Matura

Datum objave: utorak, 23 februara, 2010
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Čak i najboljim đacima škola je uvijek pomalo “teret”, pogotovo ambicioznijima u koje sam ja spadala. Oni koji to ne žele priznati jednostavno lažu! Kolikogod sam voljela školu, bila sam sretna kad su nastupili praznici i kad sam se mogla riješiti svih školskih obveza. Mogu reći da su sve godine provedene u gimnaziji bile uravnotežene – od prvog do osmog razreda imala sam uglavnom iste kolegice, a isto tako i profesore, s vrlo malim izmjenama. Redoviti sistem tadašnjih škola bio je: četiri razreda osnovne škole i osam razreda gimnazije. U našoj gimnaziji bile su samo djevojke. Imale smo francuski jezik od prvog razreda, njemački od trećeg, a latinski od petog. U našem razr-edu bilo je nekoliko vrlo inteligentnih djevojaka. Iako nas je bilo iz raznih kulturno-vje-rskih krugova – katoličkih, pravoslavnih i židovskih – tvorile smo jednu homogenu i, moglo bi se reći, harmoničnu zajednicu. Ne bih željela ovdje pisati o raznim događa-jima, uzbuđenjima, veselju ili strahovima koje proživljava svaki đak – zacijelo svatko od nas nosi vreću uspomena iz tog razdoblja – ali jedan događaj zavređuje da ga ispričam.

Nakon završene gimnazije osmi su razredi obično odlazili na neki veći maturalni izlet u znak oproštaja. Da bi se pribavio novac za takvo putovanje razred bi obično priredio neku javnu priredbu s plesom u nedjeljno prijepodne, unajmili bi dvoranu sa jazz orkestrom, te priredili zakusku i piće. Novac od ulaznica te prodaje hrane i pića spremio bi se za završnu proslavu, uglavnom neki izlet. Naš razred odlučio je doći do novaca na drugi način. Jedna naša učenica, vrlo talentirana djevojka imenom Nada Blühweiss, napisala je šaljivu predstavu nazvanu “Mi”. Gotovo svaka od nas trebala je igrati jednu ulogu. Bilo je vrlo mnogo komičnih scena iz našeg školskog života, imitiranja profesora, karikiranja ponekih od nas. Ja sam igrala “sentimentalku” koja se svemu divila, optimistična, naivna, iskrena, ushićena za sve i sva, bez imalo kritičnosti. Angažirale smo jednog mladog direktora, Marka Foteza, koji je kasnije postao poznat režiser zagrebačkog kazališta. On nam je pomagao u izvođenju komada, umetnuo je prikladnu glazbu i plesove. Predstava se davala u istoj sali gdje su se obično održavale one nedjeljne plesne školske zabave. Postigle smo veliki uspjeh i zaradile toliko novaca da su se mogli pokriti izdaci za jedno veće putovanje i, osim toga, pomoći onim đacima koji nisu mogli podmiriti troškove puta.

Naš cilj bio je Italija, vlakom do Venecije, preko Milana do Genove, odanle velikim talijanskim brodom do Napulja, s izletom na Vezuv i u Pompeje, zatim vlakom u Rim, Firenzu, Padovu i preko Venecije kući. U Veneciji nas je zadesio prilično neugodan događaj – iskustvo kojeg ću se sjećati cijelog života.

Petnaesti je srpnja, nacionalni blagdan Venecije, cijeli grad pliva na čamcima, brodicama i gondolama, po lagunama sviraju orkestri, pjesme i zborovi odjekuju s pozornica u obliku školjaka improviziranih na većim brodovima…

I naš je razred, naravno, sudjelovao u cijeloj toj veselici, jer smo i mi bili unajmili veliki čamac.

Oko ponoći počela je puhati strašna bura: bljeskovi i gromovi, jaka kiša s tučom koja se sručila na nas, dok vjetar huji kao da će nas sve dignuti u zrak. Sva ta golema masa ljudi, može se reći rulja, počela se približavati obali. Discipline nije bilo – svatko je kormilario gdje je dospio, vika, nered, mrak oko nas. Kad smo se iskrcali, uhvatio me osjećaj neopisiva straha. Lutala sam po mraku, kao i svi ostali, onim uskim venecijanskim ulicama, meni potpuno nepoznatima, prljavima i smrdljivima. Uz to, ni ovdašnji ljudi nisu uvijek najpristojnijeg ponašanja prema mladim djevojkama. Srećom, to nije dugo trajalo. Nekako sam dospjela u onu tihu ulicu gdje se nalazio samostan u kojem smo stanovali. Sve je sretno završilo, osim što sam cijela plivala u vodi koja mi se slijevala s haljine i curila iz cipela. No, usprkos tome, nisam dobila čak ni prehladu!

Cijelim putem stanovale smo skromno, većinom u samostanima gdje je bilo najjef-tinije. Naši vodiči bili su većinom članovi fašističke organizacije, ali vrlo pristojni i uljudni. Iako sam ranije često putovala sa svojim roditeljima pod neusporedivo boljim okolnostima, udobno i nenaporno, ovaj put, inače vrlo naporan, nikada neću zaboraviti: veselo društvo mojih kolegica, pjevanje, ples i zabave, ukratko, uživala sam u svakom trenutku. 

Za našeg četverodnevnog boravka u Rimu stalno smo odlazile na izlete i pješačile Rimom i izvan Rima. Posjetile smo boravište pape kad se nije nalazio u Vatikanu Castel Gandolfo, vilu d’Este s divnim bezbrojnim vodoskocima, mnoge muzeje. Dvije večeri provele smo u operi Terme di Caracalla – golem amfiteatar izvan Rima gdje su se davale predstave. Gledale smo Aidu u veličanstvenoj izvedbi – čak su i pravi slonovi bili u pratnji Radamesovog pobjedonosnog povratka iz bitke s Etiopljanima. No sljedeće večeri, za Boitovog Mefistofelesa, jedva sam držala otvorene oči koliko sam bila umorna – mislim da sam veliki dio opere prespavala!

I ovaj put bila sam sretna iznimka u razredu: dok su se svi ostali vratili kući, ja sam se trebala sastati s mamom, sestrom i bratićem Zdravkom na Lidu, luksuznom ljetovalištu kraj Venecije. Kasnije je došao i tata pa samo svi zajedno produžili u Cortinu d’Ampezzo, također poznato ljetovalište i zimovalište u Dolomitima. No tamo me nije pratila sreća jer sam teško oboljela od žutice. I tih dana sjećat ću se dok živim – moje majke koja je pazila na mene, brižna i vrlo zabrinuta jer je bolest doista bila žestoka. Njegovala me je anđeoskim strpljenjem, mirna, staložena, uvijek prisutna. Pratila je svaki moj pokret. Bila je stalno uz mene – ni danju ni noću nije napuštala sobu. Nitko ne može nadomjestiti ljubav i odanost jedne majke.

Maturirala sam u ljeto 1938. godine. Đaci s prosječnom ocjenom “vrlo dobar” ili višom bili su oslobođeni usmenih ispita; trebali su samo položiti tri pismena ispita, i to iz matematike, zatim jedan slobodni sastavak iz hrvatskog jezika i jedan iz stranog jezika, francuskog ili njemačkog, po izboru. Budući da je moj prosjek ocjena bio “odličan”, bila sam oslobođena usmenih ispita, a  francuski sam izabrala ne zbog boljeg poznavanja tog jezika (njemačkim sam vladala jednako dobro), već zbog toga što smo u to vrijeme svi već bili neprijateljski raspoloženi prema svemu što ima veze s Njemačkom. Europa je već bila zastrta teškim, crnim oblacima. Hitler je sve više jačao. Njegovi špijuni i propagatori preplavljivali su sve zemlje, najprije potajno, a kasnije sve otvorenije.




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top