Vujić Mile Kuzman, a po majci, Ljubica rođenoj Krnjajić iz sela Brezovac, rođen je kao najmlađe dijete, 22.11.1919. godine u selu Kričke, mjesni ured D. Čaglić, opština Pakrac Kraljevina Jugoslavija. Živio je i odrastao uz roditelje, sa još dva brata, Stevan i Stanko i sestrom, po imenu Petra. Kada je porastao, kao i ostala djeca, čuvao je po pašnjacima stoku i pomagao roditeljima u raznim seoskim poslovima. U tome razdoblju, u odnosu na braću i svoje vršnjake, isticao se, ponekad i više od ostalih. Kao na primjer, nije bilo na tome području voćke, na koju se Kuzman nije mogao popeti i obrati zrele plodove. Nije se bojao guštera ni zmija,

Usmenom predanju kaže da su moji preci  u Vojnu Krajinu prešli iz Srbije,a  tačnije iz okoline Kusatka. Pisanih svedočanstava,na žalost, o tome nemam. Na početku želim da ukažem da događaje iz povesti treba pisati jer velika je važnost pisane reči. Pisana reč ostavlja ožiljak na papiru baš kao što su događaji iz proleća 1941. godine ostavili ožiljak na duši nas Dražića-potomaka Vukašinovih. Zbog toga i ja,eto,pišem ovu povest o njemu-da ostavi trag i da je ne pojede mrak zaborava. Moj pradeda Vukašin V.  Dražić rođen je 1900. godine u Čemernici u tadašnjoj Državi Cara i Kralja,Austro-ugarskoj monarhiji. Bio je prvo muško dete  koje je ostalo u životu (prvi sin Vasa

Ćirilica | English Na područje nekadašnjeg ustaškog logora Slana sam prvi put došao 2006. Kao i tada 1941., i onda je na Slani pržilo sunce. Rekao bi naš narod „gori zemlja“. Ovdje nema zemlje, Slana je sami kamen. Jedini život koji se tu održava je biljka zelenih nazubljenih listova otrovnog sadržaja. Kamen na Slani je oštrih ivica. Po njemu je i obuvenom teško hodati. Još uvijek su vidljivi ostaci kamenih ustaških nastambi i stražarskih grudobrana. Zatočenici su u teško zamislivim uslovima golim rukama kamenom u kamenu gradili te objekte i cestu koja vodi „od nikuda nikud“, a koja se još uvijek dobro vidi. Noću su se smrzavali pod improvizovanim nadstrešnicama.