Da me moji dušebrižnici nisu zaboravili, dali su mi do znanja tako što su od Fakulteta političkih nauka tražili potvrdu da tamo u svojstvu docenta predajem kolegij Zdravstvo i socijalna zaštita u ratu. Službenica Tajništva fakulteta me upozorila da mi mogu ukinuti penziju. Odgovorila je na akt i saopćila da sam ljetni semestar završio i dao otkaz, te da ću ispite u septembarskom roku obaviti gratis. Tako smo „personalcu“ Pete armije generalu JNA, a kasnije generalu ZNG-a, poslali figu. Pažljivo sam pratio zbivanja u Jugoslaviji, uvjeren da sam i ja nevina žrtva na putu njenog rastakanja. Sve jasnija mi je žalosna istina o tome koliko ima mentalno oskudnih generala Srba,

Čim sam napunio godine penzijskog staža, gdje su uračunali i godinu i pol ratnog staža u dvostrukom trajanju, penzionisan sam. Imao sam pedeset i šest godina. Doktor nauka u punoj snazi i posljednja službena ocjena: „Naročito se ističe“. Stručnih primjedbi na rad Zavoda nije bilo. Za nas oficire Srbe iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine bili su, ne svojom krivicom, nezgodni oficiri Srbijanci i Crnogorci. Oni nisu imali nikakav senzibilitet i nisu imali kritičan stav prema hrvatskom naconalizmu. Zatim bi u komisiju, koja treba da riješava ovakva osjetljiva pitanja, stavili dva oficira Srbijanca i jednog Hrvata. I – Srbin iz Hrvatske je nadrapao (da ne kažem jasnije). Predsjednik Komisije Komiteta

Koncem novembra upućen sam u posjet poljskoj armiji. Posjet je trajao mjesec dana. Upoznao sam njihove preventivno-medicinske ustanove, sprijateljio se sa nekoliko viših oficira… Spoznao sam koliko mrze Ruse i vidio kako dobro poznaju svoju istoriju, svaku bitku, kralja i kneza. Odvezli su me i u Osvjenćim, Aušvic. Neboder, centralnu građevinu u središtu Varšave, koju su im izgradili Rusi, posprdno zovu Hram Svjatovo Josifa. U Varšavi me zadesila Dvadeset prva sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. Otišao sam u ambasadu po informaciju i savjet da li da dalje ostanem u Poljskoj ili da se vratim u Jugoslaviju. U Beograd sam se vratio subotom pa sam nastavio za Zagreb, a u

Mene je mama kroz suze izgrdila što poslije specijalizacije nisam otišao u Beograd. Ispričao sam joj kako su mi to ponudili profesori pred kojima sam polagao ispit – general Marijan Morelj i pukovnici Ljubomir Vukšić i Bogoljub Arsić. Junačio sam se i govorio kako za neku bojazan nema razloga, a ako do toga dođe, onda najprije moramo da sredimo neke račune! Eto ti mišljenja iz polovine sedamdesetih! Tada mi to iseljavanje uopće nije bilo predmet niti zapažanja, a kamoli razmišljanja. Međutim, priče o iseljavanju srpskih porodica, nabrajanje njihovih prezimena postaju stalno prisutna tema. Negdje 1968. godine počinjem graditi vikendicu na Hrebinačkom bregu iznad Stančića, između Dugog Sela i Vrbovca. Upoznajem

Prvo mjesto službovanja bio mi je ustaški Gospić. To je više pogodilo moju jadnu majku jer su joj tamo pobijeni sin, suprug, brat, bratov sin, dva sina od sestre i djever. Meni to nije teško palo. Morao sam prihvatiti raspored i to je sve. Za trideset mjeseci službovanja u Gospiću, nažalost, samo jedanput sam posjetio Jadovno. Oko bezdana Šaranove jame i prilaza bilo je sve zaraslo mladicama drveća i travom. Kao da se tu nikada ništa nije dogodilo. Samostalno sam obavljao odgovoran posao u garnizonskoj ambulanti. Po nekoliko mjeseci bi tu bio liječnik-kadrovac na odsluženju vojnog roka, a onda bih opet ostao sam. Prošlo ih je četiri-pet, a onda mi

Jednog takvog vikenda saznao sam da je pred parkom o banderu obješen Lujo Stahuljak, jedan od odgovornih za hapšenje Srba 26. i 27. aprila 1941. godine i za njihovu smrt na Jadovnu. Vjećanje je bilo javno, a kad je stolica bila maknuta, Veno Cabrnja ga je zaljuljao kao ljuljačku na štriku. Mama mi priča da je u Oznu dotjeran Vilim Golštajn ( Vilim Gottstein ), gestapovac, Jerin sin, i da su je zvali na svjedočenje. Rekla je da ne zna za ništa loše da je učinio. On je bio prevodilac u komandi čete gestapovaca i ne zna kamo je poslije otišao. Podsjetili su je da on nije 26. aprila 1941.

Prošlo je jedno lijepo ljeto u miru i slobodi. Bilo je puno sitnih radosti. Počela je školska godina i uskoro sam ja prešao u daruvarsku Gimnaziju. Razlog je bio konflikt sa profesorom Šmitom, pa mi je profesorica Lidija preporučila da odem u Daruvar prije naredne sjednice nastavnog vijeća grubišnopoljske Gimnazije. Budući da je ona bila direktor, sutradan sam dobio sve papire i ispisao se. Profesor Šmit je bio uvaženi profesor matematike jer su gimnazijalci iz Grubišnog Polja uvijek bili hvaljeni matematičari. Za razliku od prgavog Šmita, gospođa Milica bila je omiljeni profesor. Okružni prosvjetni referent u Daruvaru bio je profesor Momčilo Sadžak, također nekadašnji đak grubišnopoljske Gimnazije, rodom iz Male

Oba prozora na kuhinji su otvorena. Čuje se nekakav razgovor. Mama nešto radi kod stola, a ja glasno, snažno, vičem: „D o b a r d a n“! Presta razgovor, a uslijedi vriska. Dok sam ja stigao da otvorim vratašca, već su iz kuće istrčale Jovanka, Tina Gruberova i mama. Jovanka nikako da me pusti iz zagrljaja da prigrlim mamu, pa onda Tinu. Opet suza na pretek, opet ista sjeta – nismo svi na broju. Ubijeni su mi otac i stariji brat. Jadna je i Tina – ubili su joj oca i dva brata, a baku Anicu ubili su u Jasenovcu. Ušao sam u kuhinju i sjeo na svoje mjesto

Gledamo iz vlaka okolinu – kuće, dvorišta, njive… Istini za volju, ne poznamo ih, ali sve je nekako naše, osobito sve ono što pogledom u daljini dokučujemo. Eto, blizu smo rodnom kraju, pa je i ovaj predio, sa koga gledamo prema tamo gdje smo rođeni, na neki način naš. Kao da nam se kroz pogled ulijeva neka snaga, kao da nešto zrači pa nas već sada čini nekako drugačijima, svojima, onakvima kakvi smo bili prije prošle zime. Sirena lokomotive najavljuje Viroviticu! Skačemo od radosti, svi smo na prozorima. Mašemo prolaznicima koje ne poznajemo. Nije važno što oni ne znaju tko smo, mi se veselimo na svoj način i sa puno

Sad imamo slobodan izlaz u grad. Preporučiše nam da ne čekamo mrak. Tramvaji – to je bilo nešto do tada neviđeno, nitko do sada nije video tramvaj. Ulazimo u prvi koji je naišao. Daju nam karte i traže po hiljadu kuna. Nekako smo to složili i platili, pa se vozimo do kraja. Kažu nam da moramo izaći van, a onda ponovo ući i ponovo platiti. Netko je, na sreću, imao kuna pa je platio za one koji nisu imali. Jedna hiljadarka mu ispade i odnese je vjetar kroz otvorena vrata. Izašli smo na našoj polaznoj stanici i nastavili šetnju dok nam nije dosadilo. Kad smo došli u sobu, više od

Put do Apatina brzo je prošao. Nekima je to bila prva vožnja vlakom u putničkom razredu, jer u logore su nas vozili u marvenim vagonima (pa i kroz Mađarsku, sve do Bajmoka). Izlazimo iz vagona. Ima nas nepregledna gomila. Izviru iz svih vagona. Gomila se sve više širi i odmiče od vagona. Lokomotiva je nekoliko puta zazviždala i ode vukući dalje prazne vagone. Poslije kratkog vremena, vidimo da se gore opet formirala kolona i da zavija ovamo prema nama, a onda se poče udaljavati od pruge. Došao je red da i mi krenemo. Nismo daleko pješačili, a ono opet zastoj. Vide se dvije velike lađe kakve gotovo nitko od nas

Idemo prema haustoru. Nekako se šutke okrećemo i na nekakav poseban način opraštamo se od toga dvorišta u kome smo poslije toliko nedaća i nesreća našli prvi mir. Uzimamo svoj prtljag na torbicama, zabacujemo uprte i izlazimo pred kuću. Daruvarci se već postrojavaju na rubu ceste. „Ajde, izlazite“, dovikuje Stevo nekima u haustoru, a kad su svi izašli dade ključ od haustora nekim ljudima sa kojima se rukovao. „Poredajte se po šest. Kad Daruvarčani prođu, odmah stanite iza njih. Ja ću ići zadnji da netko ne bi ostao“, zasmijava nas Stevo. „Evo, idu“, viknu netko. Svi se okrenusmo lijevo. Ide široka, dugačka kolona. Svi su u bijelim, kafastim košuljama, kao

Vozni red postoji – sve se završava u Bajmoku petnaestog jula. Svjedodžbe će biti uručene, a onda u lađu, pa kući! Toga petnaestoga jula 1945. godine Bajmok se orio od pjesama. Ulice su pune razdragane mladosti, pune sreće i zadovoljstva. Ide se i trotoarom i cestom. Nema teka, nema knjiga, nema torbi. Slobodne su i ruke i duša! Idemo po svjedodžbe! To su naša odlikovanja, naši ordeni za uspješnu završnicu rata. Uz sve proživljene nedaće i teškoće svog nesretnog djetinjstva, savladala su ta djeca i ovu, prećutno tešku, ali najkorisniju prepreku u svome životu. Imali su svoje uzore, ostali su postojani u svojim idealima slobode i bolje budućnosti. Njima takvima

Zdvojni i neraspoloženi su oni koji nisu primili pisma, pa onda, po običaju, slute i zamišljaju ono najgore. Kao i uvijek gdje je puno ljudi, tu ima mjesta za svašta – kako za veselje, tako i za tugu. Nekoga su pisma ohrabrila da izdrži taj naš teret, a nekoga su do kraja utukla. Poginuo je i otac Nikole Suknajića. Taj veseljak, uvijek spreman za dosjetku i šalu, sav se izobličio. Ne možeš ga poznati, zatvorio se u sebe. Ide u školu, ide na učenje, ali to više nije onaj obični Nikola. Prije nekoliko dana smo preko radija saznali da je rat službeno završen i na teritoriji Jugoslavije. Jedinice JA i

Crvena armija, saveznici i naši drugovi pobijedili su i još pobjeđuju na frontu, a mi moramo u školi. Na sastanku komiteta SKOJ-a taj zadatak je stavljen u prvi plan. Učiti, učiti i samo učiti, kako je rekao drug Lenjin. Prenijeta nam je Odluka Partije, organa vlasti i škole da će nastava trajati do petnaestog jula. Tu ćemo dobiti diplome, a onda se svi internati organizirano vraćaju u svoja mjesta. Naš je zadatak da među đake unosimo vedrinu, veselje o završetku razreda i dobivanju diploma. Da ih uvjeravamo kako smo za pola godine završili dva razreda, a neki jedan, umjesto za dvije ili jednu godinu. Govoriti da su o svemu obavješteni