arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Bojan Vegara: ŽUTI

Mnogo boli saznanje da Žutog više nema. Ovo mi je prva smrt u ovom ratu nekog koga sam iskreno volio kao druga i kao velikog borca i heroja. Jutros kad je tata sa smjene došao i kad mu se Miljan zaletio da ga zagrli u šali ga je upitao. -Slavi li ti brat dan republike? Rekao sam mu da me ne zeza, jer to nikad slavili nismo, ali me je odmah misao odnijela na klanje svinja i cjelodnevnu gozbu koju bi nam priredio deda. Odjednom su mi oči zasuzile, a tata to skonta pa me upita. -Komunjaro, jel’ plačeš zbog praznika? -Ne plačem odakle ti to, samo mi oči zasuziše,

Dušan Marić: Vrisak male Mirjane

Ovako su mudžahedini silovali i ubili devetogodišnju srpsku devojčicu. Mogu ti pričati koliko hoćeš, lakše mi je kad pričam, kao da čemer iz sebe izbacujem, ali ti svoju patnju, svoj užas od života koji živim, ne mogu opisti. To se, brate moj rođeni, ne opisuje. To nesrećnik kojem je od Boga suđeno da bude nesrećan doživi i odnese sa sobom u grob. Ovako svoju ispovest počinje Rada Dragićević iz Donje Bioče kod Ilijaša, koja je 28. decembra 1992. godine gledala kako joj mudžahedini siluju a zatim ubijaju devetogodišnju ćerkicu Mirjanu. – Ne znam da li mi je teže kad mislim na te trenutke i kao da i sad slušam vrisak

Bojan Vegara: Nikada nećemo zaboraviti ko smo, odakle smo i ko su nam komšije

Svi, koji nisu imali ili nisu htjeli da slušaju babu i đeda, završili su devedesetih kao Sveti Petar Zimonjić, te 1941 godine. Stradali su u logorima, jami Kazani i na ko zna koliko još stratišta. Na kraju rata kažu, da je falilo 8 000 duša srpskih u Sarajevu pod komšijskom kontrolom. Mi koji smo imali i slušali babu i đeda, te znali za sudbinu mitropolita Petra, digli smo se na oružje i sve što smo imali dali smo da stvorimo ovo malo Srpske. Nismo se odrekli Gospoda, Krsne Slave i pisma, a dušmani su nas zapamtili za sva vremena, u onom ratu protiv čitavog svijeta. Mi smo prvi zvjer ranili

Bojan Vegara: Srpsko Sarajevo je tog ljeta `95 pobjedilo čitav svijet!

Prvu pobjedu nad NATO-paktom i njihovim avlijanerima zabilježili smo mi Srbi iz Srpskog Sarajeva ljeta Gospodnjeg 1995 godine. Prvo su napali muslimani sa četri svoja korpusa i podržani od strane NATO ariljerije sa Igmana.Imali su na raspolaganju samo na vanjskom prstenu oko 60 000 vojnika i unutrašnjem prstenu više od 70 000. Imali su 43 topa, 406 minobacača i 19 tenkova.Vojska Republike Srpske imala je 17 500 vojnika na prvoj liniji fronta, 41 top, 132 minobacača i 24 tenka.A Sarajevo je bilo ključ rata. Prvi dan su nam presjekli put između Semizovca i Srednjeg i zatvorili nas u totalni obruč. A onda smo ih potukli, da će to da pamte

Bojan Vegara: Konačno smo svi rasuti i napokon sam vas se svih otarasio

Kraj rata u kojem smo izgubili sve, a Jugo, Bato i kum Vedran i očeve, osudio nas je jedne na druge. Danas pred bolnicom u Zvorniku sjedim u autu i čekam da posjeta kod Deje prođe. Nikakav i zabrinut zbog Deje. I u glavu mi dođe, da ujutru ide Jugo u Irsku. Odjednom mi ne bi dobro. Skupi mi se i zera da zaplačem. Onda me misao odnese na početak našeg druženja u onaj mart 1993. kad nam je škola bila u podrumu Batinog ulaza i kad je Jugo došao da polaže. Znao sam ga od prije rata i na moru bi bili u istom mjestu ali nismo se družili.

Roman “Djeca koju nije volio svijet” snažno svjedočanstvo o žrtvi sarajevskih Srba

U Istočnoj Ilidži sinoć je promovisan roman “Djeca koju nije volio svijet”, autora Bojana Vegare, koji kroz 57 priča iz ugla dvanaestogodišnjaka opisuje ratna dešavanja u mjestu Hadžići kod Sarajeva. Vegara je novinarima rekao da je ovaj roman napisao kako bi ostao trag tog ratnog vremena, da ljudi vide kakvu su sarajevski Srbi podnijeli žrtvu za stvarnje Republike Srpske. “Mi smo se u ratu odbranili i opstali, a nakon rata smo u egzodusu otišli. Prva priča počinje 1. marta 1992. godine nakon barikada i ubistva srpskog svata u Sarajevu, a zadnja je nastala u martu 1996. godine kada dolazimo u Bratunac i obnavljamo srušenu kuću da bi se naselili”, prisjetio

Zločin u Dobrovoljačkoj ulici 33 godine bez sudskog epiloga

U Istočnom Sarajevu i Sarajevu danas će biti obilježene 33 godine od zločina nad vojnicima JNA u sarajevskoj Dobrovoljačkoj ulici, a riječ je o istorijskom događaju od republičkog značaja čije obilježavanje organizuje Odbor Vlade Republike Srpske za njegovanje tradicije oslobodilačkih ratova. Izvor: Glas Srpske/Željka Domazet Kako je planirano, obilježavanje će početi u Istočnom Sarajevu, gdje će u 10 časova u hramu Svetog velikomučenika Georgija u Miljevićima biti služen parastos za stradale pripadnike JNA, a potom je predviđen odlazak autobusima u Sarajevo u bivšu Dobrovoljačku ulicu, gdje će u 11 časova mirnom šetnjom, polaganjem cvijeća i prisluživanjem svijeća biti odat pomen stradalim pripadnicima JNA. – Kao i kod ostalih zločina u

Bojan Vegara: DJECA KOJU NIJE VOLIO SVIJET

Svakom živom Srbinu, i onome koji voli i poštuje Republiku Srpsku, preporučujem da pročita knjigu „DJECA KOJU NIJE VOLIO SVIJET “ autora Bojana Vegare. Čak štaviše, obaveza svakog Srbina bi trebala da bude da pročita, preporuči i uputi i te generacije koje ne znaju pravu istinu, a pogotovo one posleratne, da budu upućene o svim užasima rata i onome što je zadesilo te generacije sarajevskih Srba. Svijet je nametnuo priču o tzv. agresiji Srba na Sarajevo, a istina, koju možete pročitati iz prve ruke u ovoj knjizi, je potpuno drugačija. Promocija romana “Djeca koju nije volio svijet” u Banjoj Luci, 30. maja 2025. u 19 časova u Kući Milanovića. Život

Bojan Vegara: Priča nastala prvih dana aprila 1992. godine

Počele su barikade i čitavo jutro smo ispred televizora. Tata je zvao nekog na telefon i dok je razgovarao otjerao nas je na sprat. Ubrzo je došao gore kod nas i rekao nam da je sve u redu i da možemo u prizemlje. Baba je sjedila ispred televizora i govorila đedu, da je za sve kriva Njemačka. Đed je nije slušao niti je obraćao pažnju na nju. Gledao je u televizor i osluškivao vijesti. Odjednom baba ustade i reče. -Fino sam ja vama govorila da treba sve ovo prodat i selit u Srbiju. Ima više od dvije godine kako je onaj Berlinski zid pao i ja vama tada rekoh da

Bojan Vegara: STUPNIK 26. maja1993.

Sjetih se na momenat da možda nije istina da je Darko poginuo i da mu je i na Otesu život od snajpera spasila kutija metaka u džepu košulje. A onda preko pruge se začu kuknjava i bi mi jasno da je istina. Probudio sam se kad je mama zatvorila vrata i otišla u stanicu milicije na posao. Ostao sam da ležim na razvučenom dvosjedu u hodniku i gledao kako se zraci sunca probijaju kroz željezne grede na prozoru. Dugo sam ležao i gledao tu igru svijetla. Onda se probudio buraz, ustao sam i ubacio dva drveta u šporet i stavio tavu da nam ispečem jaja. Dvoje jaja njemu, dvoje meni

Hadži Mirjana Stojisavljević: Knjiga izlaska

Nije pitanje hoćemo li ili nećemo da se borimo, nego hoćemo li ili nećemo da postojimo. Car Lazar Sada već u godinama kada „izvesni delovi moga života počinju da liče na ispražnjene dvorane palate jer je siromašni vlasnik odustao da živi u celoj palati” (M. Jursenar), odlučih da na jednom mestu saberem sopstvena razmišljanja o svome milom srpskom rodu. Stoga sam u svojevrsnu audijenciju primila vlastite uspomene na dvadesetdvogodišnju borbu za srpski jezik, i to od onog časa kada sam početkom maja 1992. godine sa rekom Srba morala napustiti Sarajevo. „Knjiga izlaska”, simboličnog naziva, sadrži u drugom delu pripovest o tome kako sam izašla iz ratom zahvaćenog grada, odbijajući da

Bojan Vegara: Srđan i Staša su poginuli ispred zgrade, a imali su samo 12 i 13 godina

Svako primirje je odnijelo nekoliko dečijih života i baš svako su oni prekršili. Danas je Dan sjećanja na stradalu djecu Srpskog Sarajeva i obuze me neka jeza i hladnoća. Sjećam se dana kad su ubijene Nataša i Milica, svirala je uzbuna i prekinuta je škola, jer je 50 metara od prve linije. Kasnije nam je javljeno da su na Grbavici ubijene iz snajpera Nataša i Milica. Naravno bilo je primirje, a od primirja najviše nas je stradalo. Svako primirje je odnijelo nekoliko dečijih života i baš svako su oni prekršili. Svijet mi nismo mnogo interesovali i taj svijet nije htio da zna za nas. Bili smo gladni, žedni, bjedni. Nagutali

Srbi ne zaboravljaju nelegalni referendum, ubistvo Gardovića i spaljenu srpsku zastavu

Nakon izglasavanja referenduma u skupštini bivše SR BiH i preglasavanja srpskih predstavnika, zatim novog preglasavanja 29. februara i 1. marta 1992. godine na nelegalnom referendumu, Srbi su u BiH imali samo dvije opcije – da prihvate majorizaciju i referendum i dočekaju novi genocid, ili da se organizuju i brane. Referendum – 1. mart 1992.Foto: RTRS U subotu, 1. marta, navršavaju se 33 godine od nelegalnog referenduma o unitarizaciji i preglasavanju Srba u BiH, iako je dotadašnja, bivša „socijalistička BiH“ od 1945. godine funkcionisala striktno po principu da se ne smije dešavati preglasavanje nijednog naroda. Nakon što je 1990. godine u BiH izabrana skupština sa višestranačkim sastavom, od početka funkcionisanja vidljiva

Bojan Vegara: DAN KOJI JE MIRISAO NA POBJEDU U RATU

Naši su napredovali i gledali smo kroz dvogled kao muslimani bježe onim Igmanskim putem u kolonama. Pričalo se, da nam treba 500 metara da se spojimo sa Đeneralom i da je to kraj rata. Mama samo što je izašla iz stana i otišla na posao, a mi ustali i molili se Bogu. Neko zalupa na vrata i prekidoh molitvu. Buraz osta u sobi da se moli, a ja otvorih vrata. Ispred stoji baba sva zapuhana i rekoh joj: -Odkud ti baba ovako rano? -Ma jutros naišle Munje, svratio Vlado da vidi đeda i odoše na Igman. Reče baba i prođe u hodnik i sjede sva uspuhana. Briše znoj i puše

KO NAS JE KLEO NIJE DANGUBIO

Srbinu je grob svetinja i svi se boje da će im grobove najmilijih neko oskrnaviti te su se s toga odlučili da ih nose na svoju teritoriju. Piše Stanojević Zoran Stojim pred kućom kad nailazi Jovanović. Znam ga zajedno smo bili u bolnici. Dan sunčan ima i snijega koji se topi. Jovanović je sav mokar i umazan blatom. Priđe mi, kaže daj malo vode da se operem da ne idem kući ovakav. Pa gdje se tako uprlja pitam. Vodim ga do pumpe. Idem prijatelju sa groblja zamolili me da pomognem pri vađenju poginulih boraca. Muka živa druže moj, muka. Bolje u rat još godinu nego ovo raditi. Sahraniš pa opet

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.