fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Ispovest: Depeša generala Luzana

Žikica Đorđević, prognan sa Kupresa pre dve decenije, kazuje o stradanju porodice spremo, čijih je 126 članova ubijeno (3): Italijanski oficir raportirao i Musoliniju o užasnim zločinima nad srpskim kupreškim življem

poglavnik.jpg

Kupres, 2. avgust, 1942. godina. Posle posete ministra Andrije Artukovića, kupreške ustaše su od gradića napravile pravo vojno uporište. Za Srbe je to bio novi uvod u stradanje.

– Tako je i bilo – vraća sećanje na priču predaka Žikica Đorđević. – Ubrzo posle Artuković, Kupres pohodi i komandant Crne legije Ante Moškov. Domaćini su mu, kao znak pažnje, organizovali „lov“. Lov na Srbe! Lovci nisu daleko odmakli, tek do obližnjeg Begovog Sela i Odžaka. Tu su ulovili 52 člana naše porodice Spremo. Najmlađi Pavle imao je dve godine… A najstarija Stana – 58 godina. Većinu su činili žene i deca. Lovce je predvodio kupreški ustaša Stanko Tokić. Pridružili su mu se Marko Jurić, Ante Čičak, Ante Ćaleta… Kao i par kupreških ustaša koji su bili na Viparima: Ivan Grgić i Marko Rajić.

Dan je bio u osvitu. Srpske porodice su spavale.

– I sad, kada vratim tu priču koja mi je ostavljena u amanet i koja me proganja, pitam se kako li su nesrećnici umirali – govori Žikica Đorđević. – Kako li je ispustio dušu maleni Pavle. Pričali su mi moji, koji su pretekli, da se celo selo prolamalo od lomljave vrata i urlika. Porodice Spremo mislile su da to nije stvarnost. Da im se pričinjavaju ustaški urlici. Ali su se brzo našli na livadi. Poluodeveni, bosi, u lanenim košuljama, onim koje još pamtimo sa starih požutelih fotografija. Nijedna kuća nije bila bez te košulje od ručno predenog lana. I ručno tkanog platna.

Ustaše su napravile špalir. Kroz taj špalir, prema kupreškim vratima morala je da prođe kolona „lanenih košulja“. Putem, prema svojoj večnosti.

– Bila je zora, oni su bili gladni, nisu imali pravo ni na poslednju želju, ni na oproštaj sa onima koje su voleli. Ni pravo na nadu, i ako je postojala ona je bila samo da kraj stigne brzo. Da ne gledaju stradanje svojih, rođenih.

Nekoliko metara pred stratištem, Stanko Tokić i Ante Čičak ustremili su se na kolonu. Izvukli su iz nje: Maru (19) i Stanu (17) Spremo.

– Nema, nažalost, njihovih fotografija, a ostalo je sećanje da su bile lepe, dugokose. I devojačka mladost porodice Spremo morala je da prati to što su bili ugledni i imućni. Morali su da nestanu. Ali, u nestajanju da budu i poniženi. Jer, zna se u srpskoj kupreškoj porodici šta znači ovaj zločin.

Beležeći stradanje porodice Spremo, čiji je potomak po majci Ljubici Žikica Žika Đorđević, kopajući po dokumentima koji dokazuju ovaj užasan zločin ustaša, došao je i do pisma italijanskog generala Aleksandra Luzana. Ovaj oficir, u proleće 1941. godine izveštava Musolinija, lično, o užasnom zločinu nad srpskim življem u Kupresu.

Đorđević, iznova potresen, naglas čita pismo generala, koji je kao krunski dokaz stradanja Srba uvrstio u svoj rukopis.

General Luzano piše Musoliniju: „Dragi Duče, bezgranična odanost prema vama mi, nadam se, daje za pravo da u nečemu odstupim od strogog vojničkog protokola. Zato i žurim da vam opišem jedan događaj, kojemu sam, tri nedelje unazad, lično prisustvovao. Obilazeći mesta od 30 do 120 kilometara od Dubrovnika, saznao sam od naših obaveštajnih oficira da su Pavelićeve ustaše počinile užasan zločin. Nedostaju mi reči da opišem ono što sam zatekao. U velikoj školskoj učionici zatekao sam zaklanu učiteljicu i 120 njenih učenika. Nijedno dete nije bilo starije od 12 godina. Zločin je neumesna i naivna reč. To je prevazišlo svako ludilo! Mnogima su odsekli glave i poređali ih po đačkim klupama.“

Žikica Đorđević spušta pismo na pult u kiosku u kome nastaje njegov roman. Kaže nam:

– Ako možete, čitajte vi dalje.

U pismu italijanskog oficira je još napisano:

„Iz rasporenih utroba ustaše su izvukle creva i, kao novogodišnje vrpce rastegli ih ispod plafona i ekserima ukucali u zidove. Nesnošljiv smrad i roj muva nisu nam dozvolili da se duže zadržimo. Primetio sam načeti džak soli u ćošku i zgranuto ustanovio da su ih klali polako, soleći im vratove. I, taman kad smo odlazili, iz zadnje klupe se čulo dečije krkljanje. Poslao sam dvojicu vojnika da vide šta je. Izneli su jednog dečaka. Još je bio u životu. Disao je sa napola presečenim grkljanom. Svojim kolima odvezao sam to jadno dete u vojnu bolnicu. Povratili smo ga i tada smo saznali punu istinu o tragediji. Zločinci su prvo naizmenično silovali učiteljicu Stanu Arnautović i onda je pred decom ubili. Silovali su devojčice od osam godina.“

U izveštaju Aleksandra Luzana navodi se i ovo:

„Za sve vreme dok se ovaj zločin događao, pevao je silom doveden orkestar Cigana. Na večnu sramotu naše Rimske crkve, jedan Božji čovek, jedan župnik u svemu tome je učestvovao. Dečak kojeg smo spasli, pobegao je iz bolnice, a onda smo ga na pragu kuće našli zaklanog. Pokolji Srba su dostigli takve razmere da su u ovim krajevima zagađeni mnogi izvori. Na savest Italije i naše kulture pašće neizbrisiva mrlja ako se, dok je još vreme, ne budemo distancirali od ustaša i ne budemo sprečili da se nama pripiše da podržavamo bezumlje.“

– Davno sam našao ovo pismo italijanskog generala. I ono me je, na neki način, pokrenulo da ne dozvolim da sve što smo upamtili od naših starih, prepustimo zaboravu. Nije dobro da se ne upamti. Ali, mi, Srbi, skloni zaboravu, stalno plaćamo krvlju taj zaborav.

3. avgust 1942. godina.

– U Kupresu Ivica Čičak ubija Ružu Spremo, ženu Đorđijinu, moju baku. Pre toga su joj ubili sina Boru, a sve vreme uzimali su od nje otkup, kao da je živ. Uz to, lažno su predstavljali da je i njen sin Milan dužan. Za svoj otkup. Sve su joj uzeli. Na kraju, i život.

UMRO PRE NIŠANA

Đorđe Spremo (na slici) bio je najugledniji i najimućniji Srbin u Kupresu, pred početak Drugog svetskog rata. Trgovac, ali ne i šićardžija.

Umro je 1940. godine, a na fotografiji koja je čudom sačuvana, vidi se ogromna povorka ljudi koja ga ispraća na poslednje putovanje.
– Da je dočekao proleće četrdeset prve, ne bi ga pretekao – govori njegov unuk Žikica.
– Bio bi prvi na nišanu, jer je takve Srbe trebalo najpre ukloniti.

Autor: Milena Marković

 

Izvor: NOVOSTI

Vezane vijesti:

Ispovest: Kako je ubijeno 126 članova porodice Spremo

Svedočenje o ustaškom divljaštvu: Kosili Srbe po livadama

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: