednji put u kuću, potpuno opljačkanu, Mile Borić dolazi oko katoličkog Božića, pa zove policiju koja iz Biograda stiže gliserom.

– Naveo sam imena pljačkaša i sve je bilo puno otisaka, no policajci su samo sastavili zapisnik i otišli, nisu naveli ni da je provaljeno, pa da barem osiguranje naplatim. Naravno, nisu bili u stanju naći i uhapsiti pljačkaše u selu od svega 160 stanovnika – kaže Borić.

Sredinom veljače 1992. susjeda im, i sama u velikom strahu za život i imovinu, javlja da je vidjela kako ista skupina postavlja eksploziv u njihovu kuću, pa Mile i o tome faksom obavještava biogradsku policiju.

U dvorište nam je došlo sedam-osam momaka naoružanih dugim cijevima. Među njima i sin seoskog učitelja, šef lokalnog HDZ-a. Još dvojicu sam znao iz viđenja. Rekli su nam da će u zrak dignuti i nas ako odmah ne napustimo kuću – govori Mile Borić

– Koliko se sjećam, zapovjednik je bio neki Kurtov, a zamjenik Gulin. Policajci su, istina, došli i u kući zatekli mladiće, razmijenili s njima par riječi, pa se vratili u Biograd. A kuća je iste noći dignuta u zrak… – sjeća se Mile.

Borići podnose tužbu protiv Republike Hrvatske tražeći odštetu za imovinu uništenu terorističkim aktom, no ona završava kao i tisuće drugih, tako što HDZ 1996. ukida zakonske odredbe koje ih omogućuju. Podnose i tužbu protiv Triglav osiguranja: tek 2005. zagrebački Općinski sud presuđuje u njihovu korist, da bi Županijski cijeli postupak vratio na početak, pa Općinski sud ponovno 2011. donosi istu odluku. No Županijski je sud u veljači 2013. odbija i to s obrazloženjem (koje je potpisala sutkinja Slavica Garac) koje bi doista trebalo naći mjesto u udžbenicima spomenutima na početku teksta: ‘Iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je nakon ubojstva prvoga hrvatskog policajca iz Bibinja Franka Lisice došlo do revolta stanovništva hrvatske narodnosti, jer da se je to ubojstvo povezivalo s mještanima srpske narodnosti, nakon čega je došlo do niza uništenja kuća čiji su vlasnici bili srpske narodnosti (kao i tužitelji). Rušenje kuće tužitelja u takvim okolnostima je takva aktivnost koja je nesumnjivo i neposredno za trajanja Domovinskog rata izazvana pobunom dijela stanovništva, zbog čega tuženik kao osiguratelj nije dužan nadoknaditi takvu štetu, a to u smislu članka 931. stavak 1 ZOO/91.’

Da ovakvo bizarno sudsko objašnjenje etničkog čišćenja i pljačke hrvatskih građana srpske nacionalnosti 1990-ih nije bilo iznimka potvrđuje sam Ustavni sud, čije je vijeće pod predsjedanjem Mate Arlovića stalo na stranu sutkinje Garac, obrazloživši to na sljedeći način: ‘Ovo iz razloga jer je utvrđeno da se radi o šteti uzrokovanoj ratnim operacijama i pobunama, za koju tuženik ne odgovara sukladno članku 931. stavak 1 ZOO-a.’ Drugim riječima, mnogi su Srbi u Hrvatskoj bili krivi samo zato što su svojim postojanjem izazivali ‘revolt’ ostalih građana. Kolektivna krivnja bila je očito princip, a ne izuzetak, pa su pljačku njihove imovine počesto amenovale i najviše sudske instance, kao u slučaju obitelji Borić, u kojem je policija zamalo pridržavala dinamit dok su im nikada kažnjeni počinitelji minirali kuću.

Kalvarija Borićevih nastavila se i u Hrvatskoj Dubici, kada je Mile nekoliko dana nakon ‘Oluje’ zatekao pripadnike HV-a u pljački svoje zavičajne kuće.

– Kada sam upitao što to rade, njihov mi je zapovjednik naredio da se maknem ili će me strijeljati… – kaže nam Mile Borić koji, treba li to uopće reći, ni za tu kuću na hrvatskim sudovima nije dobio nikakvu odštetu.

Piše: Saša Kosanović – Portal NOVOSTI

Vezane vijesti:

SRBI U HRVATSKOJ Fragmenti o zločinu, pljački i etničkom čišćenju

Srbi tuže Amerikance zbog „Oluje“

 

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: