Jakov Bienenfeld: O Židovima i hrvatskom ‘istočnom grijehu’

Nakon posjeta i isprike predsjednika Josipovića u Izraelu, obećanja o povratu židovske imovine oduzete u doba NDH i komunističke Jugoslavije, te najave novog zakona o tome, redale su se tiskovna konferencija u Židovskoj općini u Zagrebu (ŽOZ), zatim odgovor predstavnika druge židovske zajednice u Zagrebu Bet Izraela, pa neizbježno upletanje bivšeg predsjednika Mesića, ali i aktualnog Ive Josipovića. U povodu toga razgovarali smo s g.Jakovom Bienenfeldom, poduzetnikom i članom Vijeća ŽOZ-a.

Je li Židovska općina Zagreb u povodu najavljenih izmjena Zakona o povratu oduzete židovske imovine konzultirana? Je li novi zakon još jedan kozmetički prepravak?

O pripremi novog zakona nismo konzultirani, što je šteta, jer smatramo da o tome imamo i što reći, mi smo sasvim sigurno dio te priče. Tada je imovina oduzeta i Hrvatima i Srbima i Turcima i mnogim drugima. Ipak, mi Židovi smo u malo nezgodnoj situaciji jer kad je pokrenut holokaust prema Židovima, došlo je do pogroma pa su tada sustavno uništavane generacije. Tako u nas nema više prvi, drugi, treći red, jer odvelo se djeda, sina, unuka, ubilo ih se sve. Zbog toga smo hendikepirani i u tome smislu se pitam na koji će se način rješavati ustavno pravno i kako će se rješavati pitanje imovine i nasljedstva prvog reda, kojemu ne možeš naći nasljednike bez obzira radilo se o Židovima ili drugima. Željeli bismo znati kome će to pripasti, državi ili lokalnoj upravi. Mi ne zahtijevamo veća prava od bilo koga, već za sve jednako.

Primitivne metode otimačine

U primjeni i provedbi prvog Zakona bilo je ‘muljanja’.

Ja bih to nazvao vrlo primitivnom metodom otimačine, koja je vladala ne samo nad Židovima, to je bio sustav, takvo vrijeme, uzelo se i nije se vraćalo…Ili, uzeli ste jednom, dali drugom. Ustaše su uzeli Židovima, pa se uselili u židovski stan, zatim su došli partizani, pa uselili u taj stan, pa je došla 1991. pa se opet treći uselili u to vlasništvo.To je bila užasna nepravda koju je danas teško u potpunosti ispraviti. Zakon je osim toga imao kratke prijavne rokove. Slažem se s pojmovima zastare i sa stavom da se stvari moraju rješavati, ali ja ne bih postavljao takve oštre rokove. Bio bih malo tolerantniji. Naravno, da je imovina i vlasništvo neprikosnoveno, međutim, okrenimo malo priču. Konačno smo nakon 45 godina dobili hrvatsku državu i sada ta država hoće obeštetiti oštećene. Naravno da nekoga treba i obeštetiti jer onaj tko je živio u tom stanu godinama, rodilo mu se tamo troje djece, a sada odjednom dolazi zakon po kojemu Josipović treba to vratiti. Treba, naravno. Budite u koži onoga tko stanuje u tom stanu 40 godina i dva puta dnevno odlazi moliti na Kamenita vrata da se nitko od nasljednika ne javi. Koliko dugo se taj čovjek treba moliti, godinu, dvije, pet ili doživotno…? Dakle određeni se rokovi moraju postaviti, ali ne tako kratki. Jer i oni koji su u oduzimanju imovine oštećeni, isto su stekli nekakva prava. U nas su prvi i drugi nasljedni red nestali, otac i sin ubijeni, pa nemaju što naslijediti.To je specifičan problem.

Židovskoj je općini za vrijeme NDH i komunizma oduzeto 11 zgrada i još štošta. I danas izražavate nezadovoljstvo povratom te imovine.

Vraćena nam je zgrada Nadrabinata, a u proceduri je zgrada u Palmotićevoj te zemljište na Ksaveru. Ostalo još čekamo. Hrvatska je država tu pogriješila što nije bila brža i učinkovitija. Slično je i s velikim brojem fizičkih osoba Židova koji su također u to bivše nevrijeme ostali bez imovine. Problem je i da se u mnoge nekretnine uložilo mnogo više od njihove vrijednosti pa se i to treba riješiti jer se može vraćati apsolutnu vrijednost. Moralna je obveza uz to nekome vratiti sve što je uloženo. Sada se otvorila jedna dobra klima i smatram da između nas i hrvatske države nema toliko prijepora, da se oni ne bi mogli riješiti u mjesec dana. Mi ne tražimo sve, niti se mi kao Općina postavljamo kao zastupnici Židova u svijetu, nego smo samo zastupnici Židova u Hrvatskoj. Drugi Židovi u svijetu morat će uzeti privatnog odvjetnika. Nas zanima samo imovina ŽOZ-a te kad se dogovorimo s državom, a to će biti vrlo brzo, biti ćemo prva zajednica u Hrvatskoj koja će reći javno i glasno svim europskim glasilima da je država Hrvatska podmirila svoje obveze prema Židovskoj zajednici.

Spominje se ovih dana opet gradnja replike srušene sinagoge u Praškoj ulici, ali i memorijalnog centra. Odgoda gradnje traje već 13 godina.

Ne će biti sinagoge kakva je bila nekada. Danas pod tim imenom podrazumijevamo zemljište na toj lokaciji. Stara sinagoga, koja je srušena u vrijeme NDH, mogla je primiti do 1200 ljudi, a danas imamo 300 članova. Osim toga, to zemljište nam nije vraćeno, već je poklonjeno. Čini se da moja država nema mogućnosti donijeti odluku i to vratiti. Naime, hrvatska vlada je sredinom 90-ih donijela odluku da nam to poklanja. Zamislite, oni su nam poklonili ono što je naše jer zakonska formulacija ne dopušta vraćanje.

Predsjednik Tuđman tražio gradnju sinagoge

Predsjednik Tuđman mi je 1992. osobno rekao da izgradimo tamo sinagogu. Rekao sam mu, Predsjedniče, mislim da je glupo graditi sinagogu jer ne želim dizati spomenik nakon što je u Domovinskom ratu srušeno 5000 crkva i deset tisuća škola u Hrvatskoj. Danas je priča sasvim drukčija. Onda kad je cijela Hrvatska bila u nevolji do grla, bilo bi to Franjo Tuđmanneukusno, neumjesno i nepotrebno. Odlučili smo da će to biti parking i kako bi Općina namaknula nešto malo novca Danas je situacija bitno drukčija. Doduše nema novca, ali mi smo spremni dogovoriti se s državom o načinu gradnje. Sigurno se tu ne će graditi samo sinagoga. Spremni smo razgovarati s državom o tomu što će se graditi, hoće li to biti sakralni, spomenički, ili židovski centar neke druge vrste, ali konačnu odluku o tome donijet će Vijeće ŽOZ-a.

Nakon povrata vlasništva slijedi pitanje novca

Ako uđemo u ozbiljan razgovor s državom, a ne radi se o enormnim ciframa, mislim da bi nam za izgradnju takve kuće trebala svota od 7 do 8 milijuna eura. Dobili smo što je naše i sada čekamo da nam se to izgradi. To je međutim i obveza države Hrvatske. Ja ne ulazim u one glupe diskusije je li ova Hrvatska nasljednica SFRJ, ili nasljednica Pavelićeve NDH, ovo posljednje naravno da nije, hvala Bogu, ali činjenica je da obveza Hrvatske postoji.

Nakon vaše tiskovne javila se Židovska vjerska zajednica Bet Izrael. Postoji li raskol među zagrebačkim Židovima?

Nema nikakvoga raskola. Mi Židovi imamo pravo imati i 70 Općina. Pa u Zagrebu smo prije 2. svjetskog rata imali tri, a u Hrvatskoj čak 33. Možemo imati više rabina, čak i više rabina nego Židova. Sve je započelo vrlo jednostavno. Židovska se općina otuđila od svojeg rabina, nismo mu htjeli produljiti ugovor. Rabin je u stvari samo zaposlenik Općine, ima svoju funkciju, plaćamo ga, on je vjeroučitelj i tumač religije. Nismo bili zadovoljni njegovim radom i dali smo mu otkaz. Tada je jedan dio ljudi, minornih i marginalnih na čelu s dvama, trima intelektualcima odlučio pozvati Mesićtog rabina k sebi i s njim oformizi novu zajednicu. To je bilo njihovo pravo.

Mesić slao predsjednički BMW po našeg bivšeg rabina

Stvorili su novu Općinu?

Po zakonu nisu smjeli stvoriti Općinu. Tu se sada ubacuje Stjepan Mesić, tada predsjednik, jer je njegova kći Saša bila u dobrim odnosima s rabinom. Mesić od tada izrazito podržava tu grupaciju, počinje pritisak na vlast, i događa se njihova registracija koja zakonom nije dopuštena. Hrvatski je zakon izričit, potrebno je 500 vjernika da se može osnovati vjerska zajednica. To meni načelno ne smeta, možda to smeta nekim članovima Židovske općine, ali nije teško biti pop ako ti je Bog ujak. A Mesić je stajao zubima iza njih.

U čemu je Mesićev interes?

Uvijek je na suprotnoj strani od svih nas. Bet Izrael, odnosno ta skupina ljudi, službeno je tražila da se naša Židovska općina zatvori, ili kako je to rekao Ognjen Kraus, da se izbriše s popisa vjerskih zajednica. Eklatantna je činjenica da ni Pavelić nije tražio brisanje Židovske općine, dok je Mesić stao iza skupine ljudi koja je to zahtijevala. Bet Izrael nam je uz pomoć Mesića preoteo školu, vrbovali su ljude koji su ju vodili. Naime, Mesićev unuk išao je u tu školu. Rabin i Mesić imaju u toj školi, mislim, šestero djece pa je to vrlo zgodno. Osim toga, dolazio je po rabina pred Općinu Mesićev predsjednički auto, i to baš na dan kad je rabin dobio otkaz. Bio je to pritisak na nas.

Mesić Vam poručuje da se ponašate kao nacist.

Meni je čitava obitelj poginula u Jasenovcu, drugi iz obitelji, njih 40 poginuli su u jednoj noći u Sarajevu. Kako biste se Vi ponašali da vam netko nakon toga kaže da ste nacist? On nije rekao, doduše, da sam ja nacist, nego da se ponašam kao nacist. Ipak, samo se nacisti ponašaju kao nacisti. Igra riječi, ali zamislite kako sam se ja osjećao. Mesić koji je išao s cvijećem iz Jasenovca i prenemagao se nad plamenom u Yad Vashemu, nanio je enormnu štetu Židovskoj općini u Zagrebu i Židovima u Hrvatskoj. Najbolje nam je da ga što prije zaboravimo, ali oprostiti mu ne možemo. Na žalost, on ne uviđa pogrešku da je meni s 40 mrtvih u obitelji nepristojno reći da se ponašam kao nacist.

Hrvatska gotovo bez antisemitizma

Hrvatska ima danas mnogo neprijatelja koji zarađuju na traganju za hrvatskim antisemitizmom, Zuroffi, Goldsteini, pa i sam predsjednik Josipović koji je u Knessetu prošli tjedan rekao da je zmija antisemitizma u Hrvatskoj oslabljena, ali još gmiže.

Smatram da smo mi na dnu Europe po antisemitizmu. Gotovo da ga i nema A ljudi koje ste naveli, time su opterećeni. Ako netko nacrta kukasti križ na zidu, sigurno je problem, ali me zanima da moja država ujutro kaže da je to svinjarija Goldsteini da kad uhvati „crtača“, strpa ga u zatvor. To očekujem od svoje države. A to što ima idiota koji će imati antisemitske ispade, toga će biti uvijek. Kod neobrazovanog svijeta mi Židovi još uvijek smo krivi da smo ubili Krista. Pijana neka budala može reagirati u neimaštini u kakvoj živimo, ali mene zanima kako će sutra reagirati moja država, to je najvažnije. Kad je moja država reagirala, onda 90-ih kad je sinagoga odletjela u zrak, kad je na groblju bila bomba, podršku nam je dala kolona ljudi koja je hodala pješice od Mirogoja do Palmotićeve, ja sam bio ponosan. I na svoju državu Hrvatsku i na moj grad Zagreb u kojem sam se rodio.

Predsjednik Josipović dao je izjavu da se Hrvati moraju iskupiti za zlodjela počinjena nad Židovima.

Mislim da je štetno razmišljanje kako se Hrvati moraju i za što iskupljivati. Hajdemo pojednostavniti priču, jedan dio Hrvata u povijesti je mom narodu nanio zlo i …točka! Gotovo. Amen. Hrvati se nemaju za što iskupljivati. Imaju neke svoje obveze, izgraditi Židovskoj općini nešto umjesto srušene sinagoge. Tu obvezu imaju i Hrvati antifašisti i drugi Hrvati, ali nemaju se za što iskupljivati. To što su ustaše napravili, ne ide kao grijeh u nasljedstvo, tu se ne poistovjećujete s nama. Zar sam ja kriv ako je netko ubio Isusa i razapeo ga? Nisam. Niste ni Vi krivi za ono što je radio Boban i netko drugi tada. Vi ne možete nositi istočni grijeh. Koje crno iskupljivanje, ali želimo povrat naše nepravedno oduzete imovine kako bi Židovska općina i naša zajednica uspjela sebi osigurati dostojnu budućnost.

Josipović se ispričavao, Mesić se ispričavao u Izraelu prije njega, očekuje li to židovska država?

Izraelska država zauzela je taj princip. Svaka država u kojoj je postojao kolaboracionistički pokret, a koji je surađivao s Nijemcima i u kojima je nad Židovima napravljen zločin, ima se u ime pripadnika svojega naroda ispričati. I položiti vijenac u Yad Vashemu. To je pravilo države Izrael.

Spašavao sam s generalom Praljkom i Šuškom sarajevske Židove

Izvlačili ste Židove za vrijeme prošlog rata iz okupiranog Sarajeva. Malo se znade o vašem humanitarnom konvoju za Dubrovnik.

Da, za vrijeme Domovinskog rata u Dubrovnik vozio sam brodom 400 tona hrane za pomoć Židovima kojih doduše tamo ima samo 17, zatim agregat za bolnicu, 2000 boca plina. U Dubrovnik smo ušli bez ikakvih kerefeka kao Mesićev konvoj i s više stvari za pomoć, O tome se malo znade. Bilo je mnogo takvih akcija i spašavanja ljudi. Kooperaciju s Praljakgeneralom Praljkom i njegovim ljudima koju smo imali u BiH kada smo izvlačili Židove iz bombardiranog Sarajeva, ne mogu zaboraviti. Bio sam odabran od vijeća Židovske općine u Zagrebu za izvlačenje pripadnika židovske zajednice iz opkoljenog Sarajeva. Koristio sam se svojim osobnim vezama u Srbiji i BiH. Ne smijemo zaboraviti da je najveća pomoć u ovim akcijama stigla izravno od pokojnog ministra Gojka Šuška. Konvoj je prvo dopremao 14. studenoga 1992. humanitarnu pomoć u Sarajevo.

Nekoliko puta prolazili smo kroz srpske položaje, od Metkovića preko Neretve uz Drinu do Foče, pa natrag prema Sarajevu. Drugi put smo 1993. izvlačili ljude iz Sarajeva preko Jablanice. Svaki kamion je dobio metak, a sve to vrijeme pratili su nas Praljkovi ljudi. Svi vozači od reda bili su Hercegovci koji su nesebično spašavali Židove. Sjećam se da su nam Srbi pretražujući vozila ukrali zlato ljudi koje smo izvlačili. Kad sam došao na granicu, zaprijetio sam im i dao im tri sata da dostave to zlato natrag. Rekao sam da će biti samo jedne novine u Ugandi koje o tomu ne će pisati, da ću objaviti u svijetu da su opljačkali imovinu Židova. I za sat vremena zlato je vraćeno do zadnjeg novčića. Samo je jedna mala skupina Židova iz Sarajeva otišla preko Beograda avionom. Tada smo rekli dosta, ne će nam Srbi spašavati Židove. Niti jedan jedini Židov nije poslije izašao preko Srbije. Prvim je avionom išlo u Zagreb 18 ljudi, a preostale smo prebacili u konvojima.

Spomenik u Bleiburgu sjećanje je na zločine protiv nevinih

Nedavno je Daniel Ivin, brat Slavka Goldsteina, zatražio da Sabor prestane biti pokrovitelj obilježavanja Bleiburga.

Gospodin Ivin ima pravo na svoje mišljenje, međutim ja doživljavam Bleiburg kao spomenik stratištu na Križnom putu. Bleiburg se dogodio dok je još bio rat, ustaše se nisu htjeli predati i uhvatili su ih. Sada za mene počinje tragedija. Kad su ih partizani uhvatili i krenuli vraćati natrag, pobili su 20, 30 tisuća ljudi, a među njima i mnogo civila. Zločin nije napravljen na Bleiburgu, zločin je Križni put. Ako je Ivinova ideja da se ukine zločin, a mislim da nije, pa da se umjesto spomenika na Bleiburgu postave spomenici na čitavom Križnom putu, kamen do kamena, ja ću pristati. Ali za sada doživljavam da taj spomenik na Bleiburgu ovjekovječuje i prikazuje zločine komunističkih vlasti učinjene nakon događaja na Bleiburgu. Sjećam se da je moj otac, hrvatski general Zlatko Bienenfeld, 1994. rekao predsjedniku Tuđmanu da kad njegova noga stane u Jasenovac, on je drugi dan s njime u Bleiburgu. Tako i za mene nema oprosta zločina. Negiranje komunističkih zločina povijesni je nonsens. Možemo razgovarati da zločin ima različite pobude, ali razlika između zločina nad Židovima u Drugom svjetskom ratu, je da je na križnim putovima zločin bila osveta nad krivcima, ali i nad nevinima. Za mene goli zločin nema opravdanja. Svaki normalni Židov u Općini reći će vam: ako je zločin počinjen, ima ga se pravo obilježiti i točka. Ova država nastavlja tradiciju Jugoslavije, Hrvatske, Avnoja, a ovaj Gotovinaje spomenik tijesno vezan uz domobrane i ustaše, ali i stradale civile i svakako ga treba obilježiti.

Prestanimo politizirati s Gotovinom

Poznavali ste dobro i generala Gotovinu i njegovu suprugu.

Sjećam se kad je Tiho Blaškić došao mojemu tati žaleći se da mora u Haag. Onda mu je moj tata rekao: ‘Tiho, sine, obuci generalsku odoru, sjedni na prvi zrakoplov i odleti u Amsterdam i reci im da se hrvatske generale ne dovodi, hrvatski generali dolaze sami i sigurno ćeš dobiti pet godina manje.’ Kod Gotovine je, na žalost, bilo drugačije. On je vojnik i odradio je posao za koji je dobio nalog.

Gotovinu sam dobro poznavao. Nisam tužitelj i sudac, ali ja ne vidim njegovu krivnju. No vidim da mu svi mi otežavamo poziciju. Ne smijemo ga slaviti. On je nepravomoćno osuđeni ratni zločinac, pa i ako nije, mi mu time štetimo. Mi ga slavimo, a oni u Haagu kažu, sad ćemo vam mi pokazati, i presude mu deset godina više. Pa Gotovina je prvi rekao, prestanite me politizirati.

Šaljemo mu pitanja, što misli o parlamentarnim izborima, i slično. Da smo ga pustili na miru i da nismo lijepili plakate s njegovom slikom, da smo pustili da Haaški sud u tišini odradi i dali mu svu pravnu podršku, siguran sam kako bi dobio upola manju kaznu. Ne mogu shvatiti da lokalni dužnosnici u Dalmaciji misle da mu koriste vješajući na zidove njegove slike.

Tomislav Držić
Hrvatski list

Izvor: hkv