Ko god se i danas pouzda u klicanje naroda, izgleda da je zaboravio sudbinu Bogočovjeka

Pitam se nekada kako su spavali Jerusalimljani tih dana između „Osana Sinu Davidovu“ i „Raspni ga, raspni!“.

Piše: Otac Darko Ristov Đogo

Da li su sanjali Sina Davidovog, da li su slutili koliko se blisko u njihovim srcima krije ta tako prelaziva a najveća granica – ona između čovjeka koji pozdravlja Bogočovjeka koji sjedi na magaretu i onoga koji u Njemu vidi goru uvredu za svoje sebeljublje od razbojnika? Šta im se motalo po glavama i srcima? Da li je i to „osana!“ bilo površno, samo promijenjivi utisak, jednodnevni događaj ili su u njemu bili cijelim bićem?

Kako je uopšte moguće da čovjek i to ne jedan – već čitav jedan grad – pređe tako brzo od oduševljenja do razapinjanja?

Apostol Petar će kasnije postupke i naroda i starješina nazvati „neznanjem“ (Dap 3,17) – valjda i sam znajući kako se to klatno u čovjekovom biću neprekidno kreće od „osana“ do odricanja i nazad, ka Hristu, ukoliko ga zlo sasvim ne zaustavi u nultoj tački neosjetljivosti za sopstvene zablude.

Kako li su spavali – mirno i oduševljeno ili teško, sluteći tragediju Krsta – Jerusalimljani tih dana kada je Sin Davidov došao na magaretu da bi večerao sa Učenicima, da ga izdaju i razapnu?

Šta su mislili kroz tih nekoliko dana i da li su uopšte mogli da znaju kako se lako prelazi taj put od pozdrava do odricanja, od želje da te zagrle do želje da te razodjenu?

I zaista: ko god se i danas pouzda u klicanje naroda, izgleda da je zaboravio sudbinu Bogočovjeka. Možda će se takav čovjek pridružiti Raspetome, noseći Njegov i svoj krst.

Ali Krsta njega ili nas zaobići neće.

To što danas kliču – znači samo da nas od Raspeća dijeli nekoliko dana.

Izvor: IN4S