Oproštaj od jedne ličke bake

Datum objave: petak, 18 avgusta, 2017
Objavljeno u Lika, Otadžbinski rat
Veličina slova: A- A+
Kuća u Zalužnici Foto: Đurđica Popović

– Šta piše ovdje?
– Ne znam, dijete moje, ja ne znam čitati.
– A zašto, baba?
– Nijesam išla u školu zbog rata.
– Hoće li tako biti i sa mnom?
– Ma, neće – odgovorila je brzo i odlučno kao što se odgovara kada se želi izbjeći neizbježno. Bar riječima…

Prisjetila se potom momenta kada su joj ustaše ubile oca – običnog srpskog seljaka koji je imao dobre volove, a partizani jedinog brata – četnika. Ostala je tada sa majkom i 6 sestara.

– Valjda neće – promrmljala je sebi u bradu ne želeći da dijete koje tek upoznaje svijet opterećuje prošlošću za koju je vjerovala da je daleko iza nje.

Djed je bio njena prva i jedina ljubav. Tri godine ga je čekala da se vrati iz mornarice, a za to vrijeme razmijenili su svega nekoliko pisama. Čitali su joj ih svekar ili svekrva.

Od petoro njihove muške djece, četvorica su preživjela. Ja sam imala tu čast da od osmoro unučadi budem treća po redu i prvo žensko.

Ona unuka što je sa zakašnjenjem krenula u školu zbog rata, na kraju završila fakultet, a najvažniju lekciju naučila od nepismene babe.

Onaj zvrk koja je isjekla tek kupljenu babinu košulju da bi svojoj lutikici sašila haljinicu i koju je čitav zaseok tražio, uključujući i poštara, dok je satima bila sakrivena iza vrata u podrumu (konobi) kuće. Istom onom podrumu u kome smo se sakrili par godina kasnije u hrvatskoj vojnoj akciji “Oluja“.

Ona unuka što je po dolasku u Srbiju bila stalno bolešljiva u svojoj nemoći da se privikne na sredinu u kojoj je bilo očigledno da nije dobro došla. Osjetilo se to u svakoj riječi izgovorenoj ijekaciom, u zatraženom kruhu u prodavnici ili kada komad iznošene tuđe garderobe postane predmet ismijavanja ili pak neki novi – čuđenja. Za to vrijeme djed i baba su bili u jednom zabačenom selu u blizini Aranđelovca. Kada je do njih stigla vijest da treba da operišem krajnike nije im bilo teško da, ruku pod ruku, prepješače kilometre samo da bi doktorku u prvom domu zdravlja upitali o kakvoj se opraciji radi.

Ove godine, u 84-oj godini njenog života, 22-oj godini izbjeglištva i 3-oj godini borbe sa teškom bolešću spomenula je dan kad smo bili u podrumu kuće koja je gorjela. Dok su hrvatski vojnici bili ispred vrata podruma i na dvorištu, dok je gorilo sve oko nas odnoseći živo i neživo, ona se molila: Gospodu Isusu Hristu, Svetom Nikoli – našoj Krsnoj Slavi, Svetom Petru i Pavlu – Krsnoj Slavi našeg sela, Svetom Iliji, Svetoj Petki… Sve Svete je spominjala i molila im se.

– I spasili su nas- rekla je.

Zdravstveno stanje pogoršalo joj se baš pred godišnjicu “Oluje“. Znala sam da je došlo vrijeme da vratim dug i da se o istim datumima molim za njeno spasenje baš kao što je to ona činila za nas tog 4. i 5. avgusta, a pojedini možda naivno pomišljali da smo slučajno preživjeli.

Upokojila se u Gospodu 5. avgusta. Vijest o tome stigla je do mene narednog dana, dana koji je posvećen Svetim mučenicima prebilovačkim i donjohercegovačkim, baš u Prebilovcima isped Hrama Vaskrsenja Hristovog. Već je bilo vrijeme za polazak, hram je ostao prazan, pa se pred kostima novomučenika i nebeskim plavetnilom zidova zahvalih za volju Gospodnju. I što više nikad za nju neće biti rata.

Potom smo krenuli dalje, baš kao što i nas 16-oro u proširenom izdanju, uz još 2 nova člana sad krećemo dalje, očekujući narednih dana prvog predstavnika nove generacije Popovića.

Da li ćemo mi biti u stanju da o svom potomstvu brinemo kao što su naši brinuli i žrtvovali se za nas?!

Želim nam svima: „Da nam djela budu jaka, a riječi blage“.

(Đurđica Popović)

Izvor: Banija Online


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top