Hrvatsko otimanje Vojvodine

Piše Vasilije Đ. Krestić

Tretirajući Vojvodinu kao zasebnu teritoriju, predsednica Hrvatske predstavila se kao veran sledbenik vekovne velikohrvatske težnje prema Vojvodini

Zato što je novoizabrana predsednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović svojom izjavom da će se boriti da prava manjina u Hrvatskoj budu „još veća, ali da ništa manje neće tražiti za Hrvate u Srbiji, Vojvodini i u drugim susednim zemljama“ Vojvodinu tretirala kao zasebnu teritoriju, smatram da to pitanje zaslužuje posebno istorijsko objašnjenje. Tom izjavom predsednica Hrvatske predstavila se kao veran sledbenik vekovne velikohrvatske težnje prema Vojvodini. Ta težnja, kad je reč o Sremu, nedvosmisleno je ispoljena u vreme revolucije 1848/49. godine.

ŽIVOTNO PITANjE ZA HRVATSKU Pošto su Srbi činili znatnu većinu sremskog stanovništva, smatrali su da ta oblast treba da pripadne Vojvodini. Međutim, Hrvati su se pozivali na svoje državno i istorijsko pravo, pa nisu hteli Srem da prepuste Srbima. Štaviše, zahtevali su da se i čitava Vojvodina sjedini s Hrvatskom, da se u nju utopi i s njom postane „jedno narazdelivo telo“, s banom na čelu, koji bi u isto vreme bio i srpski vojvoda. Zbog pitanja pripadnosti Srema odnosi između Srba i Hrvata bili su duboko poremećeni. Srbi su prebacivali Hrvatima da su nedosledni zato što su u isto vreme tražili da se Vojvodina odrekne svoje samostalnosti i „spoji s Hrvatskom“ kada su se zalagali za uspostavljanje svoje potpuno samostalne države.

Patrijarh Ilija Josif Rajačić

Na čelu srpske politike tada je bio patrijarh Josif Rajačić. Iz više razloga on je bio protiv utapanja Vojvodine u Hrvatsku. Ne bez razloga zazirao je od hrvatske premoći nad Srbima. Kao politički i verski poglavar Srba on nije imao poverenja u hrvatskog bana, pa nikako nije pristajao na spajanje banskog i vojvodskog dostojanstva, kao što nije hteo da razgovara ni o tome da se vojvođanska uprava prenese na Bansko veće u Zagrebu. Osim iz nacionalnih, Rajačić je bio protiv utapanja Vojvodine u Hrvatsku i iz verskih razloga. Smatrao je da su napadi protiv Srba kao šizmatika, koji su se događali u Hrvatskoj, kao i napadi protiv pravoslavnih sveštenika i srpskih učitelja, dovoljni dokazi da spajanjem Vojvodine sa Hrvatskom ne bi „nikakvu sreću našem narodu učinili, jer bi to spojeno jedno telo imalo dve duše, a gdikojem je slabačkom telu i jedna zamašna duša dosta“. Pored drugih, i iz verskih razloga patrijarh je bio protiv objedinjavanja banskog i vojvodskog dostojanstva. Smatrao je da vojvoda obavezno mora da bude Srbin pravoslavne vere, između ostalog i zbog toga što bi hrvatski ban, u slučaju da postane i srpski vojvoda, uvek više pažnje poklanjao Hrvatskoj i njenim interesima nego Vojvodini. Polemike nastale oko pripadnosti Srema privremeno su okončane objavljivanjem carskog patenta od 18. novembra 1849, kojim su proglašeni Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat, u čiji sastav je ušao i Srem.

Biskup Štrosmajer

Pre no što su 27. decembra 1860. ukinuti Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat i biskup Štrosmajer je u dve promemorije, koje je uputio austrijskom ministru predsedniku grofu Johanu Rehbergu, izneo svoj stav o pripadnosti Srema i statusu Vojvodine. On se zalagao za pripajanje Vojvodine Hrvatskoj, za to da se ona stavi u usku državnopravnu vezu s Hrvatskom, kao i za to da Hrvati ne pretrpe „gubitak jednog dela svoje teritorije“, da ne ostanu ponovo bez Srema. Biskup je napisao da Hrvati ne mogu dozvoliti da im se oduzme Srem s Petrovaradinskom regimentom i Petrovaradinskom tvrđavom. Naglasio je da je „životno pitanje za Hrvatsku, da Petrovaradinska tvrđava, koja s jedne strane vlada Bačkom i Banatom, ali s druge čini ključnu tačku za Slavoniju i Hrvatsku, ostane u hrvatskim rukama“. Vladar je ovog puta, ukidajući Vojvodstvo, Srem priključio Hrvatskoj a Bačku i Banat Ugarskoj. Posle te odluke vođene su višegodišnje vatrene novinske polemike, bilo je uzajamnog prebacivanja između Srba i Hrvata zbog pripadnosti Srema, ali je onda nastupilo zatišje. Pitanje pripadnosti Srema, osim u ređim, izuzetnim prilikama, nije potezano sve do raspada Austrougarske 1918. godine.

Izvor: PEČAT

Vezane vijesti:

Vasilije Krestić: Zašto nas Hrvati uvek „iznenade“ – Jadovno …