arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Đurđica Dragaš: Desino stablo

Naš trag, naša nada, naše jutro!!! Zovem se Desa.Pet mi je godina. Ne znam jesam li se rodila kad se sejalo žito il’ kosila mirisna trava.Možda sam došla na ovaj svet u mećavi, dok je oko kuće zavijala bura.Možda su me donele ptice što se u proleće vraćaju s juga.Ne znam…Ne stiže majka da mi kaže… Imam bracu Jovana.Imam i babu i djeda.Imam strica, strinu.Imam puno rođaka i komšija.Svi smo tu, al’ nema mame i tate… Sanjam ih često, pamtim njihove ruke i obraze, sećam se majčinog mirisa i očevih brkova. Plačemo nekad ja i moj Jovan kad pada kiša… da se ne vidi!Dozivamo ih kad divlji vetar lomi drveće…

Odživljeni film: Zašto nisam plakala dok sam gledala „Oluju“

Odgledah „Oluju“. Čekala sam namerno da se malo slegne prašina, da prođe ona uobičajena euforija koja prati premijere ovakvih filmova. Čekala sam baš onako kako svake godine, na godišnjicu naše tragedije, čekam da prođu komemoracije, govori, parastosi, s jedne i slavlje i euforija s druge strane. Otišla sam u bioskop sama jer uvek mi je tako najlakše da se suočim s mukom i iskušenjem. A baš to sam očekivala od filma koji se bavi temom koja mi je obeležila život. Iako sam poslednjih dvadesetak dana pročitala i čula najrazličitije komentare (od osporavanja do divljenja) po glavi mi se „motala“ samo jedna rečenica Jove Maksića. Baš uoči premijere, Jovo, koji inače tumači

Đurđica Dragaš: Moje čudo u čudnoj 2022. godini

Kraj jedne i početak nove godine, vreme kada pravimo planove, ali još više podvlačimo crtu, zbrajamo i oduzimamo, razmišljamo o proteklih dvanaest meseci. Da li smo mogli bolje, jače, uspešnije? Jesmo li ispunili obećanja data  sebi i drugima, jesmo li „varali na kontrolnom“, razočarali ili usrećili svoje bližnje, možemo li da, bez stida, pogledamo svoj odraz u ogledalu? Iako je sigurno mnogo onih koji se ne osvrću i ne prave planove, onih koji žive samo za danas, verujem da je ipak više nas koji sebi postavljamo sva ova pitanja! Sećam se… i 2022. smo dočekali bez snega, u debelom plusu. Nije nam ipak, onako globalno, donela baš mnogo sunca i lepote.

Đurđica Dragaš: Jugoslavije više nema i niko je ne želi… osim vas!!!

Probudite se! Zna se ko, po onoj narodnoj, uči na tuđim, a ko na svojim greškama. Ne bih da koristim teške reči odmah na početku, ali baš o toj poslovici sam razmišljala gledajući objave i čestitke koje su po društvenim mrežama, povodom „Dana Republike“, delili moji zemljaci, sapatnici, Krajišnici. Ono što su ranom zorom započeli osvedočeni i zadrti komunisti i jugonostalgičari, tokom dana i večeri (u skladu s vremenskim zonama u kojima se nalaze) nastavili su zemljaci rasuti po svetu, izbeglice, ljudi koje je na taj put bez povratka odvela upravo ideologija i sistem kojima su se tog dana klanjali. Kap koja je prelila čašu bio je prilog u RTS-ovom

Đurđica Dragaš: Crkva Svetih apostola Petra i Pavla krije Teslinu tajnu

Čiji je Nikola Tesla? Da li je Srbin, Hrvat ili možda Amerikanac?! Odgovor na to pitanje koje, s vremena na vreme „zapali“ internet i ustalasa srpsku i hrvatsku javnost, sasvim je očigledan i jednostavan tamo gde je sve počelo – u Teslinom Smiljanu. I ne, nećete taj odgovor pronaći u modernom Memorijalnom centru, među neobičnim eksponatima i zbunjujućim podacima prema kojima su Tesle vlaškog porekla. Istinu, jednu i jedinu, spoznaćete u crkvi Svetih Apostola Petra i Pavla koja odnedavno ponovo krasi ovo ličko selo. Hram Srpske pravoslavne crkve, u kojem je službovao Nikolin otac Milutin, i u kojem je 1856. godine kršten čovek koji će „obasjati svet“, obnovljen je 2006.

Godišnjica stradanja Srba u akciji „Medački džep“

Juče se navršilo 29 godina od napada hrvatske vojske na sela u okolini Gospića. U akciji nazvanoj Medački džep ubijeno je 88 Srba, od kojih su 36-oro bili civili. Piše: Đurđica Dragaš Rođaci i prijatelji ubijenih okupili su se na parastosu u beogradskoj Crkvi Svetog Marka Iza naziva Medački džep kriju se tri srpska sela u okolini Gospića-Divoselo, Čitluk i Počitelj. Krije se nekoliko stotina ljudi koji su tog septembra 1993.godine proterani iz svojih kuća, ali najteže je što se kriju i tragične sudbine onih koji nisu uspeli da se spasu. Nešto naroda je uspelo da pobegne u Velebit, ali oni koji su ostali u svojim selima su uglavnom pobijeni.

Đurđica Dragaš: Narod koji se plaši da sam sebi prizna da je nad njim počinjen genocid, ne može očekivati da to učini neko drugi

Narod i država koji nisu uspeli da prebroje ni žrtve svog poslednjeg stradanja – NATO agresije – ne mogu ništa bolje ni da očekuju! I objavi Džeruzalem post sramni tekst u kojem izvesni David Goldman tvrdi da u Jasenovcu nije stradalo više od 4 i po hiljade ljudi! I optuži nas besprizornik da smo lagali, da lažemo i dalje i da moramo smesta da prestanemo sa „sramotnom zloupotrebom Holokausta“. I rekoše mnogi da Goldman i ne zaslužuje komentar, ali ja ipak moram da napišem par rečenica. Navikli smo mi, Srbi, na ovakve priče, tekstove, satanizovanje po svetskim medijima. Navikli smo da u američkim filmovima Srbin mora da bude terorista, ratni

Optužnica protiv hrvatskih pilota, u ime Aleksandre iz kolone pitam: Šta se čekalo do sad

Odavno me nešto nije iznenadilo kao vest da je srpsko Tužilaštvo za ratne zločine podiglo optužnicu protiv četvorice hrvatskih pilota zbog napada na kolonu izbeglica na Petrovačkoj cesti. Prva reakcija bila je onako, iz srca – hvala bogu, a onda je usledilo i pitanje – šta se čekalo do sad! Piše: Đurđica Dragaš Prošlo je 27 godina od tog krvavog i suludog zločina u kojem je bukvalno iskasapljeno i spaljeno trinaestoro ljudi među kojima je bilo i šestoro dece. Mnogi od preživelih nisu dočekali ni ovaj nagoveštaj pravde. Umrli su tugujući, pitajući se kakav je to svet u kojem nije zločin bombardovati kolonu izbeglica. Otišli su razočarani, nesrećni, zaboravljeni. Sećam se

Đurđica Dragaš: Jasenovac – najtužnija srpska reč

Ko je mogao da pomisli da ćemo se na jednoj beogradskoj pijaci, decenijama kasnije, naći baš mi – potomci „izabranih“, čudom preživelih?! Nazovite to slučajnošću, ali ja ipak verujem da nas je spojila sudbina. Pre više od dvadeset godina, dok sam još bila student, radila sam nekoliko meseci kao prodavačica na tezgi na jednoj beogradskoj pijaci. Iako sam na početku brinula kako ću se snaći i kako će me prihvatiti ostali, iskusni prodavci, nedoumice su brzo rešene. Shvatila sam da moje „komšije“ uglavnom nisu prevejani preprodavci sumnjivih biografija, već „sapatnici“, zemljaci, izbeglice, ljudi kojima je pijaca silom prilika postala izvor prihoda. Da nije bilo rata, zla i neimaštine, ne verujem

Đurđica Dragaš: Mi znamo šta su Prebilovci

Ušla sam u mrak bioskopske sale noseći sa sobom ostatke dana, beogradske gužve, one uobičajene, svakodnevne nervoze s kojom živimo. Izašla sam uplakana, potresena, ali preporođena. Drhtavih očiju, ali punog srca. Posle filma „Prebilovci – tamo i kamen ima ožiljak“ u glavi mi je bila samo jedna misao – život je čudo, strašno, surovo i blistavo čudo! Kako drugačije objasniti ono što se u tom hercegovačkom selu desilo 1941, 1942, 1990, 1991, 1992? Kako drugačije pojmiti to što i danas, uprkos svemu, u Prebilovcima živi 40-ak ljudi, što se čuje dečji smeh i crvkut ptica?! Jer, kao što reče jedan od učesnika filma, ni ptice neće da pevaju ako nemaju

Đurđica Dragaš: Priča o Milutinu – priča o narodu koji samo brani svoju kuću

Prođe godina dana kako je u 86-oj godini u Lebanu umro Milutin Cvetković. Vest koja bi se, da su okolnosti bile drugačije, ticala samo njegovih rođaka i prijatelja, rastužila je čitavu Srbiju. Zašto? Zato što se ovaj vremešni čovek svega 15-ak dana pre svoje smrti hrabro suprotstavio pljačkašu koji mu je upao u kuću. Uprkos faktoru iznenađenja, bezočnosti i brutalnosti plačkaša i velikoj razlici u godinama (uljez je bio 35-ogodišnji komšija), deka Milutin je još jednom dokazao onu poslovicu-jednom policajac, uvek policajac. Instinkt koji ga je sačuvao tokom dugogodišnje karijere, spasio je njega i nepokretnu suprugu i u ovoj , gotovo bezizlaznoj situaciji. Milutin je, glumeći nemoć, neprimetno izvukao pištolj

Đurđica Dragaš: Isekli su jutros jednu bukvu

Raniše je jutros, ubiše potmulim udarcima. Pade uz tresak…. Leži na vlažnoj zemlji, međ’ korovom, na sitnom drveću što popusti pod njenom težinom. Leži, lepa i bela, beskrvna i veličanstvena. Leži, smrtno ranjena, nebolna i bistra kao nebo što  joj ostade u oku. Treperi rosa na njenoj nežnoj koži, miriše njeno lišće… poslednji put.  Plače šuma bez suze, žale je ptice što svijaše gnezdo međ’ njenim granama. Oplakuju je oblaci…  Govorili su joj – ne rasti toliko, ne listaj tako zeleno. Nije ih slušala. Pružala je svoje bele ruke ka nebu, smejala se suncu, nesvesna, nedodirljiva, ponosna. Milujući se s vetrom, nije čula korake. Radujući se kiši, nije videla varnice  sekire.

Đurđica Dragaš: Džaba ste pevali Skorpionsi, nema nam spasa!

Mota mi se ovih dana po glavi refren poznate pesme. Razmišljam, šta li danas rade ta „deca sutrašnjice“ koja su se rađala kad i ova pesma?! Koliko njih uopšte i zna za nju? Koliko tridesetogodišnjaka  prepoznaje poruku koju su, početkom devedesetih godina prošlog veka, svetu želeli da prenesu Skorpionsi?! „Take me to the magic of the moment On a glory night Where the children of tomorrow dream away In the wind of change…“ Baš ti tridesetogodišnjaci ratuju i ginu ovih dana u Ukrajini. Nije im ni na kraj pameti pesma koja je predviđala da će „vetar promena“ doneti mir, ljubav i napredak. Sećaju je se, verovatno, samo njihovi prestravljeni roditelji.

Đurđica Dragaš: Zaklela sam se da neću preplakati „Daru“

Pre tačno godinu dana, na RTS-u je prikazan film „Dara iz Jasenovca“. Neko je plakao, neko bio besan, neko je tvrdio da je film previše „umiven“i da nije prikazana sva strahota Jasenovca. Bilo je i onih koji su se bavili sporednim stvarima, napadali autore, tvrdili da iza svega stoji politika. Jedino čega nije bilo je… ravnodušnost! Dara nas je prodrmala, potresla, naterala da stanemo na trenutak i zapitamo se… ko smo, gde idemo, ima li nam spasa! Ja se danas pitam šta smo uradili za ovih godinu dana. Šta smo naučili i da li smo ikako doprineli nezaboravu?! Da li smo učinili išta da sećanje na naše žrtve ne bledi?!

Đurđica Dragaš: Ratni doboši velikih najavljuju stradanje malih, ali obični smrtnici treba da postave jedno pitanje

Ne znam čega se današnja deca najviše plaše. Roditelji bi možda, malo u šali, malo u zbilji, rekli da je oduzimanje telefona „bauk“ od kojeg zaziru, ali ko će znati šta je zaista u njihovim glavicama. Verovatno ni moji roditelji nisu mogli da pretpostave da sam se ja, posle onog najranijeg, „babaroga“ perioda, ustvari najviše plašila rata. Vrlo dobro se sećam s kojim sam strahom gledala Dnevnik i zatvarala uši da ne čujem vesti s dalekog ratišta na kojem su snagu odmeravale dve države sličnih imena. Nije moja dečja logika mogla da „dokuči“ šta je to nateralo Irak i Iran da ratuju kad se već gotovo isto zovu. Sećam se

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.