Kome da kažemo da smo još živi? (3)

„Ovde je sve `na izvolite`. Nema ni starih, a kamoli mladih da stanu u odbranu sopstvenog praga. To Albanci koriste i prosto kao da se utrkuju ko će prije ući u srpski posed i zaorati brazdu“, navodi Radoš Jašović iz sela Siga

Priredili: Neđeljko ZEJAK i Nenad TADIĆ

Selo Siga, desetak kilometara udaljeno od centra Peći, pretvoreno je u pustoš i raj za lopove, dok se nekoliko preostalih Srba, mahom staraca, svaku noć brine za svoju bezbjednost.

O SOPSTVENOM SELU INFORMIŠU SE PUTEM MEDIJA?!

O strahu i odsustvu slobode kretanja u Sigi najbolje govori činjenica da su malobrojni mještani tek putem medija saznali da je spaljena kuća Maksima Jašovića na drugoj strani sela?!

Od 400 Srba, koliko ih je živjelo do 1999. godine, opstalo je njih nekoliko. Uplašeni su da će za neku godinu ili najkasnije koju deceniju, selo ostati bez Srba pošto je najmlađi stanovnik rođen 1962. godine, a i on, kako kaže Srni mještanin Tomo Jašović, u rodno selo dolazi samo ljeti da obiđe imanje.

Zgarišta, obijene i porušene kuće, dvorišta zarasla u trnje i njive u koje posljednjih 16 godina srpska noga nije kročila – najupečatljivije su slike sela Sige.

„Ovde su Srbi zbrisani. Ostalo je nekoliko staraca u delu koji se oslanja na Brestovik. Brojimo dane i plašim se da za neku `sitnež od godina` ovde neće biti Srbina“, kaže starina Tomo.

On živi sa suprugom Draginjom, koja je, uglavnom, vezana za postelju i pokušava da, uprkos poodmaklim godinama, ručnom kosom sredi dvorište da ne zarasta i da se pošalje poruka da u njegovom domu ima živih duša.

U Sigi je prije nekoliko godina na zgarištima izgrađeno 35 kuća. Dvije-tri su već spaljene, a većina ostalih je opljačkana, objašnjava i mještanin Radoš Jašović.

„Ovde je sve – `na izvolite`. Nema ni starih, a kamoli mladih da stanu u odbranu sopstvenog praga. To Albanci koriste i prosto kao da se utrkuju ko će prije ući u srpski posed i zaorati brazdu“, navodi Jašović.

Preostali Srbi strahuju od jačeg, moćnijeg i zaštićenijeg, a to su danas Albanci.

Radoš kaže da je spaljena kuća njegovog brata, koji je preminuo prije tri godine. „Nema ko ni da se stara o nama, a kamoli da obilazi i brine se o golim zidovima“, rezigniran i vidno uplašen priča Radoš i napominje da svi znaju ko su lopovi i piromani u Sigi.

SOLjA ŽIVIĆ: KOME DA KAŽEMO DA SMO JOŠ ŽIVI?

U Starom Gracku, kod Lipljana, poznatijem po masakru nad 14 srpskih žetelaca u julu 1999. godine, život zamire, a zimske noći opominju nasljednike stradalnika da je ovo selo, nastanjeno Hercegovcima, na meti albanskih tajkuna i kriminalaca.

Nikoga nema da bar svrati i sasluša muke i nevolje preostalih 250 Srba. Poslije dužeg vremena navratio je Dalibor Jevtić, ministar za zajednice i povratak u privremenoj vladi samoproglašenog Kosova.

Već 16 godina preostali mještani se žale i „ispovijedaju“ raznim političarima i „dušebrižnicima“ i apeluju da budu pronađene i kažnjene ubice žetelaca, ali od toga do danas nema ništa.

To je jedan od uslova kakve-takve normalizacije života u ovom zaboravljenom selu koje nestaje, mada u njemu i dalje ima 27 djece do 18 godina, koja se nadaju da će jednog dana moći bar da šutiraju loptu bez pratnje roditelja.

Sonja Živić, supruga ubijenog Radovana Živića, kaže Srni da je zbog nemoći i bezakonja, kao i neodgovornosti i nezainteresovanosti onih koji se ispred table sa imenima stradalih „zaklinju u pravdu“, veliki broj porodica prodao imanja.

„Ne tražimo ništa drugo izuzev da svrate u Staro Gracko i čuju da u ovom selu ima još živih“, kaže Sonja Daliboru Jevtiću.

Ogorčen je i predsjednik sela Zoran Ćirković i navodi da su u centru sela na temeljima kuća stradalnika nikla zdanja u vlasništvu Albanaca, koji nisu birali način kako da uđu u srce Starog Gracka.

O ubistvu četrnaest žetelaca zna se svaki detalj, planovi i organizacija, zna se šta je grupa terorista pod imenom „Fortuna“ uradila i još radi. Poznata su njihova imena, kao i onih koji su zločin u Starom Gracku prekrili velom tajne.

SAMOODOBRANA U PARALOVU KOŠTA 50 EVRA!

Beznađe i strah, ne toliko od smrti, koliko od batina, okovali su Srbe iz sela Paralova u opštini Novo Brdo, udaljenom nekoliko kilometara od glavnog puta koji Gračanicu povezuje sa Gnjilanom.

U selu je od 1.000 stanovnika, koliko ih je živjelo do 1999. godine, ostalo 150 mještana nastanjenih u pedesetak kuća u mahalama udaljenim po pet-šest kilometara.

Strah i beznađe dodatno unosi kosovska policija, koja sarađuje sa Albancima nasilnicima, pa oni po odlasku patrole nastavljaju da terorišu preostale mještane, mahom starije ljude.

Slučaj Petre Stojković (74) potvrda je bezvlašća i samovolje Albanaca pošto ova starica, iako je pretučena, mora da plati kaznu od 50 evra ili da ode u trodnevni zatvor jer je, istjerujući ovce iz vrta u kojem je zasadila paprike, „narušila javni red i mir“.

Prije dvije godine, kaže ona Srni, bivši prijatelj njenog supruga – Albanac iz susjednog zaseoka čije ime iz straha ne smije da pomene, pustio je stado ovaca i krava u njeno dvorište i vrt površine desetak metara kvadratnih.

Uzela je štap bez kojeg ne može ni da se kreće i pokušala da istjera stoku. U tom trenutku nasilnik, vršnjak njenih sinova, pritrčao je i debelim štapom udario je po nogama. Zatim joj je zaprijetio da će je zaklati i da će joj obje noge polomiti.

U vrtu je kasnije našao sin Dragan, zaposlen kao medicinski tehničar u lokalnoj srpskoj ambulanti.

Početkom ove godine sudija za prekršaje iz Gnjilana, umjesto da izrekne presudu nasilniku, kaznio je ovu staricu sa 50 evra ili trodnevnim zatvorom.

(nastaviće se)

Izvor:

Vezane vijesti:

Hronika prećutanog aparthejda (1)

Tapije nisu dovoljne da se sačuva zemlja (2)

Kad robijaši šalju u zatvor (4)