Kako je Irena /Razija/ preživjela Ustaše i Nijemce

Osamdesettrogodišnja Irena Proskauer rođena je u Beču od oca ljekara Frica iz Katovica, u Poljskoj, i majke Ilze iz Leotena, u Njemačkoj. Od Beča do Šamca prošla je dva rata i zapamtila mnogo strahota.

Priredila: Svetlana PAVLOVIĆ

Osamdesettrogodišnja Irena Proskauer, učiteljica u penziji, jedina je preostala osoba iz malene jevrejske kolonije u Šamcu, koja je počela da nestaje nakon njemačke i ustaške okupacije tokom Drugog svjetskog rata.

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 7. septembra  2017. godine.

Možda se za nju ne bi ni znalo da 2015. godine istoričar Nikša Nezirović nije napisao knjigu „Jevreji u Bosanskom Šamcu od 1863-1942. godine“ o vremenu kada je u Šamcu živjela 31 jevrejska porodica.

Irena je imala filmsku sudbinu. Njen otac, Fric, stradao je u partizanskoj bolnici u Šekovićima, Trnovi, tokom sedme neprijateljske ofanzive zajedno sa dvije šamačke bolničarke – majkom i kćerkom Fanikom i Tonkom Kraus.

„Zanimljivo je da je njen otac poginuo zajedno sa njima, da bi nakon toliko godina Irena došla da živi u rodni grad Fanike i Tonke Kraus. Svijet je zaista mali“, kaže Nezirović.

Osamdesettrogodišnja Irena Proskauer rođena je u Beču od oca ljekara Frica iz Katovica, u Poljskoj, i majke Ilze iz Leotena, u Njemačkoj. Od Beča do Šamca prošla je dva rata i zapamtila mnogo strahota.

Kada su se Nijemci približili Brčkom, otac, budući da je bio Jevrejin, tražio je premještaj da bude terenski ljekar i dobio mjesto u Gornjem Rahiću, gdje je radio za sva okolna mjesta.

„U Rahiću smo živjeli u kući Marka Radića, gdje je bila smještena ambulanta. On je bio jedini Srbin sa porodicom u Rahiću i svi su ga voljeli. Imao je suprugu i kćer. Ustaše su ga ubile“, priča Irena.

Gledala je kako njega i suprugu odvode i čula je da su ih zaklali na brčanskom mostu, jer su se kasnije ustaše vratile i pokazivale slike.

„Njegovu kćer sakrila je Hamdibegovica Alikadić u pušnicu u baburi /gdje se loži vatra/, a onda ju je njen tetak Milan Tomić odveo kod sebe i više je nisam vidjela, a čula sam da je otišla za Beograd“, sjeća se Irena.

Irena priča da se njen otac nakon toga oženio muslimankom Hanumkom, koja je već imala dva sina iz prvog braka i sa njom dobio kćer Seadu.

Zbog toga što su ga Nijemci stalno tražili, jer je imao svoju apoteku i kao ljekar pomagao partizanima, promijenio je ime u Ferid, a Irenino u Razija, vjerujući da ih tako neće ubiti. To ime je nosila tokom cijelog školovanja.

Početkom 1943. godine otac je otišao u partizane. Irena se prisjeća da ju je maćeha slala rano ujutro na njivu. Jednom je sjedila pet dana na trešnji i sakrivala se, a društvo joj je pravio brat koji je čuvao krave. Tako su izbjegli smrt.

Oca su joj uhvatili u Šekovićima, gdje je bio major centralne bolnice i odveli u zatvor u Brčkom. Protiv njega je svjedočio neki Kasimaga Kasimagić koji je rekao: „Krmka u glavu – da je ostao još koji dan u Rahiću odveo bi sve u partizane“.

„Moja majka /maćeha/ ga je tražila i željela da ga spasi. Sjećam se, sreli smo u putu Avdu Berberovića iz Brčkog, kojeg je majka /maćeha/ molila da pomogne. On joj je odgovorio: `Hajde kući dok je tvoja pasjača na glavi, muž ti je sinoć `otputovao` niz Savu u Zemun`“, priča Irena.

Irena kaže da joj je otac strijeljan u Podgajičkoj šumi, gdje je i danas spomenik, a u Rahiću je na partizanskom groblju ploča sa njegovim imenom.

Irena je radila 40 godina kao učiteljica i izvela na životni put više od 200 đaka svih nacionalnosti, sa nekima od njih se još uvijek čuje, a ponekad je i obiđu.

U posljednjem ratu, devedesetih godina prošlog vijeka, išla je svuda – od Gradačca do Beograda, pa od Pala do Amerike, gdje joj je muž sahranjen.

Irena je prije dvije godine imala dvije teške operacije, ali zahvaljujući ljekarima u Šamcu, Doboju i Banjaluci polako se oporavlja.

Izvor: SRNA