arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Raspored bogosluženja: Proslavljanje Svetih novomučenika livanjskih

Sveti sveštenomučenici i novomučenici livanjski biće proslavljeni bogosluženjima u više pravoslavnih hramova na području FBiH, Republike Srpske, Srbije, ali i širom sveta, svuda gde danas žive potomci stradalnika. 27. jula Čikago, u crkvi Svetog Nikole, Sveta liturgija u 9.00 časova 29. jula Golinjevo, u crkvi u selu Golinjevo (Livno), Sveta liturgija u 9.30 časova Banja Luka,u crkvi Svetog Jovana Bogoslova, večernja služba u 18.00 časova Banstol, u crkvi Svete Marije Magdalene, akatist, u 18.00 časova 30. jula Livno, u Spomen kapeli Sv. Velikomučenice Marine, Sveta Arhijerejska liturgija – DOKEČ VLADIKE U 9.15, Sveta Arhijerejska liturgija u nastavku. Beograd, u crkvi Svetog Marka, Sveta liturgija u 8.00 časova Novi Sad, u Sabornoj crkvi,

PREBILOVCI: Predavanjem prof. Miloša Kovića započelo obilježavanje godišnjice stradanja

Istoričar Miloš Ković rekao je da genocid nad Srbima u Prebilovcima koji su ustaše počinile 1941. godine mora biti ugrađen u temelje srpskog identiteta da bi se čuvalo sjećanje na svete mučenike i da se to više nikad ne ponovi. Ković je sinoć u Kulturnom centru “Sveti kralj Milutin” u Prebilovcima održao predavanje u susret obilježavanju Svetih mučenika prebilovačkih i donjohercegovačkih i 10 godina od osveštanja Hrama Vaskrsenja Hristovog u Prebilovcima. Ković je rekao da Prebilovci nisu obično selo i da se može porediti samo sa srpskim getima na Kosovu i Metohiji. “Ovde osetite sve damare srpske istorije i srpskog predanja, tragedije i vaskrsenja, golgote i vaskrsenja. Ovde ne možete

Tucic_jama.jpg

To ljudi ljudima ne rade!

Nikola Kostur iz Civljana u Severnoj Dalmaciji rodio se po drugi put kad je u junu 1941. ispuzao iz jame Tučić kod Gračaca, gde su ga s petoricom rođaka bacile ustaše. Za sobom je ostavio stotine leševa Srba iz susednih sela koje su u jami ubijale dojučerašnje komšije i kumovi od 10. aprila 1941, kad je proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Počeli su da kruže glasovi da ustaše hvataju po Bosni, Lici i Kordunu Srbe, ubijaju ih, muče ili žive bacaju u jame. Hrvati su demantovali ove vesti. Uostalom, priče koje su kružile bile su tako strašne da su izgledale neverovatne. Hrvati koji su kumovali sa Srbima odranije i bili u

Vladimir Bursać: Sećanje na više od 100 muškaraca iz sela Grmuša, kod Bihaća, koji su u nedelju 27. i 29. jula 1941.g odvedeni i ubijeni na stratištu Garavice

Na Garavicama su ljudi dovedeni do vododerina. Tu su im skidali odjeću, i nage udarali maljem, u potiljak i slepoočnicu. Ljudi su padali, kanali su se punili mrtvim tijelima. Rano ujutru u nedelju 27.jula 1941.g  službena lica NDH ulaze u selo. U pitanju je bila grupa od oko 18 naoružanih ljudi predvođenih dvojicom novopostavljenih knezova sela (Kutlača Stevo i Miljuš Pajo). Ovi ljudi su rano ujutru zašli po selu i pozvali sve odrasle muškarce da dođu kod škole i donesu oružje i vojničke uniforme. Ljudima kažu “da je od vlasti došlo naređenje da ljudi predaju oružje, ma kakvo ono bilo. Oružje treba da donesu kod crkve i škole, dobiće potvrdu da

Ustaše sprovode zarobljene Srpkinje

Kalendar genocida: 24 – 27. jul 1941. – U Banskom Grabovcu pobijeno 1.200 Srba

Posle stravičnog zločina u Pravoslavnoj crkvi u Glini, a među brojnim zločinima hrvatskih ustaških fašista počinjenim širom Banije, zločin u Grabovcu, od 24. do 27. jula 1941. godine, svakako je najstrašniji. Tada je u tom selu ubijeno oko 1.200 seljana, muškaraca, i manji broj žena koje su pohapšenim i odvedenim muževima donele hranu. Banski Grabovac je pitomo selo, smešteno u gotovo samom centru Banije. Nakad je bilo opštinsko mesto. A opštinsko je bilo i pre Drugog svetskog rata. Na samom početku ustanka srpskog naroda na Baniji, napadnuta je železnička stanica u Banskom Grabovcu. Pruga od Capraga, „predgrađa“ Siska, preko Petrinje do Gline i dalje preko Topuskog do Karlovca bila je

Dr Đuro Zatezalo: Pokolj u Banskom Grabovcu na Baniji

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje SVJEDOČANSTVA BANIJA BANSKI GRABOVAC Budimir Popović i Branko Tadić, Tremušnjak Jabukovac, Petrinja Svaki od dovedenih morao je stati na rub jame, gdje su ga ubijali batovima a neke su postrojavale ustaše u stroj i ubijali iz mitraljeza „U rano jutro 24. jula 1941. godine došli su u selo Banski Grabovac oružnici NDH iz oružničke škole u Zagrebu, ustaše iz Gline i Petrinje, te oružnici iz okolnih oružničkih stanica. Njih oko 500. Odmah su se razišli po susjednim srpskim selima: Vlahović, Luščani, Drenovac i Bačuga. Hvatali su Srbe i odvodili ih

UOČI OGNjENE MARIJE

To su ti dani kada su ih u koloni poveli, kada deci nisu dali ni kap vode, kada su žene unezvereno stezale decu, jedno u naručju drugo za ruku… To su ti dani kada su, nikome krivi, živi leteli na dno dubokih kraških jama. To su ti dani kada su Srbi nestajali, odlazili zajedno u večnost. Piše: Cvijeta Radić To su ti dani kada ti vrelina vazduha ulazi u grudi, a sunce siđe do samog temena. To su ti dani kada se raduješ zrelom žitu i zreloj travi i gledaš u nebo hoće li se umilostiviti zemlji toplom kapi kiše… Ne, ne. To su ti dani kada su oni stezali

PROŠAO KROZ LOGORE NA STAROM SAJMIŠTU: Preživeo ranjavanje, tifus, glad i bombe

Logoraš Rade Vlaisavljević (95) podržao inicijativu „Novosti“ da se obeleže stratišta. Imao 20 godina i 40 kilograma, pogođen u obe ruke i nogu. Bio i na prinudnom radu. RADE Vlaisavljević (95) jedan je od najstarijih, a možda i najstariji preživeli logoraš koji je prošao kroz logore na Starom sajmištu. Tu je doživeo savezničko bombardovanje, u aprilu 1944, pa je prebačen u Milišića ciglanu na Zvezdari. Mnogo njegove sabraće, logoraša, izginulo je ili umrlo od gladi i tifusa. Upravo zato je ovaj vitalni devedesetpetogodišnjak pozdravio inicijativu „Novosti“ da država dostojno obeleži masovne grobnice na Gardošu i Bežaniji, gde je pokopano između 11.000 i 14.000 srpskih žrtava. Istoričar Milan Koljanin iz Komisije

Zlatomir Lazić: USTAŠKI REVIZIONIZAM CRKVE U HRVATSKOJ

Iskreno, mi Srbi smo u konstantnoj defanzivi, sa impulsivnom reakcijom, na mah, bez istrajnosti i kontinuiteta, sa jako oskudnim znanjem naših istoričara. Ne smem ni da pomislim šta bi bilo sa našom kulturom sećanja na stradanje dece u NDH da nije bilo Dragoja Lukića. A Lukić to nije pisao juče, već pre gotovo pola veka. I bio je jedno od te dece. I nije mrzeo Hrvate, naprotiv. Njemu za to nije bio potreban Tito, kao što je danas „srpskim medijima“ i profesionalnim analitičarima, koji ne silaze sa nacionalnih TV, potreban Vučić. Imao sam prilike da u jednom sećanju Jane Koh, koja je kao aktivista Crvenog križa iz Zagreba učestvovala u

Istina o hrvatskoj borbi protiv nacizma

Sve učestaliji i bezobzirniji pokušaji revizije istorije Drugog svetskog rata zahtevaju da se nesporne činjenice ne zaborave, već da uđu u kolektivno pamćenje. To se pre svega odnosi na genocid koji je nad Srbima izvršila NDH, koju je i idejom – ukloniti remetilački faktor, i delom – novim genocidom, ostvarenim ne samo u „Bljesku” i „Oluji”, već i celokupnom potonjom politikom, nasledila Republika Hrvatska, koja se sada, bez imalo skrupula, želi prikazati kao najveći borac protiv nacizma. Pritom zaboravlja oduševljeni doček Zagrepčana uz cveće na Hitlerovim tenkovima i panično masovno bežanje istih pred padom Zagreba, najduže opstale prestonice fašističkih država, jer Tito nije dopustio da Staljin ispuni obećanje dato Paveliću,

TO JE NAMA LIKA

Eto, došla sam ti Liko, došla na moju dedovinu, na moja dva roda, dva prezimena, dve krsne slave – Svetog Nikolu i Svetog Đurđa, dva imanja, dva kućišta i dva praga u korovu. I niko mi se nije obradovao… Niko me nije ni poznao… Piše: Gordana Dostanić „Došla sam ti, Liko! Da li sam domaćin ili gost?…“ – govori Olivera svoju priču nad prijebojskom jamom Golubnjačom. Meni je posle dugo odzvanjao u ušima samo taj početak njene priče o Lici: „Došla sam ti, Liko…! Došla sam ti, Liko…!“ Onda sam u sebi te reči šapatom ponavljala i pitala se zašto ih ponavljam i zašto sam joj došla. Kako mnogo radosti,

GENOCIDNA IDEOLOGIJA HRVATA

− o uzrocima i vremenu nastanka − Piše: Vasilije Đ. Krestić             Državno i istorijsko pravo Hrvatske jedno je od značajnijih pitanja koje je i u ranijoj i u novijoj prošlosti moćno uticalo i još uvek snažno utiče na međusobne odnose Srba i Hrvata. Zbog nedovoljno proučenih hrvatsko-srpskih odnosa,  pogrešnog i tendencioznog tumačenja tih odnosa, koji su i posle Prvog i Drugog svetskog rata ulepšavani i doterivani prema dnevnopolitičkim potrebama, pitanje  državnog i istorijskog prava Hrvatske, koje je u osnovi svih srpskih i hrvatskoh nesporazuma, sukoba, genocidnog stradanja Srba, pa i rata do kojeg je došlo između njih 1991. godine, nije prikazano na naučno verodostojan način. Stoga što se bez

Đurđica Dragaš: KOLO

U spomen na srpsku decu koju su ustaše zverski pobile u šumi Mašvini na Kordunu 1942. godine, a potom ih polegle na travu, u krug, u stravično „dečje mrtvo kolo“. KOLO U kolu sam ti majko ostala,nebu se predala.I Jovana sam za ruku držala…dok nam ruke ne odsekoše. U kolu sam se s dušom rastala.Pustila je da odleti.Odneo je leptir k tebi,k selu našem, pod oblake. Odseče mi krvnik kike,plave poput žita zrelog.Proguta ih trava divlja,da izrastu, da pričaju.Pletenice, čarobnice. U kolu sam, majo moja.U kolu što se k nebu vije.Ne boli me više ništa,osim ruke Jovanovešto u mojoj zavek osta. Više: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš

Godišnjica: Iskonsko zlo – pokolj djece u Mašvini

“Ko je osmislio mrtvo kolo u Mašvini, na planini kordunskog brda (iznad Rakovice, Slunj), kada su 18. jula 1942. godine ustaše poklale u zbjegovima i vlastitim kućama više od 420 srpskih civila, pa zaklanih 10 djevojčica i 10 dječaka, od 5 do 7 godina, skinule gole, djevojčice položili na leđa u krug, spojili im ruke, a raširili nogice i na njih položili gole zaklane dječake” pita se bolno i gotovo nevjerujući dr. Đuro Zatezalo u svojoj knjizi “Radio sam svoj seljački i kovački posao” . Svjedočanstva o ovom događaju pokazuju da je Pokolj, genocid nad Srbima počinjen od strane NDH bio manifestacija iskonskog zla, teško razumljivog i nikada do kraja

Zaklali su mi tek rođenog sina

Škola u Čelebiću je tokom Drugog svjetskog rata izgorela. Poslije rata je obnovljena, ali bez bilo kakvog biljega koji bi podsjećao na jezivi zločin koji se odigrao u njoj. U najnovijim ratnim sukobima devedesetih godina prošlog vijeka, ova sumorna i okrvavljena kuća je ponovo razorena. Juna 1990. godine  u Čelebiću sam zapisao i ovo: Škola u Čelebiću, jedno od gubilišta na kojemu je do punog izražaja došla sva bezumnost, bestijalnost i svirepost ustaškog pokreta, i danas stoji kao i onih krvavih julskih dana 1941. godine kada je u njoj i pred njom na najbezdušniji način umoreno blizu četiri stotine Srba iz ovog lijepog sela, uglavnom nejači, od tek rođenog djeteta

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.