Mladost

Datum objave: utorak, 23 februara, 2010
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Sve u svemu, imale smo sretno djetinjstvo, okružene ljubavlju i brigom, a standard života odgovarao je našim potrebama i željama. Osjećale smo bliskost i toplinu ne samo naših roditelja, nego i svih koji su zalazili u našu kuću: prijatelja i majčinih rođaka (s tatine strane imale smo samo njegovu majku i brata).    

Naša kuća nikada nije bila prazna. Roditelji su imali mnogo prijatelja, mama je održavala prisnu vezu sa svojom obitelji, Mira i ja imale smo svoje prijateljice, a otac je često pozivao svoje poslovne prijatelje u zemlji i iz inozemstva. Ne pretjerujem ako kažem da je naša kuća uvijek bila otvorena i spremna ugostiti posjetitelje. Često se događalo da tata nije dospio najaviti dolazak nekog gosta, već bi u zadnji čas telefoni-rao mami da dolazi na ručak ili večeru s jednim ili više gostiju. Mama je bila navikla na takva iznenađenja i uz pomoć kuharice jelo je uvijek bilo spremno na vrijeme.

Kod nas se religiji nije pridavala velika važnost. Kao što sam spomenula, baka je imala svoje posebne razloge zbog kojih nije odlazila u hram, iako je porijeklom bila iz tradicionalne židovske obitelji. Bunila se kad bismo u subotu nešto radili, primjerice ručni rad, i nije joj bilo pravo kad bi vidjela nekoga da subotom šije ili krpa. Ona sama nikada to nije činila. 

Moja je majka redovito odlazila u hram, katkad petkom na večer, a za blagdane redovito i obvezno. Tada bi joj se pridružio i otac. Oboje su imali svoja stalna mjesta u velikom hramu. I Mira i ja odlazile smo s mamom u hram.

Blagdani su se kod nas uvijek slavili vrlo svečano. Stol je bio prikladno prostrt, a gostiju nije nedostajalo. Najčešće su dolazile bakine sestre. Svake godine na Pesah majka je obnavljala našu garderobu. “Ma ništana” recitiralo se vrlo svečano. Kroz cijelih osam dana mama nije okusila kruh; jela je samo maces. Za Jom Kipur slali su nas kod prijatelja naših roditelja jer se kod nas nije kuhalo – svi su postili. Kad smo bile veće, i mi smo postile. Za Hanuku je vladalo najveće veselje: palile su se svjećice, pjevalo se “Maotzur”, a lijepih je darova bilo na pretek.

Politički sistem u Jugoslaviji bio je tolerantan i Židovi su mogli slobodno obdrža-vati svoje obrede. Za vrijeme naših blagdana nismo išle u školu. Nakon molitve sasta-jali smo se pred hramom ili šetali Zrinjevcem. Ne sjećam se da sam ikada osjetila bilo kakvu mržnju protiv nas ili negodovanje, pa ni znakove antisemitizma, barem ne otvo-reno. Stavljali su mi neke primjedbe poput: “Ti zaista nisi kao drugi Židovi”, “Nitko ne bi mogao misliti da si Židovka” ili: “Ti uopće ne izgledaš židovski”, što je zapravo tre-balo zvučati kao kompliment. No nije bilo lako držati pravu ravnotežu u okolini gdje su većinu činili kršćani. Njihova je vjerska tradicija bila vrlo privlačna za nas djecu. Pone-kad su nas pozivali da proslavimo Badnjak u kršćanskim domovima. No nismo trebali ići daleko da čujemo božićne pjesme i slavimo Božić. Brat moje majke bio se oženio katolkinjom i njihov sin, moj jedini bratić Zdravko, bio je katolik. Brat moje bake ože-nio je Njemicu protestantske vjeroispovijesti i njihova djeca, naravno, nisu bila Židovi. Nama je rijetko bilo dopušteno prisustvovati njihovim blagdanskim obredima, jer to mom ocu nije bilo po volji. Također nije rado gledao što nam je poslovna kompanjonka bakine sestre, tete Julike (Njemica, protestantkinja – zvali smo je Tante Marie), svake godine slala malo božićno drvce, pa je ubrzo ukinuo taj običaj. Nekoliko godina dopuš-tao je da za Sv. Nikolu stavljamo cipele na prozor da bi se u njima sljedećeg jutra našli darovi za koje smo vjerovale da ih je te noći ostavio svetac, no i to je ubrzo ukinuo.

U Zagrebu je bila samo jedna židovska škola, i to samo četiri razreda osnovne škole. Nije mi poznato zašto me roditelji nisu tamo upisali.

Moj prvi dan u školi ostao mi je duboko urezan u sjećanje. Učiteljica nas je pitala znamo li molitve. Ja sam izrecitirala molitvu koju nas je naučila grosa, i to “Müde bin ich”, na njemačkom jeziku. 

 

Müde bin ich geh zur Ruh,Umorna sam idem leć,

schliesse meine Augen zu.oči ću zatvorit već.

Vater lass die Augen DeinDođi, Oče, u moj dom,

über meinem Bettchen sein.bdij nad mojom posteljom.

Alle die mir sind verwandtNoćas Ti pred svakim zlom

Herr lass ruhen in Deiner Hand.čuvaj sve u domu mom,

Alle Menschen gross und kleinvelike i malene

sollen Dir empfohlen sein. Amen.čuvaj noćas, Gospode!

 

Neka su djeca znala “Pater noster”. Učiteljica je zatim učila cijeli razred Očenaš i prekrižiti se prije i poslije molitve. Sljedećeg dana bila sam premještena u paralelni razred i nikada više nisam sudjelovala u molitvama. Djeca su me nekako prezirno gledala, po čemu sam zaključila da im ne pripadam i da sam drugačija od njih. Prvi razred završila sam u toj školi, drugi sam učila privatno, kod kuće, zbog neke bolesti, a dva zadnja razreda završila sam u židovskoj školi. Miricu su moji roditelji odmah upisali u židovsku školu.

U Jugoslaviji nije bilo židovskih srednjih škola (gimnazija), pa nismo imali mnogo izbora. No moram priznati da se nikada nisam u srednjoj školi osjećala “tuđom”, niti da sam drugačija od svojih prijateljica druge vjere. Kroz cijeli niz godina moja je najbolja prijateljica bila katolkinja. Za razliku od mene, mama se uvijek sjećala jednog neugod-nog događaja kada je nakon Prvog svjetskog rata demonstrirala zajedno s ostalim mla-dim ljudima koji su se borili za hrvatska prava. Netko iz tog društva ju je zapitao: “Zašto se vi, gospođice, uzrujavate? Pa vi ste samo Židovka!” Onaj slučaj s roditeljima zaručnika Valtrovića i ovaj, zauvijek su je izliječili od takovih pokušaja i nikada joj više nije palo na pamet da se bori za prava jednog naroda do kojega joj je ranije bilo toliko stalo.

Tijekom vremena moji su roditelji postajali sve svjesniji svog pravog identiteta. Razlog tome bio je vjerojatno to što je Hitler sve više osvajao europsku scenu i otvarao oči mnogim asimiliranim Židovima, no očito ne u dovoljnoj mjeri. Moj otac je bio član mnogih židovskih organizacija: postao je član Bnej brita (židovske framasonske lože), bio je aktivan u židovskoj općini u Zagrebu, predsjednik športskog kluba “Makabi” i sve se više zanimao za cionistički pokret. Godine 1934. kupio je 20 dunuma zemljišta u Palestini gdje su se počele saditi naranče i planirao je posjetiti tu zemlju. Na žalost, uvijek je imao, po njegovu mišljenju, važnijih poslovnih obveza pa nikada nije dospio vidjeti “obećanu zemlju”. Neki njegovi prijatelji stigli su tamo na vrijeme i spasili život. Moj se otac prekasno odlučio, tj. više nije bilo vremena za donošenje odluka jer su tada već odlučivali drugi.

Tijekom godina moji su se roditelji sve više zagrijavali za cionizam. Mama je pos-tala članicom “Wizo” organizacije u koju su se udruživale židovske žene. Polazili su predavanja istaknutih cionista u našoj zemlji, i još slavnijih koji bi dolazili iz drugih zemalja. Potpomagali su svaku cionističku grupu ili akciju. Moj je otac širokogrudno dijelio novac i potpomagao pokret gdje god se pružila prilika. Družili su se uglavnom s istomišljenicima – oni su im bili najbolji prijatelji. Što je više rastao Hitlerov utjecaj, u našoj se kući sve više diskutiralo o politici, pažljivo su se čitale novine i pratile novosti, na dnevnom su redu bili događaji u političkom svijetu, a Mirica se tvrdoglavo držala svoje odluke da ne izusti ni jednu riječ na njemačkom jeziku.

Pišući ovo nakon dugog niza godina pokušavam tu “davnu” prošlost prikazati što vjernije i sve sam više zbunjena, čak preneražena, našim naivnim držanjem.

Hitler je točno definirao svoje ciljeve. Iz dana u dan on je zajedno sa svojim surad-nicima trubio po svijetu o svojim planovima i namjerama. Rezultati su govorili da se ne šali i da mu uspijeva ostvariti sve što je zamislio. Pa ipak, mi kao da smo bili slijepi i gluhi, vjerujući do zadnjeg časa da će Jugoslavija biti iznimka, da nas neće zadesiti ista sudbina kao Židove u drugim zemljama u kojima je “peta kolona”  imala slobodne ruke. Vjerovali smo da će se Jugoslavija suprotstaviti Hitleru, da će se uspješno boriti protiv njega, a i mi zajedno s tim narodom koji je do tada bio tako lojalan prema nama i u čijim smo očima bili ravnopravni. Taj paradoks zauvijek će mi ostati nerazumljiv.

Sigurno je da su moji roditelji bili svjesni nacističke opasnosti. Očitovalo se to u sve jačem osjećaju pripadnosti cionističkom pokretu. No njihova duboko ukorijenjena moralna koncepcija o čovječanstvu, bazirana na “poštenju”, “samilosti”, “zahvalnosti”, “pravdi” i “istini” (danas sve sama ironija u mojim očima, ali tada sveto vjerovanje mojih roditelja), sprečavala ih je da donesu sudbonosnu odluku koja bi značila ostaviti sve i početi novi život u potpuno novom i stranom svijetu. Nisu li i njihova zadnja pisma, već s puta u logore smrti, dostatan dokaz njihove neizrecive naivnosti, neiskustva, kao da su milijardama milja udaljeni od ljudske okrutnosti, nasilja, zlobe, uništavanja ljudskih bića…”Seko, isplati frizerku Bulajićku… Nemoj zaboraviti da daš otpravninu Miciki” (našoj kuharici)…

Kolo sudbine bilo je previše sklono mom ocu a da bi se odlučio ostaviti sve što je kroz tolike godine stvorio. Bio je preduboko uvučen u svoj posao u koji je uložio sve svoje snage, napore i nade. Dušom i tijelom bio je vezan za tu “kulu u zraku”.

Moram spomenuti i to da se moj otac bavio mišlju da napusti zemlju, tj. da emigriramo. Neki njegovi židovski prijatelji iz zemalja koje je Hitler okupirao, Čehoslovačke i Austrije, uspjeli su pobjeći u susjedne ili udaljenije zemlje, u Francusku ili Ameriku. Za vrijeme očevih putovanja vjerojatno su ga pokušali uvjeriti da bi bilo dobro poduzeti potrebne korake za emigraciju. Zaključujem to po tome što je otac uspio prebaciti prilične svote novaca u Englesku i Ameriku, a za vrijeme posjeta Americi, 1939. godine, nabavio je dozvole za imigraciju u Ameriku za sebe, majku, mene i sestru, no tom se povlasticom nikada nismo okoristili.

Sjećam se i da je ta tema često bila “na tapeti” u našoj kući, ali čini mi se da se to nikada nije uzimalo previše ozbiljno i da se tome nije pridavala prevelika važnost. Strah od neizvjesnosti i bojazan da bi se naš život mogao potpuno promijeniti upuštanjem u jednu takvu “avanturu”, svakako su bili dovoljan razlog da sve ostane “po starom”. Moj otac nije bio spreman upustiti se u toliki rizik. Osim toga, unatoč tome što je bio “veliki cionist”, izgleda da ipak nije do kraja vjerovao da je Palestina jedino rješenje za židovsko pitanje. U tom pogleda ja sam bila “najgora” od sviju!

Koliko god se mi mijenjamo u vremenu – tempora mutantur et nos mutamur in illis – vrijeme ne može promijeniti ljudsku prirodu. U svim epohama mladi su bili ekstre-misti. Netko malo ranije a netko kasnije, no svatko jednom nađe svoj put i radi po vlastitom nahođenju, a to se ponekad kosi s nazorima koji su prevladavali u roditeljskoj kući ili su usađeni u školi. Ja sam, primjerice, počela “samostalno” misliti kad mi je bilo šesnaest godina.

Dotada sam bila rojalist, oduševljavala sam se za kraljevsku obitelj Karađorđevića koja je vladala u Jugoslaviji. Pozorno i s velikim zanimanjem čitala sam knjige o njihovim životima i pratila gotovo svaki detalj. Kako su Karađorđevići imali ljetni dvorac na Bledu, sjećam se da smo Mirica i ja, kad smo jednom ljetovali tamo, nestrp-ljivo čekale na balkonu svog hotela svakog poslijepodneva kad se kraljevska obitelj običavala u svojim elegantnim crnim Rolce-Royceima provozati tim putem. Prijestolo-nasljednik Petar, tada još dječak, sjedio je u prvom autu sa svojim, pretpostavljam, prijateljem, a u drugom je automobilu sjedila kraljica Marija sa svoja dva sinčića Tomislavom i Andrejem. Kad je kralj Aleksandar posjetio Zagreb, pratila sam ga svuda, zajedno s velikom masom ljudi, u silnoj želji da ga vidim. Satima smo čekali pred Banskim dvorima da se pojavi na balkonu. Našla sam se čak i u novinama na slici zajedno s kraljem kad je prolazio Jelačićevim trgom. Bilo mi je tada tek dvanaest godina. Saznavši vijest o ubojstvu kralja u Marseilleu, gorko sam plakala. 

S jačanjem i učvršćivanjem Hitlera i Mussolinija na vlasti proširivao se i anti-nacizam i antifašizam po cijeloj Europi. K tome je dolazila i komunistička propaganda iz Rusije koja je također imala veliki utjecaj na te pokrete. Komunisti i socijalisti dobi-vali su sve više glasova – više nego ikada – tako da su se, osim tih partija, stvarale razne ljevičarske organizacije s članovima, simpatizerima i pristašama. Ljevičarske ideje bile su osobito popularne među intelektualcima – teorije Marxa i Engelsa o novom poretku socijalističke naravi, protiv iskorištavanja radnika, protiv klasnih razlika, za novi socijalni poredak. Po nazorima tih stranaka sovjetska je Rusija, SSSR, bila najbolji primjer realizacije tih ideja.

Osim tih teorija bilo je i drugih. Freudova učenja prodirala su sve više u te krugove i imala golem utjecaj na odnose među ljudima. Ti su odnosi podvrgavani podrobnoj analizi. “Zastarjeli” nazori zamjenjivali su se novima. Povijest, književnost, umjetnost – sve je poprimalo drugi karakter. Tako su, primjerice, ličnosti poput Cezara, Aleksandra Velikoga ili Napoleona, za koje smo u školi učili da su heroji, sada smatrani tiranima i osvajačima, a pravi je heroj postao Spartak, rob koji se borio za oslobođenje robova. Dostojevskoga su smatrali bolesnim psihopatom, dok su Chateaubriand i Victor Hugo bili “sentimentalni slabići.” K tome je dolazila i filmska propaganda, osobito popularna, koja je privlačila mladež, izazivajući u njima divljenje prema novom poretku. Na mene je najjači utjecaj izvršila Beerova knjiga “O povijesti socijalizma i socijalnih borbi”. Smatrala sam je nekom vrstom Biblije, “vodičem” koji mi je služio da upoznam povijest i gledam na nju u sasvim drugom svjetlu nego što su nas dotada učili u školi.

Taj ljevičarski pokret bio je osobito u modi među mladim ljudima iz imućnijih obi-telji, često i židovskih. Nazivali su ih “salonskim komunistima.” U razredu je bilo neko-liko djevojaka koje su me upoznale s tim idejama i uvele u taj pokret. Redovito bismo se sastajale i, nakon čitanja nekih odlomaka iz knjiga relevantnih za razumijevanje tih novih pogleda na svijet, diskutirale bismo i razglabale smisao tih raznih teorija. Knjige su se temeljile na dijalektičkom materijalizmu, doktrini koju su prihvatili komunisti, čitali su se razni filozofi poput Hegela i Feuerbacha, pa stari Grci Tales i Arhimed koje su proglasili prvim začetnicima te teorije. Bili su tu i Freud, Jung i Wechsler. Proučavala su se pitanja o vrijednosti umjetnosti: kojoj svrsi treba služiti, treba li biti poučna, didaktična, ili stvarana zbog umjetnosti same – “l’art pour l’art.” O židovskom problemu ili o cionizmu u tom krugu nije se razgovaralo.

Bile smo svestrane i inteligentne, ali premlade da shvatimo kako bi taj novi svijet doista trebao izgledati. Sve to bilo je “traženje” nečeg boljeg, nekog prihvatljivijeg socijalnog poretka, ali zapravo ništa novo ni neobično, jer svaka nova generacija traži promjene, odbacujući ono “što je bilo” kao zastarjelo. Nismo tada shvaćale što je Salomon mislio kad je rekao: “Što je bilo to će biti, što se činilo to će se činiti, i nema ništa novog pod suncem.” (Propovjednik 1:9)

U ono doba mlade djevojke nisu običavale izlaziti s mladićima istih godina. Oni su za nas bili “bebe.” Odlazilo se na sastanke, na plesne zabave, na izlete, koncerte i u kazališta sa starijim mladićima, većinom studentima koji su već bili doktorski kandidati, dok smo mi još bile pred maturom. Upravo ovi mladi ljudi, inteligentni i obrazovani, zainteresirani za sve što se oko nas događalo, i u nas i u svijetu, izazivali su našu znatiželju i budili u nama želju da se bavimo problemima koji nas do tada nisu interesirali. Ti “dečki” većinom su studirali pravo ili medicinu. 

U to doba počela sam se razilaziti u mišljenju sa svojim roditeljima i smatrati ih tipičnim predstavnicima “buržujske klase.” Oni se nikada nisu protivili onome čime sam se bavila, ni lektiri koju sam odabirala, a još manje osobama s kojima sam se družila – glavno im je bilo da ni u čemu aktivno ne sudjelujem, a to doista i nisam. Jedan jedini put otišla sam na predavanje u “Svjetlost”. Bila je to komunistička organizacija. Kako sam se odanle kasno vratila kući, moj je otac bio silno uzrujan i umalo je obavijestio policiju jer nije znao gdje da me traži. Otada nikada više nisam otišla u “Svjetlost.” Bilo je obitelji iz kojih su djeca napustila roditeljski dom da bi se pridružili komunističkoj partiji, ali takovi su slučajevi bili rijetkost u našim krugovima. Što se mene tiče, kolikogod sam bila uvjerena da se naši ideali mogu ostvariti i da će se jednoga dana i ostvariti, nikada se ne bih bila odlučila ostaviti svoju obitelj – naša međusobna povezanost bila je prejaka za takav korak, tj. aktiviranje u pokretu, iako mi je način života koji su propagirali prilično odgovarao i bio blizak mom shvaćanju – skromnost u svemu: hrani, odijevanju i svemu ostalome, protiv svake raskoši.




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top