Godišnjica: Iskonsko zlo – pokolj djece u Mašvini

“Ko je osmislio mrtvo kolo u Mašvini, na planini kordunskog brda (iznad Rakovice, Slunj), kada su 18. jula 1942. godine ustaše poklale u zbjegovima i vlastitim kućama više od 420 srpskih civila, pa zaklanih 10 djevojčica i 10 dječaka, od 5 do 7 godina, skinule gole, djevojčice položili na leđa u krug, spojili im ruke, a raširili nogice i na njih položili gole zaklane dječake” pita se bolno i gotovo nevjerujući dr. Đuro Zatezalo u svojoj knjizi “Radio sam svoj seljački i kovački posao” .

Svjedočanstva o ovom događaju pokazuju da je Pokolj, genocid nad Srbima počinjen od strane NDH bio manifestacija iskonskog zla, teško razumljivog i nikada do kraja objašnjivog.

U knjizi Miloša Gaćeše „Stroj zavičaja – treći deo – Kordun 1942“ nalazimo svjedočanstvo o ovom strašnom zločinu koje vam prenosimo u redovima koji slijede.

21. jula 1942. naveče krenuo je komadant 4. bataljona Kordunaškog odreda Nikola Basara sa još 14 boraca da obiđe poprište borbe koja se odigrala 18.7.1942. g. u šumi Mašvina, pa u vezi toga kaže: „ Kada se razdanilo 22.7.1942. sa te kose (šuma Mašvina) vidjela su se gotovo sva sela od Cazina do Rakovice. Kuće sve gorjele.

Ostala je pustoš.

U voćnjacima je bilo poneko govedo a na voćkama kokoši. Ove životinje kad bi nas ugledale bježe i dreče a goveda riču kao podivljala. Pored izgorjelih kuća poneki ljudski leš žene, dijeteta ili nekog starijeg muškarca. Šuma Mašvina proteže se nekoliko kilometara kroz koju vodi put od Brezovca ka Kordunskom Ljeskovcu.

Kada smo ušli u šumu i krenuli putom naišli smo na strahovite prizore dužinom čitavog puta sa obje strane do 2 km razbacani leševi djece, žena i starijih osoba. Zatim poubijane sitne i krupne stoke. Obzirom da su ljetni dani sa jakim suncem a leševi već četvrti dan u raspadajućem stanju isti je slučaj i sa životinjama. To sve zajedno smrdi do te mjere da je nemoguće tu boraviti.

Pokušali smo brojiti leševe ali to nije bilo moguće. Zbog velikog smrada i rasutih leševa.

Postavlja se pitanje koliki je broj žrtava na ovoj dugačkoj i otvorenoj grobnici. Na prostoru je razbacana imovina koju su izbjeglice sa sobom ponijele. Izprevrtana kola, razbacani predmeti, ponjave, šarenice, pokrivači, jastuci, poljoprivredni alat i drugo. Sveukupna slika je više nego stravična. Posmatrajući ove silne leševe unakažene na sve moguće načine kao npr. Beba stara svega nekoliko mjeseci zaklana leži preko grudi svoje majke.

Trebalo je imati tvrdo srce a da se ne zaplače što se neće moći podnijeti u sledećem prizoru. Vraćali smo se kroz šumu u pravcu sela Brezovac i prešli na lijevu stranu puta u šumi idući u koloni po jedan.

Čelni drug koji je prvi naišao na jedan proplanak veličine 50×50 m zastao je i do njega slijedeći pa redom do posljednjega praveći krug oko „mrtvog kola“. Teren na ovom proplanku pokriven je zelenom travom na kojoj je ležalo 20 djece. Od ovih 20 djece 10 je ženskih, a 10 muškaraca.

Na njima i oko njih nema ni jednog komada njihove odjeće ili pelena. Djeca su poredana u kolo – nožice prema unutra a glave prema vani za razmjernom rastojanju. Djevojčice su na travu raširenih nožica i ručica a dječaci na djevojčicama – trbuh na trbuhu. Svako dijete je zaklano tj. Prerezano nožem ispod vrata ali se ne vidi da su tu na licu mjesta klana. Ne vide se ni tragovi krvi što znači da je taj čin učinjen negdje na drugom mjestu pa su ih ovdje donijeli i poredali u kolo. Kod ove djece usta su otvorena a rana klanja osušena tako da čitavi rojevi muha prave svoj let na usta i grlo. Mi smo nijemo stajali oko ove djece čitavih 15 minuta dok se jedan od drugova prisvjestio da pogleda u lice svakog djeteta ne bi li prepoznao da neko dijete nije njegovo.

Bio sam najmlađi bez porodice a svi ostali bili su ženjeni i neko od njih imao je tako malu djecu. Sada više nisam mogao odoljeti pa su mi suze nekontrolisano tekle niz obraz a brada počela da drhti.

To je moj prvi plač nakon jedne godine ratovanja i viđenja svakojakih tragedija. Nisam samo ja plakao već su svi plakali. Jedan od prisutnih drug Milan Čakširan (narodni heroj iz Kordunskog Ljeskovca) udario je kundakom puške o zemlju i rekao. „Jebaću mu mater, svako onome koji me spriječi da kada dođem u hrvatskoj ili muslimansko selo da ne ubijem sve na što naiđem i staro i mlado“. Ovaj izazov prihvatili su svi prisutni sa odobravanjem osim mene.

Napokon sam skupio snage i naredio da se krene sa ovog mjesta. Krećući se pravcem kojim je narod bježao ispred ustaša naišli smo na nejaku djecu u kolijevkama bačenu u trnje koje su majke u panici bacile.

Jedno takvo dijete našli smo još živo pa smo ga uzeli zajedno sa kolijevkom, donijeli u Močila i predali jednoj ženi koja ga je dojila tako da je ostalo u životu“. Milan Čakširan u ovom času nije mogao odoljeti da to ne izreče a ustaše su njegovih 8 članova porodice tih dana poklali, a među njima je zaklana Milanova kćerka Zora rođena 1941. godine.

Pozivamo sve one koji imaju dodatne informacije, dokumente i sl. vezano za ovaj događaj,  da nas kontaktiraju putem e-maila: udruzenje@jadovno.com, ili na adresi Udruženje Jadovno 1941.  Cerska 38, Banja Luka, Republika Srpska.

Bonus video: