Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu.

 

Ispovjest Jadranke Đorđević, čija je porodica 1991. protjerana iz Šibenika

Datum objave: utorak, 10 maja, 2016
Veličina slova: A- A+

Jadranka Đorđević, ćerka oficira JNA koji je tokom rata bio na službi u jednoj šibenskoj kasarni, reagovala je na neke od izjava hrvatskog vojnika Borisa Orbanića koji u stanu na Baldekinu brine o svom sinu u komi. Ona je živjela u tom stanu prije Orbanića, ali ne traži povrat imovine jer je stan oduvijek bio u vlasništvu vojske. No, kaže, zasmetala joj je Orbanićeva izjava da su dobrovoljno predali ključeve. 

Ispovjest Jadranke Đorđević
Jadranka Đorđević

Upravo suprotno, Jadranka Đorđević smatra da je zajedno sa sestrom i roditeljima krajem 1991. godine jednostavno istjerana iz Šibenika i ovako opisuje tu napetu atmosferu u gradu na samom početku rata.
– Te 1991. godine tenzije su jako porasle. Moj otac je bio vojni ekonomista i naivno mislio da mu se ništa neće dogoditi ako nikome nije ništa skrivio. Sestra je skoro svakog dana iz škole dolazila u suzama jer je nastavnik govorio da sve Srbe treba pobiti nasred Knina. Ja sam išla u gimnaziju i često su mi dobacivali razne uvrede i provokacije. Na početku te školske godine, niko nije htio sa mnom sjediti u školi – prisjeća se Jadranka Đorđević početka rata.

Nekoliko učenika Hrvata iz njezinog razreda, otišlo je u druge zemlje, kao i jedna Srpkinja, a ona je i dalje išla u školu.
– Onda je od 16. septembra 1991. uslijedio kućni pritvor. Telefon nam je bio isključen. Dok je još radio, stalno su nas nazivali, psovali i provocirali nepoznati ljudi, a i ovi koji su prisluškivali, upadali su u razgovor. Znate i sami kako je bilo te jeseni. Ulazili su nam iz ZNG-a u stan kako bi tražili oružje. Bez naloga.

A naravno da ničeg osim naših prnja i stvari tu nije bilo. Telefon su nam uključili negdje u desetom mjesecu, ali prvo što smo čuli je bilo da pazimo, jer sve se snima – ispričala nam je Jadranka.

Prijetnje su se, kaže, i dalje nastavile.
– Jednom su zvali i rekli da je otac ranjen i u bolnici, a on pušku nikada nije nosio. Naravno, nije bio ranjen, javio se sutradan, a moja majka je bila u suzama 24 sata jer nismo imale načina za otići iz grada – prepričava kćerka oficira JNA u šibenskoj kasarni ratne jeseni 1991. godine

Početkom decembra te godine, uz policijsku pratnju je otac iz kasarne dopraćen u autu MUP-a i rekli su nam da imamo dva sata vremena. Bura (vjetar) je bila nenormalna tog dana. Trpali smo stvari u kamion neke pivovare. Nije nam ni sve stalo tog dana pa smo stvari nabacivali i lomili. Otac se vratio dan kasnije da pokupi preostale prnje, ali u stan je već bilo provaljeno. Jedva je uvukao ključ u izudaran cilindar kad je došla grupica ljudi i tražila ključ. On ga je bacio ispred ulaza, okrenuo se i kaže da je čuo iza sebe koškanje i otimanje – priča Jadranka Đorđević.

Nakon 1991. godine, nitko iz njihove obitelji nije posjetio Šibenik ni Hrvatsku.
– Sestra je umrla sa željom da jednom dođe vidjeti svoje drugarice iz osnovne. Stari stanari zgrade su nam u par navrata rekli da je kroz stan u međuvremenu prošlo puno ljudi, ali mi nikome ključ svoga stana dali nismo. A i da jesmo, stan je bio u državnom, tada vojnom vlasništvu. Gospodina Orbanića u životu nismo nikad vidjeli – kazala je Jadranka.

Pita se zašto je tako sve moralo biti.
– Takva je bila zemlja. Moj otac je nakon akademije prebačen u Šibenik u kome nikada prije nije bio. Tražio je zamjenu s kolegom Hrvatom iz akademije još 1972. godine jer obojici nisu odgovarali gradovi u kojima su služili. Hrvat u Srbiji, Srbin u Hrvatskoj, ali im nisu dali. To pismo imamo još u porodičnoj fascikli. Ja mislim da bih od straha na ulazu u Hrvatsku dobila infarkt.

Toliki je strah u meni sve ove godine, iako me komšije Hrvati uvjeravaju da dođem, mene je ipak strah. A hvala Bogu, tamo ima divnih ljudi koji su bili spremni s nama dijeliti kruh i njih ću se sjećati cijelog života, iako su mnogi već umrli. Pismima i telefonom smo bili u kontaktu.

Sestra i ja nismo išle više u školu te jeseni. Sa suzama smo se ispisale 15. oktobra 1991. godine, ali s ponosom se sjećam da sam bila među najboljim đacima u Osnovnoj školi Maršal Tito i prve generacije Gimnazije te predratne 1990. godine – završava svoju priču Jadranka Đorđević.

Podsjetimo, priča o stanu u šibenskoj Ulici Stjepana Radića 64, u kojem je porodica Đorđević živjela do rata, aktuelizovana je prije nekoliko mjeseci kada je sadašnji stanar Boris Orbanić izašao u medije sa svojom potresnom ispovijesti.

On je 1991. godine uselio u taj stan i otad traži stanarsko pravo od Ministarstva odbrane, koje je u paketu preuzelo većinu stanova JNA. Orbanić u stanu brine o teško bolesnom sinu koji je u komi, otkako je prije više godina stradao u prometnoj nesreći.

Država mu odbija dati stanarsko pravo, a nedavno je hrvatski zamjenik ministra branitelja Ivan Vukić Niper obećao da će ponovno razmotriti taj slučaj.
Autor: Mario Krnić
Izvor: sibenik.in

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top