fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

I mudžahedini su zamukli!

Na Sv. Trifuna, 14.februara 2014.god. u Darbiju, Engleska – 20 godina kasnije. DA SE NE ZABORAVI – SARAJEVSKO RATIŠTE 1994. god.

Iz knjige (u pripremi) pod naslovom „OD KRAJINE DO KOSOVA“!

„Što nije zapisano – zaboravi se, što se zaboravi kao da nije (ni) postojalo“!

(Sv. Vladika Nikolaj Velimirović)

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2014/nad-sarajevom-aleksic.jpg

Na Trebeviću ratne 1994. godine –  Sa Vojvodom Slavkom Aleksićem i kapetanom Zekom ( u pozadini Sarajevo)

 

Ratna 1994.godina. Sarajevsko ratište, položaj srpskih borbenih snaga na Grbavici – Jevrejsko groblje. Praznik Sv. Trifun, 14-ti februar.

Uoči Sv. Trifuna sam sa svojom protinicom Sekom stigao iz Kalifornije u srpsku ratnu prestonicu Pale. Kao i obično, kada smo dolazili, bili smo domaćinski i bratski primljeni u domu Bogdana i Kove Vukadin. Inače Bogdan, iako je u pedesetim godinama života, komanduje jednim odredom pri „4-om bataljonu Sarajevsko-romanijske brigade“. Tu smo se okrepili, a onda, po dogovoru, preko naših veza javili smo se Vojvodi Slavku Aleksiću, komadantu Novo-sarajevskog četničkog odreda, na položaju Grbavica – Jevrejsko groblje.

Ubrzo je stigao i Vojvoda sa svojim pratiocima, pa su nas onda naši dobri domaćini počastili sa onim što se imalo. Zajedno sa Vojvodom su došli;  major Blagoje Kovačević, mlad i sposoban oficir, koji je proveo na Kosmetu 6 god. kao momandant bataljona, komandovao je na slavonskom ratištu, oko Okučana, kao i na kninskom ratištu. Aprila 27-og 1993.god. napustio je bivšu JNA i dolazi dobrovoljno da pomogne svojoj braći na Ilidži i tu postaje načelnik svih jedinica. Dok su drugi bežali glavom bez obzira, on je svoju porodicu, ženu i dvoje dece (Jovanu i Stefana) doveo na ratnu Grbavicu. Zlatko Novković (kapetan Zak, ratni nadimak) je dobrovoljac iz Nju Jorka, koji je 1992.god. došao kod kapetana Dragana i kao Knindža se borio u Krajini, a kada se kapetan Dragan povukao, on u maju 1993.god. dolazi na Grbavicu kod Vojvode Slavka i postaje njegov prvi pratilac.

Javili smo se i tadašnjoj poptredsednici RS dr. Biljani Plavšić, ali pošto je ona bila na nekom važnom sastanku, odlučili smo da krenemo na Grbavicu. Usput smo susretali razna vozila UNPROFOR-a, koji su imali nekakvu misiju održavanja mira između srba i muslimana. Kada smo na Grbavici naišli na prvi srpski bunker „Kafe bar kod četnika“ bili smo zaustavljeni da sa borcima popijemo kafu i rakiju, premda su na samo 80 – 100 metara od njih bili muslimanski rovovi – položaji.  U četničku komandu smo stigli iza podne, gde smo zatekli nekoliko boraca koji nisu bili trenutno na položaju kako čiste svoje oružje, kao i dve žene-srpkinje, koje su bile u sastavu četničkog odreda. Nada Spasojević je na početku rata došla iz Rogatice sa svojim mužem Slobom na Grbavicu, previja ranjenike, zamenjuje doktora, a po potrebi (u borbi) je i na mitraljezu. Ranka Gluhović je iz Mokrog, na putu za Pale i glavni je vezista u komandi.

Inače, Novo-sarajevski četnički odred je osnovan na Sretenje Gospodnje 1992.god., pred početak rata u BiH, a osnovao ga je Slavko Aleksić, koji je postao i komandant istog. Slavko je rođen u srpskoj Hercegovini, u selu Bogdašići kod Bileće, a rat ga zatiče u Sarajevu. Sa dr. Radovanom Karđićem i Momčilom Krajišnikom je radio na osnivanju S.D.S.  Odred je brojao oko 80-100 boraca koji su pokrivali položaj od reke Miljacke prema Jevrejskom groblju (kako se zapravo i nazivao taj položaj), pa do debelog brda, tj. vrlo važne kote 745, koja je bila ključ srpske Grbavice i Pala. Još tridesetak boraca su po potrebi popunjavali druge jedinice, a Novo-sarajevski četnički odred je bio u sastavu Bataljona (već pomenutog) majora Blagoja Kovačevića. U sastavu ovog odreda su, pored srba, bili i  ruski dobrovoljci, koji su inače imali svoj „3-ći Ruski dobrovoljački odred“ pod carskom zastavom Romanovih, a pod komandom majora Aleksandra Škrabova, ali zbog velikog broja poginulih, ostali su se priključili  Vojvodi Slavku. Inače, osim Rusa, bilo je dobrovoljaca iz Grčke, Bugarske, Rumunije, tako da je to, moglo bi se reći, bio „Svepravoslavni četnički odred“. Čak je iz Japanskog grada Kobea stigao novinar da piše o „srpskim samurajima“ (jer su mu na TV-u tako izgledali), a onda je počeo da uči srpski jezik i na kraju je želeo da i on bude „srpski četnik“, što je na svoje uporno insistiranje na kraju i postao. Ali to sa njim je već posebna priča.

Bukvalno, sa druge strane Jevrejskog groblja su bili muslimanski položaji, i to elitna jedinica mudžahedina (strani i domaći) pod nazivom „Laste“. Mnogo borbi je vođeno sa njima, a od važnijih treba pomenuti: 1-va borba sa mudžahedinima je bila 1-og aprila 1992.god.; 12 i 13 juna ’92.god. – 1 poginuli borac i 2 ranjena u prva 2 sata borbe; na Sv. Luku ’92.god. – prsa u prsa, 14 mrtvih boraca; 11. Jula ’93.god.- četnici su prvi ušli u Trnovo; na Badnji dan ’94.god. – sjajna pobeda i 40 mrtvih mudžahedina, a 7 mrtvih i 52 ranjenih naših boraca …itd. Svi borci do jednog su ranjavani u borbama, Vojvoda Slavko tri puta, a major Veljko Papić je čak 6 puta. Na tom prostoru se vodio krvavi rat sa mudžahedinima.

Posle kratkog odmora i popijene kafe, plan je bio da (po običaju, kada dođemo) prvo obiđemo borce na položaju, provedemo vreme sa njima i ohrabrimo ih, kao i podelimo od onoga što smo im poneli. Zapravo, njima je najveća radost i dar bio taj, što nisu zaboravljeni, što im je neko došao iz daleke Kalifornije da ih vidi i ohrabri i što im nosimo pozdrave legendarnog četničkog Vojvode Momčila Đujića.

Dok smo se sa Vojvodom Slavkom i njegovim prvim pratiocem kapetanom Zekom (Zlatko Novković, dobrovoljac iz Nju Jorka) spremali da pođemo, preko veze nam se javila potpredsednica RS Biljana Plavšić, sa porukom da odmah dođemo kod nje na Pale. Vojvoda je predložio da se vratimo na Pale i vidimo se sa Biljanom, a da posetu i viđenje sa boracima na položajima ostavimo za sutra ujutro. Tako smo i učinili.

Podpredsednica Biljana nas je u predsedništvu vlade RS radosno dočekala, a onda smo sa njom ručali i ostali sve do kasne večeri u korisnom razgovoru i dogovoru.

Treba naglasiti, da je između potpresednice  Biljane Plavšić i Vojvode Slavka Aleksića, postojalo jedno duboko poštovanje i prijateljstvo, tako da joj se Slavko obraćao sa „Vojvodo“ !

Na Grbavicu smo se vratili kasno i otišli na spavanje, uz dogovor da ujutro zaranije pođemo i obiđemo borce na položaju, da bi smo ostatak dana proveli sa predsednicom Kola Srpskih Sestara sa Pala Ljiljanom Nešković u poseti invalidima i ratnim udovicama – majkama.

Osvanuo je praznik Sv. Trifun! Jutro rano, tek svanulo, vreme hladno-zimsko. Krenuli smo ja, moja protinica Seka, Vojvoda Slavko, kapetan Zek i drugi pratilac Srećko. Sobzirom da su muslimanski položaji na par stotina metara (sa druge strane groblja) čulo se dovikivanje naših i njihovih (domaćih) mudžahedina. To je nekako remetilo jutarnju tišinu, ali se to dešavalo svakodnevno.

Svaki borac koga smo posetili na položaju se izuzetno obradovao našoj poseti, a u ratu postoji nepisano pravilo, da borcu na položaj ne idi bez cigareta, jer u ratu propuše čak i oni koji nikada nisu pušili. Iako sam ja protivnik pušenja, to pravilo smo morali poštovati, ali su se borci ipak više radovali drugim duhovnim darovima; molitveniku, ikonici, krstiću …itd. Nadraži im je bio onaj neformalni razgovor, kao i pozdravi koje im je upućivao (uz druge stvari) sam legendarni Vojvoda Momčilo Đujić, koga sam bio posetio u njegovom domu u San Markosu, kod San Dijega, u Kaliforniji pred sam polazak za RS.

Kada smo se približavali jednom od boraca u rovu i on nas prepoznao, na njegovom licu se videla izuzetna radost, ali i suze u očima. Kada smo mu prišli on me zagrlio, rekavši mi; „Vas je oče sam Bog poslao, jer je danas moja krsna slava“! Bila je to mešavina radosti, što nas vidi, ali još veće tuge, jer umesto da sa svojom porodicom slavi svoju krsnu slavu, on na položaju u bunkeru drži mitraljez, a porodica mu je izbegla negde u Srbiju.

Ja sam lično bio zatečen ovom situacijom, za koju nisam bio pripremljen ali sam morao nešto da smislim. On je u svojoj torbici imao komad hleba, kao i pola svećice (koju je on sam toga jutra palio), a Vojvoda Slavko je poslao svog ađutanta kapetana Zeka u komandu, da donese malo vina. Dok se on nije vratio mi smo pokušali da smirimo našeg brata, da ga pitamo o porodici, deci …itd.

Kada je stiglo vino, osvećenje slavskog kolača je moglo da počne. Iako nisam imao epitrahilj, uzeo sam moj lični krst koji nosim oko vrata, svi smo se prekrstili a on je upalio svećicu (ono što je od nje ostalo) i molitva je krenula. Svo vreme njemu su suze tekle niz lice, tako da mi je bilo teško da ga gledam i da čitam molitve i pevam stihire. Ali sam rekao mojoj protinici (koja inače dobro poznaje crkveno pojanje) da slavske stihire otpeva punim glasom (najlepše što zna) što je ona i učinila. Sa Grbavice, sa položaja Jevrejsko groblje, odjekivale su crkvene stihire: „Svjatij mučenici … Slava tebje Hriste Bože … Isaije likuj …“, a u jutarnjoj tišini eko je odlazio u Sarajevo ispod nas i ponovo se vraćao nazad na Grbavicu, a u tom momentu „i mudžahedini su zamukli“, verovatno se pitajući, zašto ovi šašavi srbi pevaju u rano jutro?

Na kraju osvećenja slavskog kolača, tj. komada hleba, isti smo zajednički prelomili sa našim borcem-domaćinom, uzeli od osvećenog hleba i podelili ono malo vina, na veliku radost (ali i tugu) našeg borca. Ovo nam samo potvrđuje, da srbin slavi svoju krsnu slavu, kako u miru i blagosta – nju, tako i u ratu i nemaštini, jer, „tamo gde je srbin, tamo je i krsna slava“! Iako sam za ovih 35 god. svešteničke službe osvetio na stotine slavskih kolača mojim parohijanima (kao i o svojoj krsnoj slavi) ova slava, na Sv. Trifuna te ratne 1994.god. u bunkeru na Grbavici, će mi ostati kao najdraža i najvažnija koju sam ikada u životu osvetio.

Pošto znam da je naš brat preživeo rat, neka mu Gospod podari, da sa svojom porodicom slavi svoju krsnu slavu, Sv. Trifuna, u miru i radosti „Na mnogaja ljeta“!

Nije ništa slučajno u životu, jer, davno je rečeno: čovek planira, a Bog određuje, pa je tako bila volja Božija, da umesto uoči  Sv. trifuna (kada je bilo planirano) obiđemo položaje na sam dan ovog svetitelja i da ga proslavimo sa našim borcem u bunkeru. Neka je slava i hvala Gospodu na tome !

Posle obilaska boraca na položaju, na putu za komandu naišli smo na ljupkog dečaka, 7-mo godišnjeg Željka Rakovića. Tata Delivoje mu je poginuo kao borac na Jevrejskom groblju, tog 9-og januara (3-ći dan Božića), a on je sa svoje 2 sestre ostao siroče, majci Ljubici muslimani su 1992.god. na Igmanu poklali svu familiju, a i ona sama umire od raka, tako da smo otišli da je posetimo. Inače o malom Željku, njegovoj bolesnoj majci Ljubici i sestrama su brinuli srpski borci.

U toku rata preko 700 ljudi je poginulo na Grbavici samo od snajpera, a preko 2,500 ukupno.

Toga dana, po podne, smo krenuli za Pale, gde smo se u domu porodice Vukadin sastali sa predsednicom Kola Srpskih Sestara za Pale, g-đom Ljiljanom Nešković. Njihovo Kolo broji 60 članica, koje se svake večeri u svojim prostorijama sastaju, šiju, pletu čarape, džempere, rukavice za ratnu siročad…itd. Takođe se trude da koliko mogu da pomognu i ratnim invalidima, kojih je preko 200 teških; bez nogu, ruku, slepih …itd.

Dogovoreno je da ona napravi listu najtežih invalida i ratnih udovica sa malom decom, koje smo sutradan zajedno posetili i uručili im finansijsku pomoć; Janju Todorović (4-oro siročadi), Biljanu Spasojević (2-je siročadi, drugo tek rođeno), Dragoljuba Kapurana (izgubio obe noge u borbi), Tanju Špirić (muž joj poginuo na Jevrejskom groblju, a sin Bojan se rodio 2 meseca posle očeve pogibije) …lista je duga.

Tada smo se dogovorili sa predsednicom KSS g-đom Nešković da nam napravi listu stvari koje su im najpotrebnije (lekovi, odeća, pomagala za invalide, hrana ..i drugo) a da će mo sledeći kontejner da pošaljemo njima na Pale, a one (KSS)  da izvrše raspodelu, što je po našem povra tku u Kaliforniju i realizovano.

Neke od ranjenika sa Pala smo kasnije doveli u Kaliforniju na lečenje.

Blažene uspomene Patrijarh Pavle je govorio:
Pred nama i pred svetom postavlja se uvek pitanje:  Da li postoji pravedan rat?
Evanđelski odgovor je: Napadački, osvajački rat je nepravedan.
Odbrambeni je pravedan!

Prota  Radmilo Ž. Stokić

Priložene fotografije: Na ratno sjećanje – sarajevsko ratište 1993-96. god

Izvor: SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA, EPARHIJA BRITANSKO SKANDINAVSKA 

 

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: