Predgovor

Datum objave: ponedeljak, 22 februara, 2010
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Prije nekoliko godina boravila sam u Americi i tamo upoznala jednu bibliotekarku koja je radila u gimnazijskoj knjižnici. Između ostalog razgovarale smo i o Drugom svjetskom ratu i različitim sudbinama ljudi koji su živjeli, ili bolje rečeno stradali u tom razdoblju.

Moju je “priču” slušala vrlo pomno i s velikim zanimanjem, ponekad zbunjena i preneražena, često sa suzama u očima, postavljajući mi pitanja glasom koji je drhtao od uzbuđenja. Rekla mi je da nije imala pojma što se u to vrijeme događalo u našim krajevima i bila je zahvalna što je o tome mogla čuti “iz prve ruke”, od osobe koja je sve to proživjela, jer su joj učenici često postavljali pitanja u vezi s tim, pitanja koja su je dovodila u nepriliku jer nije znala pravi odgovor. 

Nakon tog iskustva odlučila sam napisati “priču” svog života u kojoj bi glavna tema bila ratno vrijeme. Iako sam se dugo bavila tom mišlju, nisam bila sigurna hoću li imati dovoljno odvažnosti za taj “pothvat”. Znala sam da će to značiti ponovno otvaranje nikad posve zacijeljenih rana i oživljavanje bolnih sjećanja i uspomena. Usprkos tome smatrala sam svojom dužnošću napisati te memoare koji će služiti budućim generacijama, u nadi da će se izbjeći ponavljanje sličnih tragedija.

Iako se moja “priča” osniva na osobnom iskustvu, ona zapravo daje sliku sudbine Židova s prostora bivše Jugoslavije i stoga je od općeg značaja za židovsku zajednicu.

Za razliku od drugih europskih zemalja, o stradanju Židova bivše Jugoslavije, zemlje u kojoj sam rođena, malo je pisano. Smatram stoga dužnošću nas “preživjelih” da pokušamo tu tragičnu epohu učiniti dijelom povijesti čovječanstva.

Moram priznati da često nisam znala što se zapravo događa oko mene i to je zacijelo bilo u moju korist; da sam, naime, onda znala što znam danas, vjerojatno ne bih sve to preživjela. Čak ni danas nemam snage pročitati dokumente koji svjedoče o krajnjim zvjerstvima civiliziranih ljudi u kojima je stradala moja obitelj. Ta se svjedočanstva nalaze u literaturi citiranoj u dodatku, za čitatelje koji žele pobliže saznati o tim zvjerstvima.

Za povijesne prikaze izabrala sam Churchilla kao najkompetentniji izvor. On je, kao što je poznato, bio jedna od centralnih ličnosti u tom ratu i o njemu su ovisile nebrojene sudbonosne odluke. Zajedno s vodećim državnicima, političarima i vojnim zapovjednicima, kako svoje tako i drugih zemalja, imali su u vidu zajednički cilj: pobijediti Nijemce i slomiti Hitlerov san o velikoj Njemačkoj. Kroz njegove je ruke prošlo bezbroj autentičnih dokumenata, pisama, brzojava, memoranduma, zabilježaka, službenih i privatnih. Uz njegov neobičan urođeni dar za pisanje, sve je to doprinijelo ocrtavanju povijesnog značenja te epohe. To, naravno, ne znači da se Churchillova svjedočanstva imaju smatrati jedinim prihvatljivim izvorima, pogotovo ne danas kad se otkriva sve više novih dokumenata; no u doba o kojem pišem on je sigurno bio glavni autoritet.

Prikaz mog života podijeljen je u tri razdoblja. U prvom dijelu govorim o godinama prije Drugog svjetskog rata – prije moje dvadesete godine. To je razdoblje sreće, zadovoljstva, bezbrižnosti, nešto poput “raja na zemlji”, premda je to, gledano iz kasnije perspektive, bio “raj budala”. Moja sjećanja vraćaju se u svijet potpuno različit od današnjega. Način života, običaji, ponašanje, nazori i moral, sve je to bilo posve drugačije.

Drugi dio govori o ratnim godinama, o dobu strahota i žalosti, paklu na zemlji – o vremenu kad sam izgubila najveće blago koje sam imala u životu: svoje nezaboravne roditelje, svoju ljubljenu sestricu, svog supruga za koga sam se tek nedavno bila udala i mnogo članova svoje obitelji koji su pali kao žrtve bezumnog uništavanja, zajedno s onih šest milijuna nevinih Židova. Na tim stranicama želim ovjekovječiti uspomenu na svoje najmilije, stradale na neopisivo okrutan način.

U trećem dijelu opisujem svoj poratni život u novo-staroj domovini gdje Židovi cijeloga svijeta mogu naći sigurno utočište.

Mnogi ljudi smatraju da su djetinjstvo i mladost najsretnije doba u ljudskom životu. Ako to i ne vrijedi za sve ljude, za mene sasvim sigurno vrijedi.

Imala sam divne, dobre, brižne i nježne roditelje, pune ljubavi, koji su mojoj sestri i meni posvetili punu pažnju, ulili nam sigurnost i pouzdanje, što mi je kasnije, kao jedinoj preživjeloj, bilo od neprocjenjive vrijednosti i koristi. Njima zapravo dugujem što sam uspjela nastaviti život s pozitivnim gledanjem na svijet i na ljude – s onim moralnim vrijednostima koje su me vodile i još me danas vode kroz život. Stoga ću i svoju “priču” početi porijeklom svojih roditelja, iako o njemu znam vrlo malo budući da su oni o svojoj prošlosti rijetko govorili.

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top