Susrećemo kumu Milku Pricinu i njenu svekrvu, Anđu Maljkovića, njenu mamu i oca, koji vodi dva dječačića Kozarčana, svakog za jednu ruku. Tu je i Tina Gruberova i njena mama Milka, Soka Vranješova i još neki kojih se ne sjećam. Tina Gruber Uporedo sa ovom grupom ide dosta ustaških familija, Hercegovaca i Zagoraca. Ustaša Martinjak nosi u desnoj ruci dugački nož, kao bajonet, ali narezan sa velikim „zubovima”. Negdje oko Singera i Amidžića se puca. Ova grupa svijeta prođe mimo ustaše i mene. Prođoše i ustaše koje ih gone, a ustaša mene pripita koliko još ima. Pokušam mu pokazati, objašnjavajući gdje su Ringlove kuće, kad on reče: „Idi ti sam,

Uskoro stigoše ustaše i u nekakvom stroju-grupi prolaze trotoarom ispod naših prozora, mi gledamo. Među njima je Franjo Jozing. Nekome odgovara, dovikuje: „Idemo pravo u Gakovo” (srpsko selo u dubini Bilogore). Sad se opet povećao strah za sudbinu mame, jer ona se mora vratiti upravo tim putem. Odoše ustaše uza selo. Došla nam je baka Popržanova, punica Joška Šimunovića i majka njegove Jelene. Bila je tu neko vrijeme. Dogovoriše se ona i Jovanova da ispeku gibanicu sa sirom. Odoše konačno da pod našim velikim orahom na drvljaniku nakupe granja da bi ispekle gibanicu. Ja sam zaokupljen događanjima na putu. Sjedim na plotiću koji ograđuje vrtić (cvijetnjak) pod prozorima od dvorišta.

Kod kuće smo ostali moja sestra Jovanka, Marijan i ja. Pošto je Gojilo još gorjelo gledali smo tu svjetlost u daljini i čekali da se mama vrati. Večer je odmicala, a nje nema. Osluškujemo idu li kakva kola. U štali cvili gladno ždrijebe. I radi ždrebeta mama i Marija moraju da se vrate. Sada smo već zabrinuti. Što bi se moralo dogoditi da one tako kasne? Nema ni Vilka. Svakako kombinujemo, ali jedna zaprega bi morala doći. Da su se pokvarila kola, to se u selu dade rješiti, pa makar pozajmili druga kola. A i Cedu će peći mlijeko jer ćuzan (ždrijebe) cijeli dan nije sisao. Konačno nas Marijan uvjeri

Marijan kaže da je u Grubišno Polje, u varoš, došlo dosta domobrana i ustaša. Mi odmah mislimo da će nas otjerati u logor. Joško Šimunović priča šta mu je sve o pokoljima Srba u Hercegovini pričao ustaša Musa koji je dobio kuću Mitra Biškupa. Joško je bio „povjerenik” za tu kuću i u to vrijeme smo mi sprezali našu kobilu Cedu sa Biškupovom kobilom. Tako se to sprezanje jedno vrijeme nastavilo i kad je Musa došao. Kasnije smo sprezali sa kobilom ustaše koji je dobio kuću Mitra Popare. To nam je bilo bliže. Među nama djecom nastalo je veselje kada se Ceda oždrijebila. Ždrijebe nismo morali vezati kao telad, pa

Singerovih, kao izvora novosti, sada nije bilo. Njih su djelimično zamijenili Slovenci koji su stanovali u kući lugara Dane Šegića. Gospodin Stanko je bio profesor, a gospođa Anica učiteljica. Ovdje nisu bili zaposleni. Uglavnom su se družili sa Tregnerima jer je Slavko Tregner bio „povjerenik” za kuću Šegića kad su mu žena, kći i mlađi sin otjerani u Srbiju (Dane i stariji sin Vlado ubijeni su u Jadovnu 1941. godine). Slovenci Ponikvarovi nosili su od Tregnera mlijeko, a, kako je Slavko bio u Kulturbundu, a brat mu Vilim u gestapovcima, Tregnerovi im nisu bili iskreni korespondenti. Tako su rado k nama navraćali, a jedan njihov sin pohađao je sa mnom

Sredinom jula 1942. na bjelovarski okrug je dopremljeno i u sela razmješteno oko 16.500 osoba sa Kozare. Većina tih osoba kasnije je na prevaru pozivana da se vrati u svoj kraj, a, umjesto toga, deportirana je u Jasenovac i tamo pogubljena. Veliki broj ih je, zajedno sa domaćim Srbima, našao smrt u bilogorskim selima, a za preživjele je narednih godina organizirano prebacivanje na Kozaru uz pomoć jedinica NOV-a. Izvjestan broj odraslih djevojaka i mladića stupio je u NOV i bio raspoređen u brojnim slavonskim jedinicama. Uskoro nakon toga, ustaše su mnogo svijeta sa Kozare dotjerale na sajmište u Grubišno Polje. Tog dana padala je jaka kiša. Jedna jadna žena uđe

Nedugo poslije tih događanja, dođe neki službenik i kaže da popisuje pravoslavce koji žele da se pokrste u katoličku vjeru, „pa će biti mirniji, neće ih nikuda tjerati”. Majka pristade. Ne znam da li je odmah nešto platila ili je kasnije to uradila. Nastade dodatni strah. Eto, i Singerovi su se pokrstili, pa što uradiše s njima?! Ranije se pričalo da je našim ljudima u Koprivnici nuđeno da se pokrste, pa da su to odbili. Sada mi to komentiramo: „Zašto da mi pristanemo, a otac i brat nisu pristali”? Svjesni smo da su ubijeni, možda i zato, ali mi sad nemamo izbora. Uskoro dođe dan pokrštavanja, a u međuvremenu smo

U našu kuću često navraćaju i Singerovi, članovi velike židovske porodice. Oni imaju dućan i birtiju, a Branko, koji je hendikepiran (teško hoda i pri tome ima nekakve prisilne pokrete ruku), pravi kefe/četke. To su, u stvari, neke tri porodice, a sve ih zovemo Singer. Tu su Poldi sa kćerkom Zlatom i sinom Zdravkom, te ženom Ilonkom, zatim je tu Margita sa kćerkom Mirom i sinom Adolfom. Sve su to odrasla čeljad. Glavnu riječ vodi “omama” Branka, majka Margite, Đuke (Đure) i Rozike, koja ima sinčića predškolske dobi. Nitko nigdje nije zaposlen. Svi su kod kuće, održavaju vrt i lijepo dvorište. Najčešće nam dolazi Rozika i Poldinova Zlata, vršnjakinja moje

Osjetim ja da u kući od mene kriju neka događanja. Vidim da se donose neke korpice, culca… Donosi se u krilima preklopljenog fertuna, a sve se to sprema u sobici (ostava). Kad se toga nakupi, dolazi Jelena Popržanova ili njezin muž Joško Šimunović i to u krumpirskoj košari odnose. Dolazi tako i Tina Gruberova i cure Grbine (Danica i Božica), a nerijetko sa mamom na prozoru razgovara Ljuba Pejnovića. Nekad uđe i u kuću. Mama često o Ljubi razgovara sa prijom Jelenom Parmak, simpatičnom sijedom staricom prkosnih manira. Ona stanuje desetak kuća od nas, uza selo, a Ljuba toliko od nje, u istom pravcu. Moju znatiželju i protest majka je

Kroz nekoliko dana u Grubišno Polje doseljene su porodice Slovenaca. Neke su smjestili u srpske kuće, a stare i nemoćne, nesposobne za rad, dodijelili su u porodice preostalih Srba, da bi im uz oslabljenu radnu snagu još otežali život. Nama su dodijelili dvoje starih ljudi. Imali su blizu sedamdeset godina. Baka je uvijek tražila mlijeka pa jajce, a stari je jeo sve i svirao je violinu. Pomagao nam je u lakšim poslovima. Nedugo iza dolaska Slovenaca ustaše naseljavaju srpske kuće ustaškim porodicama iz Hercegovine, Dalmacije i Zagorja. Gotovo u svakoj porodici ima ustaša sa puškom. Neki su u civilu, neki imaju samo ustašku kapu, poneki je u uniformi. Oni su

Život je bio jadan među Srbima u Grubišnom Polju i okolini. Naš narod se gotovo nikamo nije kretao. Postoji stalni strah, osjećaj nesigurnosti, beznađa – osjećaj da sa nama može netko druge vjere učiniti što hoće, a da nikome ne odgovara za to. Uvijek, gotovo svaki dan, se čuje da je netko ubijen, zaklan. Nacionalni i etnički barbarizam dobio je još jedan prilog: svim Ciganima iz Stalovice ošišali su njihovu dugu kosu pa su i oni u strahu. Čuli su da Nijemci pored Srba i Židova uništavaju i Cigane. Za vrijeme čitavog rata nijedan Ciganin nije bio u ustašama. Kad se mekani put na Međedovcu i u Maloj Barni prisušio,

Geografska karta Grubišnog Polja i okoline   < Prilozi uz knjigu                                        Sadržaj                                         Aprilske žrtve 1941. godine – popis >

Recenzija, Vasilije Karan: Genocid u kontinuitetu Obiman zahvat, kako u daleku istorijsku, tako i u nedavnu prošlost sa akcentom na Drugi svjetski rat, ljekar Milan Bastašić se odvažio i svojom snagom i nekom neobičnom voljom odlučio se da iz svog ugla posmatra preteška istorijska zbivanja koja nije lako današnjem čitaocu predočiti, na određen način protumačiti i tako približiti. Njegov pogled, u odnosu na zbivanja, nema naročit kritičarski odnos prema zbivanjima, već piščeva namjera je da svaki detalj potcrta, da uđe i u najsitnije detalje unutar Slavonije (bilogorski kraj), da sve to istakne na onaj i onakav način koji ostaje u ravni i srazmjeri stvarnih i istinitih događanja. On polazi (kada

U Gospiću je bila krojačka dvorana u vlasništvu Save Pemića. On je rodom iz Velikih Zdenaca ili iz Zdenčaca. To je bila rodbinska veza sa Đurom Bastašićem, mojim pradjedom koji je umro relativno mlad, a njegov jedini sin Mile kasnije se preženio u kuću Šelovića u Grubišnom Polju. Bila su tri brata Pemića. Ostali su bez roditelja, te ih je Mile Bastašić primio na bogato Šelovića imanje od četrdeset pet jutara zemlje kao pomoćnu radnu snagu, da ne kažem sluge. Savo je preko “Privrednika” otišao u krojački zanat, a Veljko i Stojan su još neko vrijeme ostali. Poslije je Veljko otišao raditi u mlin, a Stojan je otišao negdje služiti.