fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Kanazir: Zašto Srbi trebaju pisati ćirilicom?!

Treba li ćutati i mirno posmatrati kako srpska „intelektualna elita“ vulgarno poriče pismo srpskog jezika kojim govori? Zagovarajući dvoazbučje ne samo da unose zbrku u nešto što je kristalno jasno

Miroslavljevo jevanđelje
Miroslavljevo jevanđelje

Piše: Slobodan Kanazir, slikar, novinar i pjesnik

Austrougarska monarhija i NDH su pribjegavale zabrani ćirilice, dok „Četvrti Rajh“ radi mnogo suptilnije. Pokušavaju nas ubijediti u to da je ćirilica staromodna i nepraktična i da se s njom, kao ni sa pravoslavljem, „ne može u Evropu“

Latinica može, iz kojekakvih političkih razloga, biti opet proglašena zvaničnim pismom, ali suštinski nije, nikad ni neće postati dio srpske kulture i tradicije. Tradicija se ne proglašava zakonom, ona se stvara stoljećima i starija je od bilo kakvog ovozemaljskog zakona

Ne želim nikoga ubjeđivati u to, koliko je važno da pripadnici srpskog naroda koji drže do svog jezika, pisma, vjere, kulture i tradicije pišu ćirilicom, ali ću umesto toga postaviti jedno pitanje na koje ne očekujem odgovor. Neka svako odgovori sebi i svojoj savjesti

Treba li ćutati i mirno posmatrati kako srpska „intelektualna elita“ vulgarno poriče pismo srpskog jezika kojim govori? Zagovarajući dvoazbučje ne samo da unose zbrku u nešto što je kristalno jasno (da je srpsko pismo ćirilica), već tom zbrkom nameravaju ćirilicu sasvim potisnuti i „protjerati“ iz srpskog jezika. Zašto? Odgovor je jednostavan! Da zaboravimo ko smo i šta smo i da postanemo ono što nismo i nikako ne možemo biti. Austrougarska monarhija i NDH su pribjegavale zabrani ćirilice, dok „Četvrti Rajh“ radi mnogo suptilnije. Pokušavaju nas ubijediti u to da je ćirilica staromodna i nepraktična i da se s njom, kao ni sa pravoslavljem, „ne može u Evropu“.

Naravno, da ne treba ćutati! I ne samo da ne treba ćutati, nego treba podviknuti i raskrinkati namjere bjelosvetskih monstruma koji dovršavaju ono što su davno započeli, zatirući preko naše odrođene braće sve što je srpsko i pravoslavno. Trebamo oštriti pera da naši potomci ne bi morali oštriti mačeve za oslobođenje zemlje od tuđina. Kad nas se već preci stide, da nas bar potomci ne proklinju!

Postoji stotinu razloga zbog kojih bi Srbi trebali pisati ćirilicom, a ne latinicom, što ne znači da je ne trebaju znati, ali je nikako ne trebaju smatrati svojim pismom.

Latinica može, iz kojekakvih političkih razloga, biti opet proglašena zvaničnim pismom, ali suštinski nije, nikad ni neće postati dio srpske kulture i tradicije. Tradicija se ne proglašava zakonom, ona se stvara stoljećima i starija je od bilo kakvog ovozemaljskog zakona. Sva pisana djela u srpskom narodu nastala do stvaranja Jugoslavije pisana su ćirilicom bez obzira na mjesto nastanka. Narod koji napusti svoj jezik i pismo, vjeru, kulturu i tradiciju prestaje postojati i „pretapa“ se u neki drugi narod. Tradicija nije pravna stvar, a pravo je često usmjereno protiv tradicije. Zakoni bi se trebali ravnati po tradiciji, a ne obrnuto.

Za vrijeme turske vladavine, punih petsto godina, po ondašnjim zakonima u svim „formalnim i neformalnim dokumentima“ pisalo se arapskim pismom, pa ono opet nije postalo dio srpske tradicije. Nisu ga prihvatili čak ni Srbi koji su prešli na islam, iako su postali zakleti neprijatelji svojih sunarodnika. Kasnije je i Turcima nametnuta latinica, premda s njom nemaju nikakve veze, kao ni mi.

Na prostoru Evroazije postoje tri osnovna kulturna kruga: rimokatolički u kojem se piše latinicom, arapsko-islamski u kojem se piše arapskim pismom i vizantijsko- pravoslavni u kojem se piše ćirilicom. Svako preplitanje ovih kulturnih krugova je protivprirodno, neodrživo i značajno narušava identitet.

Pismo koje se piše na prostorima bivše Jugoslavije nije prava latinica i nije „univerzalna“ kao što se tvrdi, već abeceda, gajevica nastala u doba „Ilirskog pokreta“, od prave latinice razlikuje se po mnogo čemu, a njena glavna istorijska uloga je bila i ostala da druge narode sa ovih prostora (najčešće Srbe) „pretapa“ u Hrvate, tada narod u izumiranju, što se pokazalo kao vrlo uspješno do današnjih dana.

Svu srpsku književnost nastalu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegvini koja je pisana latinicom, u Zapadnoj Evropi smatraju hrvatskom književnošću, isključivo zbog pisma kojim je pisana. Kakve li prevare za naivne Srbe! Gorkih li plodova jugoslovenstva!

Ne želim nikoga ubjeđivati u to, koliko je važno da pripadnici srpskog naroda koji drže do svog jezika, pisma, vjere, kulture i tradicije pišu ćirilicom, ali ću umesto toga postaviti jedno pitanje na koje ne očekujem odgovor. Neka svako odgovori sebi i svojoj savjesti.

Znate li i jedan jezik na planeti Zemlji, osim srpskog, koji ima (ili je nekad imao) dva zvanična, ili nezvanična pisma i koji je to jezik?

 

Izvor: PRINCIP

 

Vezane vijesti:

Slobodan Remetić: Ćirilica podelila sudbinu naroda

Mržnja je najveći progonitelj ćirilice

Političari i lingvisti zajedno da čuvaju srpski jezik i identitet

 

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: