fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Ispovjest Jadranke Đorđević, čija je porodica 1991. protjerana iz Šibenika

Jadranka Đorđević, ćerka oficira JNA koji je tokom rata bio na službi u jednoj šibenskoj kasarni, reagovala je na neke od izjava hrvatskog vojnika Borisa Orbanića koji u stanu na Baldekinu brine o svom sinu u komi. Ona je živjela u tom stanu prije Orbanića, ali ne traži povrat imovine jer je stan oduvijek bio u vlasništvu vojske. No, kaže, zasmetala joj je Orbanićeva izjava da su dobrovoljno predali ključeve. 

Ispovjest Jadranke Đorđević
Jadranka Đorđević

Upravo suprotno, Jadranka Đorđević smatra da je zajedno sa sestrom i roditeljima krajem 1991. godine jednostavno istjerana iz Šibenika i ovako opisuje tu napetu atmosferu u gradu na samom početku rata.
– Te 1991. godine tenzije su jako porasle. Moj otac je bio vojni ekonomista i naivno mislio da mu se ništa neće dogoditi ako nikome nije ništa skrivio. Sestra je skoro svakog dana iz škole dolazila u suzama jer je nastavnik govorio da sve Srbe treba pobiti nasred Knina. Ja sam išla u gimnaziju i često su mi dobacivali razne uvrede i provokacije. Na početku te školske godine, niko nije htio sa mnom sjediti u školi – prisjeća se Jadranka Đorđević početka rata.

Nekoliko učenika Hrvata iz njezinog razreda, otišlo je u druge zemlje, kao i jedna Srpkinja, a ona je i dalje išla u školu.
– Onda je od 16. septembra 1991. uslijedio kućni pritvor. Telefon nam je bio isključen. Dok je još radio, stalno su nas nazivali, psovali i provocirali nepoznati ljudi, a i ovi koji su prisluškivali, upadali su u razgovor. Znate i sami kako je bilo te jeseni. Ulazili su nam iz ZNG-a u stan kako bi tražili oružje. Bez naloga.

A naravno da ničeg osim naših prnja i stvari tu nije bilo. Telefon su nam uključili negdje u desetom mjesecu, ali prvo što smo čuli je bilo da pazimo, jer sve se snima – ispričala nam je Jadranka.

Prijetnje su se, kaže, i dalje nastavile.
– Jednom su zvali i rekli da je otac ranjen i u bolnici, a on pušku nikada nije nosio. Naravno, nije bio ranjen, javio se sutradan, a moja majka je bila u suzama 24 sata jer nismo imale načina za otići iz grada – prepričava kćerka oficira JNA u šibenskoj kasarni ratne jeseni 1991. godine

Početkom decembra te godine, uz policijsku pratnju je otac iz kasarne dopraćen u autu MUP-a i rekli su nam da imamo dva sata vremena. Bura (vjetar) je bila nenormalna tog dana. Trpali smo stvari u kamion neke pivovare. Nije nam ni sve stalo tog dana pa smo stvari nabacivali i lomili. Otac se vratio dan kasnije da pokupi preostale prnje, ali u stan je već bilo provaljeno. Jedva je uvukao ključ u izudaran cilindar kad je došla grupica ljudi i tražila ključ. On ga je bacio ispred ulaza, okrenuo se i kaže da je čuo iza sebe koškanje i otimanje – priča Jadranka Đorđević.

Nakon 1991. godine, nitko iz njihove obitelji nije posjetio Šibenik ni Hrvatsku.
– Sestra je umrla sa željom da jednom dođe vidjeti svoje drugarice iz osnovne. Stari stanari zgrade su nam u par navrata rekli da je kroz stan u međuvremenu prošlo puno ljudi, ali mi nikome ključ svoga stana dali nismo. A i da jesmo, stan je bio u državnom, tada vojnom vlasništvu. Gospodina Orbanića u životu nismo nikad vidjeli – kazala je Jadranka.

Pita se zašto je tako sve moralo biti.
– Takva je bila zemlja. Moj otac je nakon akademije prebačen u Šibenik u kome nikada prije nije bio. Tražio je zamjenu s kolegom Hrvatom iz akademije još 1972. godine jer obojici nisu odgovarali gradovi u kojima su služili. Hrvat u Srbiji, Srbin u Hrvatskoj, ali im nisu dali. To pismo imamo još u porodičnoj fascikli. Ja mislim da bih od straha na ulazu u Hrvatsku dobila infarkt.

Toliki je strah u meni sve ove godine, iako me komšije Hrvati uvjeravaju da dođem, mene je ipak strah. A hvala Bogu, tamo ima divnih ljudi koji su bili spremni s nama dijeliti kruh i njih ću se sjećati cijelog života, iako su mnogi već umrli. Pismima i telefonom smo bili u kontaktu.

Sestra i ja nismo išle više u školu te jeseni. Sa suzama smo se ispisale 15. oktobra 1991. godine, ali s ponosom se sjećam da sam bila među najboljim đacima u Osnovnoj školi Maršal Tito i prve generacije Gimnazije te predratne 1990. godine – završava svoju priču Jadranka Đorđević.

Podsjetimo, priča o stanu u šibenskoj Ulici Stjepana Radića 64, u kojem je porodica Đorđević živjela do rata, aktuelizovana je prije nekoliko mjeseci kada je sadašnji stanar Boris Orbanić izašao u medije sa svojom potresnom ispovijesti.

On je 1991. godine uselio u taj stan i otad traži stanarsko pravo od Ministarstva odbrane, koje je u paketu preuzelo većinu stanova JNA. Orbanić u stanu brine o teško bolesnom sinu koji je u komi, otkako je prije više godina stradao u prometnoj nesreći.

Država mu odbija dati stanarsko pravo, a nedavno je hrvatski zamjenik ministra branitelja Ivan Vukić Niper obećao da će ponovno razmotriti taj slučaj.
Autor: Mario Krnić
Izvor: sibenik.in

 

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: