Jovan Vuković: Ko hoće . . .

Ko hoće, nađe načina, ko neće, nađe izgovor. Ovo je moto ovog pisanja, dijelom je postao naslov.

Za ovo pisanje me je inspirisala polemika između doktora Dušana J. Bastašića (Jadovno 1941.) i doktora profesora Veljka Đurića Mišine, direktora Muzeja genocida.

Po mom mišljenju, ovde se radi o različitim viđenjima kompetentnosti za bavljenje nekim poslom, odnosno da li je stručnost samo jedan segment osnove za kompetentnost.

Sve nekadašnje nauke, u savremenim uslovima djelovanja, postale su naučne oblasti sa masom naučnih disciplina, bilo sasvim novih ili starih koje su iskorištene za potrebe nove naučne oblasti.

Istorija, po svojoj prirodi, jedna je od najbujnijih naučnih oblasti. Postala je vrlo zahtjevna ali i moćna da sve sazna. Ali, istorija je i najzloupotrebljavanija nauka – naučna oblast, pišu je pobednici ili je pripremala pobednike. Setimo se primjera „Nordijske istorijske teze“, istorija istrebljenja severnoameričkih Indijanaca i sličnih.

Ostaviti nešta korisno za naslednike je veliko djelo za svakog pojedinca i nosioca struke i pregaoca. To oni naši na Nebu traže od nas i ne samo Oni već i naša budućnost a Boga mi i civilizacija.

Zločin nad našim narodom je jedan od tih primjera zloupotrebe istorije za ostvarenje ciljeva pobednika. Nije to trajalo samo u II svjetskom ratu, već i pre i poslije tog perioda. Sve je to ostalo u mraku, bez naučnog objašnjenja ili sa iskrivljenim objašnjenjem, sakrivenom istinom, da bi se pravdalo sebe i stvaralo mogućnost da se sve ponavlja.

Drugi sv. rat je samo drastičniji primjer, ne samo obima i načina izvršenja zločina već i primjera prikrivanja i iskrivljavanja istine o događanjima. Ta istina je sporna uprkos sadašnjem napretku istorije u naučnu oblast, narastanju njene moći i mogućnosti. Taj neko je i oćan i moćan, ilustruje ga slučaj „pacovskih kanala“. Sigurno su tu i dešavanja na našim prostorima u II sv. ratu, sjetimo se slučaja Kurta Valdhajma. Onaj, bolje je reći oni, koji vodi skrivanje istine je dobro režirao i događanja i skrivanja. Nije protekao pun vijek ali jeste puno decenija od događanja i puno je teže objasniti ih naučno. Veljko je u pravu kad kaže da je, parafraziram, živ jezik učesnika ili sjećanje naslednika, istorijski podatak manjeg značaja. Šta ako je to jedini metod i da li treba tu stati ili tako početi?

Zašto se od prvih koraka traži apsolutna naučna verodostojnost kad ona samo zatire bilo kakvo objašnjenje događanja. Put ka apsolutnom je dug, a nema puta bez početka a ovaj put će potrajati.

Zar nije poučan slučaj Prebilovaca, skoro 17 godina je zločin bio u „mraku“, sveden na priče savremenika a onda je suđenje „jamarima“ bacilo svjetlo na deo dešavanja. Danas se zna sve i pored miniranja zemnih ostataka devedesetih godina.

Da se vratimo kompetentnosti ili uspješnosti u obavljanju neke djelatnosti. Njegoš reče „Pregaocu Bog daje mahove“ a neki drugi „Olovka piše srcem“. Nosioci uspješnosti nisu titule već stručnost, a uspjeh i rezultati su pokazatelji te stručnosti. Nije važno ko je autor djela već kvalitet djela i njegov značaj.

Nedobronamjerna kritika nosioca svrstava u redove onih koji skrivaju istinu, svesno ili nesvesno. Takva kritika traži ukazivanje na pravi prilaz ili lični primjer u pregalaštvu, a ne suvu kritiku. Možda bi trebalo braniti primjenjenu metodu kao jedinu moguću i inicijalnu za stvaranje uslova za osnovanost primjena objektivnijih metoda. Sada se svak vodi kalkulacijama vezanim za interese i metod „sjećanja“ je najobjektivniji u iskazanoj praksi. Primjena nekih objektivnijih metoda bi, sigurno je, dovela do relevantnijih rezultata i u svjetskim razmerama. Zašto se ne bi ovako prilazilo kritici ostvarenog? Zašto se od prvih koraka traži apsolutna naučna verodostojnost kad ona samo zatire bilo kakvo objašnjenje događanja. Put ka apsolutnom je dug, a nema puta bez početka a ovaj put će potrajati.

Ostaviti nešta korisno za naslednike je veliko djelo za svakog pojedinca i nosioca struke i pregaoca. To oni naši na Nebu traže od nas i ne samo Oni već i naša budućnost a Boga mi i civilizacija.

Aktivnosti koje provodi „Jadovno 1941.“ je proširivanje saznanja o svim stratištima i svim žrtvama našeg naroda u II sv. ratu i daj Bože da ih ne bude i tri miliona. Hoću samo da ukažem na obim i važnost posla. Na ovakav stav o brojnosti žrtava navodi me stav Predsjednika jevrejske zajednice u Hrvatskoj, rečen prije nekoliko godina: „Šta su Srbi navalili na broj žrtava u Jasenovcu kada ih je puno više stradalo na kućnom pragu.“ Takođe, sada je moguće saznanje da je takvih zločina bilo po cjeloj teritoriji NDH, primjer sremskih sela na obodu zapadnog dijela Fruške Gore (selo Sviloš i druga), novopazarski kraj, Istočna Bosna i drugi.

Nosioci uspješnosti nisu titule već stručnost, a uspjeh i rezultati su pokazatelji te stručnosti. Nije važno ko je autor djela već kvalitet djela i njegov značaj.

Nisu u pitanju samo djela dr Đure Zatezala. Ima i drugih primjera. Meni je poznato djelo pokojnog prof. Novice Vojinovića „Jame Hercegovine“. Djelo sigurno ima i naučnu vrijednost, a o njemu se malo ili nimalo ne govori. Takvih primjera ima još. Primjer djela „Zločin je počeo ranije“ od prof. dr Veljka Đurića Mišine, je izuzetno dobro objasnio stvaranje Banovine Hrvatske i njen značaj za funkcionisanje NDH.

Ovo su meni znani primjeri, sigurno ih ima još.

Da zaključim: ovaj proces će potrajati i sigurno traži angažovanje cijelog roda našega, bilo direktno u aktivnostima, bilo u podršci ovome. Organizujmo se u angažovanju mogućnosti cijelog roda i država.

SABIRAJMO SE !

Ne želim nikog da uvjeravam ali neka podsjetim, na ovo sam naveden patriotskim motivima i izvinjavam se nosiocima struke i pregaocima što sam se usudio javno istupati.

Autor: Jovan Vuković

Od istog autora:

Jovan Vuković: Kritički osvrt na film „Krst nad jamom …