Svračkovo Selo, Podlapača. Ustaše zaklale i spalile 18. juna 1944. 41 Srbina: žene, muškarce i djecu Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 17. juna 2015. godine. Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD  Prosvjeta, Zagreb 2005.   Pozivamo sve one koji imaju dodatne informacije, dokumente i sl. vezano za ovaj događaj,  da nas kontaktiraju putem e-maila: [email protected], telefonom: +387/51/420-441,  +387/65/511-130, ili na adresi Udruženje Jadovno 1941.  Cerska 38, Banja Luka, Republika Srpska. 

Brakusova Draga je zaselak koji se nalazi između Zalužnice i Vrhovina, nedaleko od Otočca u Lici. Ustaše su 16. juna 1944. godine, okupili stanovništvo Brakusove Drage i utjerali ih u kuću Branka Brakusa Đide zbog kako su rekli popisivanja. Mitraljeski rafali kosili su sve po kući, da bi je ustaše poslije zapalile. Mjesto gdje su sahranjeni posmrtni ostaci žrtava nije obilježeno do danas, a zločin su izvršile ustaše iz susjednih sela. Nekoliko ljudi je igrom slučaja uspjelo preživjeti ovaj masakr među kojima i Stevo Gece Brakus čije je svjedočanstvo objavljeno u knjizi Đure Zatezala „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD  Prosvjeta, Zagreb 2005., na str. 284-286.(U

Porodica iz Zalužnice kraj Vrhovina ostala je bez imanja i osjećaja sigurnosti: Povratnike Maru i Dušana Novakovića posebno tišti to što podmetači požara na njihovom imanju još nisu pronađeni. Nepoznati su i njihovi motivi tkako su im zapaljene štala i kuća u Zalužnici kraj Vrhovina i to dok su bili u Srbiji, u posjetu djeci, u životu Dušana i Mare Novaković više ništa nije isto. Osim što u svojoj kući više ne mogu ni prespavati, jedni od rijetkih povratnika u Hrvatsku u posljednjih nekoliko godina ne kriju koliko su prestrašeni i kakav se nemir uselio u njih, unatoč tome što na prvu ostavljaju dojam hrabrosti i odvažnosti. Nakon obavljenog uviđaja, policija i vještaci iz

Od nekada živopisnog sela podno Velebita danas – tek tragovi. Na žalost, i Medak dijeli istu sudbinu kao i većina ličkih naselja. Stanovnika je sve manje iz godine u godinu, zbori mještanin Božidar Travica prisjećajući se kako se ovdje živjelo nekad. „Nekada se živjelo dobro i lijepo. I danas se živi dobro i lijepo, samo nema ljudi.  Tu smo i živimo. Prije se živjelo bolje jer smo se imali s kim igrati i svađati, rasti i odrastati. A danas, danas nema ko rasti i odrastati. Mladih nema, a mi ovako mladići od šezdeset i sedamdeset, održavamo život i održavamo Medak. I održaćemo ga.” Ovdje  djetinjstva nije bilo, ponavlja čika Božo.

Sudbine: Sa našim saunarodnicima u gotovo pustim selima u zapadnoj Hrvatskoj. Većina mladih otišla, stari umiru. O budućnosti retko ko i da sanja ZAGREB OD SPECIJALNOG IZVEŠTAČA U Ličkom zaseoku Poljanu nema ni puta ni trgovine, a povratnik Mile Cvijanović mašta o odlasku, deda Rade Savić u Ćorama kraj Dvora maše prolaznicima kako bi bar razmenio koju reč, u Turiću u blizini Knina, povratničkom paru Bilbija donose vodu da prežive topla leta, a Momčilo Jović nakon što se vratio u Riđane u Dalmatinskoj zagori ljubomorno čuva staru vodenicu koja ga podseća na srećniju mladost kada je Srba ovde bilo mnogo više. Priča je to do priče o nesrećnoj sudbini Srba

Čitajući članak na sajtu Ličkih novina „Krv žrtava vapi do neba“, uočio sam  niz neistinitih i proizvoljnih tvrdnji i argumenta, koji neopravdano optužuju srpski narod iz Kosinja, ponižavaju više stotina nevinih srpskih žrtava a ono što je najgore, „nove istine“ otvaraju „stare rane“ i stvaraju nove podjele među ono malo preostalog stanovništva (Srba i Hrvata) Kosinja. Iz pijeteta prema nevinim žrtvama mojih predaka, iz poštovanja prema čestitim anonimnim kosinjanima Hrvatima i obavezi prema komšijama Srbima, koji žive u Kosinju a ovaj članak im unosi dodatni strah i nemir, odlučio sam napisati osvrt na navedeni članak koji vrvi neistinama, insinuacijama i naivnim istorijskim konstrukcijama. Drago mi je da su neki moji