arrow up
Spomenik streljanim Srbima u vreme bugarske okupacije 1942. Foto: Jugmedija

Sećanja preživelih na klanicu u Bojniku

LESKOVAC/BOJNIK – Zvuk rafala, noža kroz ljudsko meso i krici žene i dece odzvanjaju u mojoj glavi i posle 72 godine, priča starina Svetozar Toza Krstić, jedan od malobrojnih koji su preživeli fašističku bugarsku klanicu u Bojniku. Na današnji dan 1942. godine na periferiji Bojnika streljano preko 500 civila – dece, žena i muškaraca iz te varoši i susednog sela Dragovac. Dovođeni su u kolonama pošto su im kuće zapaljene. Bio je to najveći zločin na jugoistoku Srbije. Svake godine ovde se obeležava Krvavi februar i čita Povelja živih. „Zavetujemo se da čoveku u životu bude pravi život, da čovek čoveku slobodno diše, da sloboda i život budu jedno, da hleb i ljubav

Gavrilo Dožić – patrijarh koji je uvijek bio uz svoj narod

Za vrijeme Prvog, kao i za vrijeme Drugog svjetskog rata nije želio nigdje bježati nego je ostao sa svojim narodom, „pa šta bude njemu, neka bude i meni“, govorio je. Piše: Bojan Munjin Bio čovjek mali pekar ili veliki državnik, istu dilemu o dobru i zlu u svom životu mora razriješiti. Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić (1881. – 1950.), koji je bio svjedok Balkanskih ratova, Prvog i Drugog svjetskog rata, kao i velikih historijskih turbulencija svoga vremena i neizmjernog ljudskog jada, takvih iskušenja o dobru i zlu imao je u svom životu sijaset i više od toga. Za vrijeme Prvog, kao i za vrijeme Drugog svjetskog rata nije želio

Bojanić: Bekstvo 12. februara 1942. god.. LOGOR CRVENI KRST I BUBANj

Na hiljade ljudi demonstriralo je ulicama Kraljevine Jugoslavije i uzvikivali parole – “BOLJE RAT NEGO PAKT ! BOLJE GROB NEGO ROB !“ . Klicalo se i “HOĆEMO SAVEZ SA RUSIJOM“ , “Sovjetska Rusija “ koja je tad bila u savezu sa Hitlerom (imala ugovor o međusobnom nenapadanju). Priredio Đorđe Bojanić Posle aprilske katastrofe i ulaska nemačkih okupatora u Niš, 9. aprila 1941. godine, počela su hapšenja talaca. Aprilski rat, izvukao je Jugoslaviju iz anonimnosti i na nju skrenuo pažnju celokupne svetske javnosti. Malo ljudi je govorilo da je to izazivanje tada najjače vojske sveta i da je poraz neminovan. Uprkos svim saznanjima o nespremnosti Hrvata i svih manjina da se bore, o zastarelosti

Kako su potrošene zlatne rezerve Kraljevine Jugoslavije

“Novosti“ otkrivaju kako je potrošena 84.574 kilograma zlatnih rezervi Kraljevine Jugoslavije. Američki saveznici naplatili oduzetu imovinu svojih državljana, ali i svu „pomoć“ partizanima i četnicima Prema raspoloživim podacima, uoči Drugog svetskog rata Kraljevina Jugoslavija je posedovala 84.574 kilograma čistog zlata. Uviđajući opasnost po zemlju, knez Pavle je odobrio da veći deo zlatnih rezervi bude prebačen u Englesku u maju 1939. godine. Transport je izvršio razarač „Beograd“ i tako je u Englesku banku stiglo 980 sanduka u kojima se nalazilo 3.379 zlatnih poluga. U ovoj banci Narodna banka Kraljevine Jugoslavije je već imala 225 zlatnih poluga, pa je ukupna rezerva u Velikoj Britaniji uvećana na 44.886,61 kilogram čistog zlata. Nakon početka

Dušan Opačić: ZLOČIN POD LEDOM – SEĆANJE NA NOVOSADSKU RACIJU

Preko tebe će srljati razbijene horde, Još jednom ćeš, Dunave, teći krvavo vrući, Leševi s tvoga dna će dušmane svoje svući I pozdravljaće svoje osvetnike gorde. (Jovan Popović) Drugi svetski rat doneo je neviđeno stradanje milionima ljudi širom sveta, ali i veliki broj zločina koji su ostavili ožiljke srpskom narodu koji ne zarastaju. Jedan od najmračnijih događaja u istoriji našeg naroda, koji simboliše najsuroviji oblik nasilja i mržnje, jeste Novosadska racija, sprovedena u januaru 1942. godine. U toku samo dva dana, grad Novi Sad i njegovi stanovnici postali su žrtve sistematskog etničkog čišćenja, u kojem je život izgubilo oko hiljadu i trista (prema nekim procenama i do dve hiljade) nedužnih ljudi, dok su hiljade drugih doživele neopisive patnje. Ovaj zločin, koji se dogodio u Bačkoj, predstavlja

Ubice šetaju gradom

Prva akcija albanskih esesovaca – racija na Jevreje u Prištini. Kriminalci oslobođeni i ušli u sastav divizije Hitler je marta 1944. godine oslobodio iz zarobljeništva oko 4.000 Albanaca, bivših vojnika kraljevske Jugoslovenske vojske. Oni su stavljeni na raspolaganje Himleru kako bi ih mobilisao u SS diviziju. Povratak ratnih vojnih zarobljenika prikazivan je kao veliki uspeh albanskog kvislinškog vođstva, ali i kao velikodušnost i prijateljski gest Hitlera i nemačkog Rajha prema Albancima. Bivši zarobljenici počeli su da pristižu prvih dana aprila i priređivani su im pompezni dočeci. Već u Beogradu su ih sačekivali pripadnici Albanskog narodnog saveza i započinjalo je ubeđivanje za stupanje u 21. SS-diviziju „Skenderbeg“. Po dolasku u svoja

Ustaški poziv pravoslavcima da se priključe SS „(Handžar) diviziji“

Javite se još danas!“ „Već su se brojni MUSLIMANI i KATOLICI javili u SS-diviziju. Sada je red na vama, PRAVOSLAVCI, da se pokažete jeste li dobri Bošnjaci, jeste li za red i mir, za očuvanje svojih kuća i svojih života od svih neprijatelja! Na strani najbolje vojske svieta bit ćete svi vi onda borci za VAŠ NAROD, VAŠU VJERU I ZA VAŠU LIJEPU BOSANSKU DOMOVINU! Jer naša dobrovoljačka SS-divizija sa postrojbama redarstva i oružničtva bit će postrojena na zavičajnom tlu i ostat će u Bosni! Vi ćete dobiti najbolje oružje, najbolju hranu i najbolju opremu kao i dostatnu plaću! VAŠE OBITELJI BIT ĆE IZDAŠNO PODPOMOGNUTE TAKO, DA SE VI NEĆETE

Nemanja Dević: Bio jednom Doda komandant..

Tragična sudbina mladog potporučnika Dobrosava Radojkovića – Dode bila je jedna od ključnih koja me je još kao dečaka opredelila za sakupljanje zatamnjenih, zabranjenih – i umalo zaboravljenih istorijskih priča. Rođen 21. septembra 1920. u Kusatku, od oca Radosava i majke Mileve, Doda je od malena odskakao od svoje okoline, po bistrini i fizičkoj spremnosti. Pošto je završio osnovnu školu, prešao je u palanačku gimnaziju, tada elitnu prosvetnu ustanovu, u kojoj su seljački sinovi bili retki. Stasit i pravdoljubiv, brzo je postao omiljen u društvu. Gimnaziju je završio sa uspehom i potom upisao Nižu školu vojne akademije u Beogradu. Savremenici ga pamte kada je za vreme raspusta dolazio u selo,

Nemilosrdni mađarski fašisti: Hortijeve jedinice ubijaju nevino stanovništvo

Novosadska Racija 1942.

„Novosadska Racija“ je naziv za pogrom koji su mađarski fašisti Mikloša Hortija izvršili nad Srbima i Jevrejima u Novom Sadu tokom Drugog svetskog rata. Racija je sprovedena u Novom Sadu i okolnim mestima, od 21. do 23. januara 1942. godine. Za tri dana racije u Novom Sadu u vodama Dunava je nestalo preko 2.000 Novosađana. Ukupan broj nestalih tokom pogroma je oko 4.500. Pored Srba i Jevreja, u raciji je ubijen i jedan broj pripadnika drugih etničkih grupa, najvećim delom Roma. PRETHODNICA 25. marta 1941. u Beču je potpisan dogovor između Nemačke i Kraljevine Jugoslavije o prolasku nemačkih vojnih trupa kroz jugoslavensku teritoriju. Britanska obaveštajna služba je odmah pokrenula u

Racija

Skinija Jelke Jovandić

Jedno potresno podsećanje na ljude Božje u užasu mađarske racije u Novom Sadu januara 1942. Nekoliko dana uoči Bogojavljenja 1942. godine, Jelka Jovandić usnila je Svetog Jovana, koji joj je rekao: „Došao sam po svoje stado“. Zabeleženo je to u knjizi o porodici Jovanović–Vakini. Jelka tada nije znala šta ova rečenica znači. A onda je došao 6, odnosno 19. januar 1942. Voda je u Novom Sadu, koji se tada zvao isključivo Ujvidek, bila osvećena, javio se Bog u liku Oca i Sina i Svetoga Duha. Postoji mišljenje da voda briše prošlost, jer ima inicijacijski karakter: uranjanje se može porediti sa polaganjem Hrista u grob, posle čega On vaskrsava. Verujem da

POSLANICA STRADALIH

Jerej Boško R. Marinkov napisao je pesmu posvećenu bebi Milici Jovanović – stradaloj u Mošorinu, u Raciji 1942. godine, i svim žrtvama tog strašnog zločina. Hristos se rodi, porodico moja, i rodi i vaskrse i zločince nadmaši, i mene prihvati bez ijedne molitve, jer ne znam čitati, ali sam Reč poznala. Hristos se rodi, divni moji gosti, osvanuli pred sofrom koju svake godine ukrasim, o Njegovom i svom rođendanu, jer drugog rođenja sem Njegove slave i svoje smrti nemam. I nemam drugih gostiju sem Njegove milosti i vašeg sećanja, da se zaigram i da mi se čestita na smrti. Da sam imala jedan, bilo bi ih mnoštvo do danas, i

Dušan Đuragin, jedan od nevinih čuruških žrtava

Šajkaška okupana u krvi

Vlast u Budimpešti donela je odluku da se u južnoj Bačkoj sprovede sveobuhvatna racija, koja će ceo ledeni januar 1942. godine obojiti nevinom ljudskom krvlju, ispoljen neviđeni sadizam. Autor: Đorđe Vukmirović Početak 1942. godine u južnoj Bačkoj bio je leden. Temperatura je, danima, bila oko trideset stepeni ispod nule, pa je Tisa sasvim zaledila, tako da se na banatsku stranu moglo preći pešice. Još ledenije je, međutim, bilo u dušama žitelja Čuruga, Жablja, Đurđeva, Gospođinaca, Titela, Gardinovaca, Loka, Šajkaša, Mošorina, Vilova, Kovilja… Mađarska okupacija trajala je već devet meseci, a slutnja velikog zla, doduše još ne sasvim definisana, stalno je visila u vazduhu. KRVAVE oblike ta slutnja počeće da dobija

Mladen_Bulut.jpg

Na Tisi crna ćuprija

Samo na utoku Jegričke u fašističkoj raciji ledenom rekom isteklo je više od 1500 života – Most na Tisi u Жablju i dalje razdvaja zločinom nespojive obale Piše: Mladen Bulut – Da je Bog dao, pa da si se do ramena sasušila – klela je, do kraja života samotnog, svoju ruku učiteljica Anđelina Stefanović kojom je posegla da zlotvorima otvori vrata i u isti mah, od vazda bogougodnog doma Жivanovih, načinila – grobnicu. Tek jednu od onolikih drugih u dugom nizu uzduž i popreko sasvim opustele Glavne ulice – onda preimenovane u Horti Miklos utca – kojim je, prema službenom opisu od 17. januara 1942. jednog specijalno izaslatog budimpeštanskog detektiva,

Svedočenja: Sestre Borisavljević

“Sloboda” od 10. novembra 2024. godine, broj 2253, objavila je dopis G. Miloslava Samardžića o sestrama Borisavljević Sestre Borisavljević nikada nisam lično upoznao. Ali ono što su uradile za mene, ostaće nezaboravno do kraja mog života. Bilo je to davno. Pre 66 godina. Ilegalno sam napustio Jugoslaviju. Preko Trsta i Milana došao sam u mesto Kremona na reci Po. U izbegličkom logoru bilo je 500 izbeglica. Najviše Hrvata. Četrdeset Srba i jedan Bugarin. Politički azil tražio sam u logoru 1. marta 1958. godine, na moj 24. rođendan. Verovao sam da više neću imati problema. Samo je pitanje vremena da dobijem vizu i da putujem u Ameriku kod stričeva Zdravka i

Episkop Jerotej: Жrtve nevinih Šapčana opominju nas da partijašenje, ateizacija i podele u našem narodu mogu imati tragičan završetak

Preosvećeni Episkop šabački g. Jerotej služio je 26. oktobra 2024. godine kod šabačkog Starog mosta parastos nevino postradalim žrtvama komunističkog režima, koji su ubijeni tokom 1944/1945. godine. Tom prilikom, episkop Jerotej je besedio. – U ime Oca i Sina i Svetoga Duha! „Gospod sve neizrecivo ljubi… Radi nekog budućeg dobra On je popustio ovo stradanje na ruski narod. Ja to ne mogu shvatiti i prekratiti. Ostaje mi samo molitva i ljubav“. Ovako je na Svetoj Gori Atonskoj govorio Sveti starac Siluan, našem vladici Nikolaju, o boljševičkom teroru nad Crkvom i vernim ruskim narodom za vreme Oktobarske revolucije u Rusiji. Zaista je i nama ovde sabranima nepojmljivo takvo slično stradanje naših sugrađana,

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.