Grosa – moja ljubljena baka

Datum objave: utorak, 23 februara, 2010
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Osim roditelja i moje sestrice, najmilija osoba bila mi je baka, majka moje mame, koju smo zvali grosa. Očeva majka bila mi je također vrlo draga, ali s njom nismo imale isti odnos kao s grosom jer smo je rjeđe viđale, a bila je i mnogo starija. Grosa je s nama stanovala sve do svoje smrti – umrla je nekoliko dana prije mog dvanaestog rođendana.

Grosa je bila naša dadilja koja nas je naučila prve pjesmice i molitve. Svakog dana donosila nam je nešto s “placa”, kako se to govorilo u Zagrebu. Za najmanji darić skočile bismo joj zahvalne u krilo i izljubile je za jedan perec ili par trešnjica koje smo objesile na uho kao “rinčice”. Grosa bi uvijek imala za nas nešto posebno. Kuhala je božanstveno, a ako jednoj od nas nešto ne bi prijalo, grosa bi donijela nešto drugo. To se uglavnom odnosilo na mene koja sam bila vrlo izbirljiva u jelu i točno sam znala što volim a što ne. Mirica je jela “sve što nju nije jelo”, kako bi se mama znala našaliti.

Tata se nije slagao s time što nas je baka tako razmazila, ali nije joj se suprotstavljao. No zato su bili nemilosrdni s nama u podučavanju “dobrih manira”. “Nemilosrdni” možda baš i nije pravi izraz – recimo da su bili vrlo strpljivi. Stotinu puta bi nam ponavljali da ne ostavljamo hranu na tanjurima, osobito ne u gostima, da ne stavljamo laktove na stol, da sjedimo ravno, da se za vrijeme jela ne naslanjamo na stolicu, da tiho jedemo “ne srčući”, da ne pijemo prije nego što salvetom obrišemo usta, da stavimo salvetu na krilo prije nego što počnemo jesti, da ne “mljackamo”, i još mnogo toga.

S grosom je bilo drugačije. Ona nam je sve dopuštala. Draga grosa! Ona se nije mogla prilagoditi novim prilikama. Spadala je u prošlo stoljeće, uvijek je bila u crnini, nikada nije pričala o svom životu. Osjećale smo da je žalosna, ali je nismo pitale za razlog. Iako smo od nje naučile prvu molitvu, ona nikada nije išla u hram. Od mame smo saznale da je nakon muževe smrti izgubila vjeru u Boga. Nikada je nismo vidjele besposlenu. Sama je kuhala ili je nadzirala kuharicu, krpala je čarape ili radila kakav krasan ručni rad, no unatoč tome činilo se da nije zadovoljna. Nije se slagala s tim novim načinom odgoja i nije trpjela “frajle” koje su stanovale kod nas ni služinčad, zatim egzotična jela za koja je moja majka pokupila recepte u inozemstvu i isprobavala ih kod kuće – sve to nije bilo po njenom “ćefu”.

Grosin se život ugasio naglo: dobila je upalu pluća i u roku od tri dana sve je bilo gotovo. Ne sjećam se da je ikada ranije bolovala ili ležala u krevetu. Umrla je u našem stanu, u svom krevetu, a cijela je obitelj bila oko nje. Nikada neću zaboraviti tu noć i njezine mukotrpne uzdisaje. Naša je soba bila do njezine. Nisam mogla spavati i bojala sam se pa me je mama premjestila u spavaću sobu na drugom kraju stana. Mirica je spokojno i dalje spavala, a meni se činilo da ta noć nikada neće završiti. Ipak, te iste noći moja predraga grosa zauvijek je sklopila oči.




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top