Ko smije, taj može!

Hrabrost kojom je donio odluku da iscrpljenu Prvu armiju nakratko povuče pred „gvozdenom metlom“ Oskara Poćoreka, ista je ona kojom je prkosio varoškoj djeci u Kragujevcu 1867. godine, koji su ga zadirkivali zbog njegovog seljačkog odijela i govora…

Priredio: Nenad TADIĆ

Srpski vojskovođa, vojvoda Živojin Mišić „poslao je u penziju“ austrougarskog vojnog stratega Oskara Poćoreka. Jedini neuspjeh je pretrpio kada se zalagao da Srbija 1918. godine, umjesto Jugoslavije, napravi državu srpskoga naroda u etničkim granicama.

KAKO JE MIŠIĆEV SIN OSTAO BEZ „POLA KRVI“

Koliko su Kolubarska, Cerska i druge bitke, kao i stradanje Srba pod austrougarskom i njemačkom čizmom ostavile traga na buduća pokoljenja pokazuje slučaj Mišićevog sina Aleksandra, koji se početkom Drugog svjetskog rata priključio kraljevoj vojsci u otadžbini i Dragoljubu Draži Mihailoviću.

Aleksandar, kao major Vojske Kraljevine Jugoslavije, pokušao je da spasi Mihailovića, koji se zatekao u kući vojvode Mišića u Struganiku.

Vidjevši da Nijemci opkoljavaju kuću, Aleksandar je uzeo šinjel pukovnika Mihailovića, obukao ga, istrčao iz kuće, bacio se na konja i pojurio prema voćnjaku iznad kuće. Cijela njemačka potjera se digla za njim.

Uspjeli su da ga teže rane i ubiju konja pod njim. Tek tada su shvatili da umjesto Draže Mihailovića imaju samo njegov šinjel.

U zatvoru su pokušali da vrbuju Aleksandra da radi za njemačku obavještajnu službu „Abver“, ukazujući mu na činjenicu da je po majci Lujzi – Nijemac i da u njemu teče pola njemačke krvi.

Na to im je Aleksandar odgovorio: „Tu polovinu vaše krvi istočili ste mi na Kolubari“. Poslije neuspjelog vrbovanja, Aleksandar Mišić strijeljan je 18. decembra 1941. godine.

Cijela Mišićeva porodica slijedila je u Drugom svjetskom ratu sudbinu tipične srpske porodice koja je bila protiv Nijemaca, ali na različitim stranama.

Aleksandar je bio na strani Mihailovića i to je platio glavom, srednji sin Radovan odveden je u zarobljeništvo u Njemačku, a najmlađi Vojislav, koji je bio simpatizer komunista, preživio je Goli otok.

Živojin Mišić i njegova supruga Lujza Krikner, Njemica sa kojom je 38 godina bio u braku, imali su tri sina i tri ćerke.

Lujza je žrtvovala sve zbog ljubavi, doživjela devetu deceniju, a sve svoje drage sahranila. Živojin je umro 20. januara 1921, a Lujza 1956. godine.

Pred kraj života, ogorčena što su joj Nijemci ubili sina, Lujza je iz protestantizma prešla u pravoslavlje, uzevši ime Magdalina.

„CRNA RUKA“ PROTIV VOJVODE

Živojin Mišić je na samom početku svoje četrdesetogodišnje vojne službe bio učesnik srpsko-turskih ratova /1876—1878/ kao pitomac-narednik, a kasnije potporučnik. U tim ratovima stekao je prva ratna iskustva.

Osim četvorogodišnje Artiljerijske škole, završio je austrougarsku školu gađanja u Bruku na Lajti i dvogodišnju pripremu za generalštabnu struku. Takođe, učestvovao je u kratkotrajnom Srpsko-bugarskom ratu 1885. godine.

Punih šest godina predavao je strategiju na Vojnoj akademiji, a nakon „Majskog prevrata“ bio je primoran da se penzioniše u činu generalštabnog pukovnika, pošto je smatran previše bliskim svrgnutoj dinastiji Obrenovića.

Ipak, reaktiviran je već 1909. godine tokom aneksione krize, na lični zahtjev načelnika Vrhovne komande generala Radomira Putnika, koji ga je postavio za svog pomoćnika. Mišić je pomogao generalu Putniku da sastavi srpski ratni plan u eventualnom ratu sa Austro-Ugarskom.

U Balkanskim ratovima Mišić je bio pomoćnik načelnika štaba Vrhovne komande, generala Putnika – bio mu je desna ruka. Neposredno je sarađivao na planiranju i rukovođenju operacijama protiv turske Vardarske armije, zbog čega je poslije Kumanovske bitke unaprijeđen u čin generala.

Po završetku ovog rata, Mišić je po drugi put penzionisan na isti način i to ponovo „zaslugom“ oficira pripadnika „Crne ruke“, koji su imali veliki uticaj na srpsku politiku i vojsku nakon svrgavanja dinastije Obrenovića.

Međutim, pred samo izbijanje Prvog svjetskog rata, opet je reaktiviran i postavljen za pomoćnika načelnika štaba Vrhovne komande. Tokom Kolubarske bitke, generalu Mišiću je predata komanda nad Prvom armijom, koja je tada bila u vrlo teškoj situaciji.

Mišić je spasio tu armiju od rasula i pretvorio je u formaciju sposobnu za borbu. Insistirao je na dubljem povlačenju, skraćenju fronta cijele srpske vojske, kojim bi se ostalim armijama dalo vremena za odmor, popunu zaliha i snabdijevanje.

To njegovo „kockanje“ se isplatilo, pošto je austrougarska vojska previše raširila svoje linije, pa je teško poražena u srpskom kontranapadu. Za zasluge i izvojevanu pobjedu Mišić je 4. decembra 1914. godine unaprijeđen u čin vojvode /maršala/.

Mišić je bio sklon iznenadnim odlukama i nije volio povlačenje. Nakon novog združenog napada njemačke, austrougarske i bugarske vojske na Srbiju u oktobru 1915. godine, kada se srpska vojska povukla na Kosovo i Metohiju, Mišić je predložio da se izvrši kontranapad.

Ovaj prijedlog odbili su ostali komandanti armija na sastanku u Peći i uslijedilo je povlačenje. Nakon toga, Mišić je predao komandu armije i otišao na liječenje u Francusku.

OD SVOJEGLAVOG GENERALA DO MARŠALA /VOJVODE/

Mišićevo vojno „remek-djelo“ jeste pobjeda na Kolubari, poslije koje su Austrougari potučeni, a njihove najbolje jedinice trčećim korakom, doslovno, napustile Srbiju.

Bitka je počela 16. novembra. Prvih pet dana proteklo je u ogorčenoj odbrani Srba. Neuspjeli napad Austrougara pretvorio se u napredak onoga trena kada srpska vojska više nije imala čime da se brani i kada je ljudstvo počelo da posustaje zbog višemjesečnih napora.

Istovremeno, francuska pošiljka granata konačno je stigla u Solun, ali su čaure bile duže za 2,5 centimetra. Ne mogavši da čeka, Srbija je prihvatila kontingent u Nišu, gdje su vađeni šrapneli, a čaure brzometno vozovima prebacivane u Kragujevac na skraćivanje, a odatle na front.

Shvativši bezizlaznost situacije, u Vrhovnoj komandi odlučili su da skrate front i povuku vojsku na istok. Radikalan zahtjev Živojina Mišića, koji je komandu nad Prvom armijom dobio poslije ranjavanja Petra Bojovića, da se njegova armija povuče dvadesetak kilometara dublje unazad radi odmora, odbijen je.

Na upozorenje da krši naređenje, Mišić je ponudio da neko drugi preuzme Prvu armiju. Ali, niko se nije usudio.

Logika Generalštaba bila je jasna: ako se Prva armija povuče više nego Druga armija i Užička vojska, ostaviće njihova leđa nezaštićena, pa bi neprijateljska vojska mogla potpuno da uništi srpske snage.

Povlačenje je izvršeno, Beograd je napušten 30. novembra, a već sljedećeg dana Austrougari su slavodobitno ušli u grad, javljajući u Beč i Berlin o velikoj pobjedi.

Mišić je glavninu boraca povukao čak 19 kilometara na istok, potpuno svjestan rizika, ali i potrebe da se njegovi ljudi dva dana poštede borbe, kako bi vratili psiho-fizičku snagu.

General je bio upućen i u relativno nizak moral neprijateljskih vojnika, kao i usporeno napredovanje usljed blatnjavog i brdovitog terena.

Austrougari su napravili veliki propust. Osim što su predugo slavili ulazak u Beograd, dok je i sama Evropa očekivala da Srbija svaki čas kapitulura, Oskar Poćorek, komandant Balkanske vojske, prema svjedočenju istoričara i savremenika, „plandovao“ je uvjeren da je Srbija već gotova.

Zaslijepljen željom da se osveti za poraz na Ceru, ali i da savlada naciju prema kojoj je, kao i drugi visoki zvaničnici Austro-ugarske, gajio patološku mržnju, Poćorek nije uvidio priliku nastalu Mišićevim povlačenjem.

Dva dana kasnije, Mišić obavještava komandu: „Izgubljena volja za borbom, poremećaj u disciplini, premorenost, apatičnost prema ratu – sve je to sad iščezlo! Sve je spremno da se krene napred, zaboravljajući dotadašnje patnje i mnoge druge oskudice“.

„Probudite se ljudi, osvestite se! Ako sad Švabu ne zadržimo, nikad ga ne zadržasmo. Ako dopustimo da nas sad pregazi, propali smo… A kažem vam – kad ga proteramo, biće velike tutnjave, napraviće se čudo da će ceo svet seiriti““ – poručio je Mišić vojnicima.

Opuštenu komandu Balkanske vojske pod Poćorekovim zapovjedništvom šokirao je jak artiljerijski udar srpske vojske, koja je 3. decembra krenula u protivnapad. U sljedeća dva dana, Prva armija uspjela je da slomi ključni 16. korpus i primora austrougarsku Šestu armiju na povlačenje na lijevu stranu Kolubare.

Kao što je prethodno pridobio komandu da se ne povlači previše desetak dana ranije, Mišiću je sada bilo naređeno da ne napreduje prebrzo ne bi li se očuvala veza sa Trećom armijom. Međutim, uspjeh u protjerivanju neprijatelja bio je toliki da Mišiću nije padalo na pamet da napad uspori.

O stanju u Srbiji i slomu austrougarskih trupa London je 6. decembra izvijestio britanski ambasador u Beogradu: „Srpska ofanziva napreduje briljantno“. Nešto kasnije, bugarski poslanik u Nišu javlja svojoj vladi: „U posljednjih par dana Srbi su zarobili generala, 49 oficira, 20.000 vojnika, kao i 40 topova i mnogo ratnog materijala“.

Za vanredne zasluge u borbi sa neprijateljem Živojin Mišić dobio je čin vojvode, dok je njegov takmac na suprotnoj strani Oskar Poćorek – penzionisan.

ULOGA „DRENOVKA“ U FORMIRANjU VOJSKOVOĐE

Mišić je dobio četiri Karađorđeve zvezde i Legije časti, osim ostalih mnogobrojnih stranih i domaćih odlikovanja.

Snagu volje Živojin Mišić je stekao, prema sopstvenom sjećanju, još u djetinjstvu. Mnogima je poznata epizoda kada je odbio da batina svog školskog druga, koji je nešto skrivio.

Učitelj ga je za to kaznio šamarom i klečanjem u ćošku, ali to svejedno nije natjeralo Žuću /nadimak Živojina Mišića kojim su ga zvali njegovi školski drugovi, ali i kasnije, kao vojvodu/ da uzme drenovak u svoje ruke.

Djetinjstvo je umnogome odredilo ličnost Živojina Mišića. Tada je stekao osjećaj za pravdu i, kako su navodili njegovi biografi, nekad čudnu, skoro religijsku posvećenost malim i naoko običnim stvarima.

Hrabrost kojom je donio odluku da iscrpljenu Prvu armiju nakratko povuče pred „gvozdenom metlom“ Oskara Poćoreka, ista je ona kojom je prkosio varoškoj djeci u Kragujevcu 1867. godine, koji su ga zadirkivali u zbog njegovog seljačkog odijela i govora.

Sve te osobine dovele su do situacije da sredinom 1916. godine Mišić ponovo bude postavljen za komandanta Prve armije, koja je zaustavila i natjerala na povlačenje bugarsku vojsku u bici kod Goničeva, oslobađajući Bitolj.

Pred kraj Prvog svjetskog rata, u junu 1918. godine, zamijenio je formacijsko mjesto sa generalom Bojovićem i postavljen je za načelnika Štaba Vrhovne komande.

Komandovao je srpskom vojskom prilikom proboja Solunskog fronta u septembru iste godine i za dva i po mjeseca oslobođena je Kraljevina Srbija.

Mišić nikada nije paničio i imao je autoritet kod vojnika. Kada su regenta Aleksandra Karađorđevića neki visoki oficiri, nakon Kolubarske bitke, pitali zašto je dao čin vojvode svojeglavom Mišiću, Alkeksandar /koji je i sam često imao nesuglasice sa Mišićem/ odgovorio je lakonski:

Mišić je sačuvao hladnu glavu i onda kada su je mnogi izgubili.

ŠTA ĆEMO SA HRVATIMA?

Nakon što je Vojska Kraljevine Srbije oslobodila zemlju i protjerala Austrougare iz BiH i sa teritorija na kojima je formirana kasnije Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslavija, prema naređenju regenta Aleksandra Karađorđevića, Mišić je otišao da se među Hrvatima, na licu mjesta, uvjeri kakvo je tamošnje raspoloženje za zajedničku državu.

Po povratku, bez dlake na jeziku, referisao je Karađorđeviću: „Nakon svega što sam tamo video i čuo, duboko sam zažalio što smo se mi na silu Boga obmanjivali idejama o nekakvom bratstvu i zajedništvu sa Hrvatima“.

Mišić je predložio Aleksandru sljedeće: „Da im damo državu, nezavisnu samoupravu, pa neka lome glavu kako znaju“.

„A, granice, šta ćemo sa granicama?“, pitao je Aleksandar.

„Granice će biti tamo gde ih mi povučemo. Ne gde naše ambicije izbijaju na površinu, nego onde gde istorija i etnografija kažu, gde jezik i običaji i tradicija nalažu, i najzad gde se narod po slobodnoj volji opredeli“ – odgovorio je Mišić.

Aleksandar je na to konstatovao: „To bi Italijani oberučke prihvatili“, a Mišić je tad odgovorio: „Neka im je sa srećom. Neka se oni sa Hrvatima usreće. Ja sam duboko uveren da se mi sa njima usrećiti nećemo.“

Međutim, želja izvjesnih, prije svega zapadnih diplomatskih krugova, strah Dalmatinaca da će Italijani uzeti sva ostrva, zbog čega su poručili Beogradu da će potpisati ujedinjenje bez obzira na stav Zagreba… sve je to dovelo do popuštanja Karađorđevića pred idejom jugoslovenstva.

Stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je kasnije prerasla u Kraljevinu Jugoslaviju.

KO SME, TAJ MOŽE!

Vojvoda Živojin Mišić umro je 20. januara u Vračarskom sanatorijumu. Po rješenju Ministarskog savjeta, sahranjen je o državnom trošku.

Hladno zimsko jutro, 21. januara nije omelo hiljade Beograđana i pridošli narod da odaju posljednju poštu pobjedniku sa Kumanova, Bitolja, Kolubare, kao i iz Solunske ofanzive.

Srpske novine pisale su da je „umro najveći vojnik naše istorije, vrli i slavljeni vojvoda Živojin Mišić“. Kroz Oficirski dom defilovao je narod da mu oda posljednju poštu, dostojanstveno i tužno.

Istoričati bilježe da su stigli i seljaci iz njegovog Struganika u koporanima i šajkačama. Donijeli su vojvodi šljive „šeftelije“ iz njegove bašte.

Seljanke su bile obučene u kecelje planinki, koju je nekada nosila i Anđelija, majka Živojinova u vrijeme muže krava kraj koliba ispod Maljena i Suvobora. U torbi „šarenici“ donijele su malo sira i pogače.

„Narod je izgubio vojvodu. A gore, u nebeskoj Srbiji, Radovan i Anđelija dočekuju trinaesto dijete“, šaputali su seljaci iz Struganika.

Mišić je tri puta prosio Lujzu, odbio je naredbu da krene u napad na Austrougare sve dok se vojnici ne odmore, odbio je da uspori kontranapad poslije koga Poćorekovih snaga u Srbiji više nije bilo, odbio je da se usaglasi sa Aleksandrom Karađorđevićem o stvaranju Jugoslavije…

„Život je večna borba. Ko sme, taj može. Ko ne zna za strah, taj ide napred“ – to je bio čuveni moto legendarnog vojvode, koji je primjenjivao i u sopstvenom, burnom, ali slavnom životu.

Izvor:

Vezane vijesti:

„Mišićev manevar“ i herojska odbrana Srpske vojske

Kolubarska bitka

Solunski front