Posljednji ispraćaj

Stigosmo na pretposljednju stanicu! Vrijeme je zaustavljeno. Na svježe asfaltiranom peronu odzvanja bat koraka prošlosti. Uglancane čizme prate uvježbani korak odavno usaglašene Hrvatske politike.

Piše: Nikola Kobac

Praznina pritiska, putnika malo, prolaznika još manje. Raskoš tek otišlog katoličkog Božića i novogodišnje noći prekriven je mnogim tajnama.

Sprovodnik vlakova, držeći pod miškom metalnu tablicu, naslonjen na sjenu peronske rasvjete, iščekuje dolazak kompozicije. Ni malo nije zabrinut. Uobičajen je to postupak za sve dolaske i odlaske. Istina, načuo je da ovaj voz/vlak ima posebnu težinu i dužinu – svečan je. Najavljuje kraj neobičnom događaju.

Hodajući pravolinijski naprijed, pa malo nazad čeka čovjek da mu se na vidiku (U)kaže moderna lokomotiva (U)mivena starom „slavom“. Odmakao se pola metra od perona broj 1 i čvrsto gazi uhodanom stazom. Vodi računa da ne zasmeta postrojenoj počasnoj satniji Predsjedničke garde koja maloprije siđe sa Gornjeg grada na Glavn(U) Željezničk(U) stanic(U) Zagreb. Odmah iza ove „Banske straže“, malo lijevo, leđima okrenuti kolodvorskim zidovima postrojen je „Odbor za Doček i Ispraćaj“.

Prvi u redu je čovjek izrazito koštunjav, upalog lica u besprijekorno utegnutom odjelu i dugom kaputu. To je Predsjednik Odbora. Tik do njega je doskorašnji nezamjenljivi Srbin, dosta krupniji, pomoćnik za pitanja sigurnosti (bezbjednosti) Srba u Hrvatskoj.

Do njega je lice ukočena pogleda, usplahireno… Djeluje da je On jedini preživio ulične borbe u naselju Petrova Gora 1991. godine, u Vukovaru. Među njima je još jedan „poznatiji“ Srbin iz Hrvatske. Razočarao se „blistavom“ pobjedom Hrvatske vojske u operaciji „Oluja“ 1995. godine pa je zbog toga promijenio vjeru i naciju.

Preziva se Hrbin. Čovjek je napustio katoličanstvo i hrvatstvo i došao da pomogne Srbima. Uzeo vjeru pravoslavnu i naciju Srpsku. Ostali, navrat nanos prikupljeni, šaroliko obučeni i u vrstu (U)bačeni stigli su iz udruženja „Srpski Poznati Vrač“ (SPV). Nisu vrijedni posebnog pomena. Važno je da su na broju i da su svi krajevi Hrvatske, sa nekadašnjom srpskom većinom zastupljeni. To je pravda – „pravda“ na e(U)ropski način.

Posloženi okomito na željezničku prugu, na onoj strani perona, prema zgradi Hrvatske pošte – sveštenici Nadbiskupije zagrebačke. Njihove crne uniforme, molitvenik i križ u ruci i oko vrata, najavljuju „misu zadušnicu“ ili posljednje opijelo. Samo se čeka početak molitve za pomoć na posljednjem putovanju u Čistilište.

Razumljivo, Sveta Crkva uvijek je bila sa Hrvatskim narodom u dobru i zlu, u zločinu i kazni, u zimi i ljeti.
Parlamentarni Izbori za 2029. godinu, za Sabor Republike Hrvatske su završeni. Sramežljive slutnje, koje mi san najavi pred mnogo godina se ostvaruju. Od dve „desne“ Hrvatske pobijedila je ona u sredini – najdesnija. – Stranka Čistih Računa. Neočekivano, ali ne i iznenađujuće pridružila se ona do skora vladajućoj Stranki Starih Opasnih Namjera. Zajedno su u pomoć pozvali, a koga bi drugog nego iseljeništvo.

Iz onih država u kojima su se pred pravdom 1945. sakrili đedovi i očevi Gojkove, Franjine, Antine, Jurine – ustaške Hrvatske… Spasilac, u vidu Premijera je stigao. (U)z nesebičnu pomoć Predsjednice, baš krajem prošle godine preuzeo je prazan brod Vlade Republike Hrvatske. Uskoro će ga popuniti po preporukama Savjetnika i pritajenim ekspertima „demokratama“.

I onim iz reda srpskoga naroda.

Opterećen dolarima i ciframa, nije mu zamjeriti, teško govori Novi Hrvatski jezik. Zamuckuje ali obećava! Teret trgovanja mandatima, „pticama preletjelicama“, pogađanjima sa do juče anonimusima u političkom životu Hrvatske uspješno je savladan, nadjačan. Kako obično biva, a narodna poslovica kaže „očisti svoje dvorište prije nego se nadviriš u tuđe“ – Novi Šef obeća Vođi čišćenje. Najjednostavnije je krenuti od Srba u Hrvatskoj, a za početak malo pričepiti tragove ćiriličnog pisma. Konačno, uvijek je Hrvatska u svim promjenama sa te pozicije polazila što je, moram priznati umirivalo svekoliku Hrvatsku javnost.

Kreditna zaduženja Republike će doći kasnije na red, ona se ne mogu ni zapaliti, ni protjerati, ni oprati, ona se moraju VRATITI za razliku od otetih stanova i imovine Srba.

I napokon, bez najave, iz pravca Karlovca pojavi se „uglancana“ lokomotiva sa desetak vagona. Ukrašena crveno bijelim kockicama više liči na pokretnu službenu zastavu tek odrasle Republike nego na neko ozbiljno prevozno sredstvo. Zvižduk i cviljenje kočnica obeća zaustavljanje ove ljepotice.

U pozadini, nekih 50-ak metara od „Vlaka sa voznim redom“, koji kasni bezmalo 90 godina, na istovarno – utovarnoj rampi teretnog kolodvora – orkestar. Sastav odjeven u crveno – bijelu – plavu uniformu razbija sivilo betona. Sve je u tonu, i sve odudara od uobičajenog ambijenta.

Planski prikupljeni i probrani Cigani „naoružani“ trubama, bubnjevima, limenim udaraljkama i jednom violinom svrstani u polukrug, čim se kompozicija zaustavi zasviraše „Tamo daleko“. Zajeca i suzu pusti velika kolodvorska ura. Kazaljke se poklopiše i stadoše. Ne razumije vrijeme kome se vremenu i ljudima svira. Zašto se Zagreb veseli. Posljednji put se to ovdje čulo daleke 1918. godine.

Zatim se prolomi pjesma: „Čerge pokraj njega idu, prazna duša jeca…“

Oficijalni spiker zamoli „putnike“ da na kratko napuste „željezničko prometalo“ najavljujući svečanost.

Polagano i sasvim mirno, i sva odjednom otvaraju se vrata vagona. Izlaze ostarjeli građani Hrvatska, Dalmatinci, Ličani, Kordunaši, Banovci… Ne zna se ko od njih ima više godina. Da li žene zavezanih crnih marama, u crninu obučene, ili posrnuli muškarci što jedva nogom u tromom koraku dodirnuše asfaltnu krpu zagrebačkog perona. Bez guranja, neopterećeni prtljagom i stvarima što obično prati svako putovanje, staju u red licem okrenuti staničnoj zgradi i „Odboru za obilježavanje Nesreće“. Svi su kao jedan a jedan je kao svi oni zajedno. Ispred njih je svečani stroj Garde u odorama koje su se nosile u nekom od prošlih vjekova. Postrojena ozbiljna i mladalačka lica lijepo izgledaju. Zastava spuštena na pola koplja između dva ukočena redarstvenika (onih koji čuvaju red) čitav događaj uozbiljuje.

Iz pozadine službenici željeznice na brzinu doguraše govornicu i razglas u boji Hrvatske zastave. Na govornici, sa tri strane grb Republike pokrio jedno sjećanje. Prostriješe crveni tepih do Predsjednika. Laganim korakom, kao da ide sjena a ne čovjek, primače se govornici. Pogled baci na TV kamere, mikrofon i putnike, nije ih više od stotinjak, pozdravi Hrvatsku zastavu i prozbori:

– Građani Hrvatske, sunarodnici moji, danas prisustvujete uzvišenom demokratskom događaju. Vi ste svjedoci kako u skromnim financijskim mogućnostima Republika Hrvatska može, želi i hoće da vam pomogne u izboru novog Ognjišta. Vi ste svjedoci civilizacijskog dometa Evrope i ovaj događaj Evropa nikada neće zaboraviti, naprotiv… ostaće ovo upisano u analima E(U)ropske demokracije…

Iz reda postrojenog naroda nekom se čiči ote` glas „crkla da Bog da…“. Ali Predsjednik sabrano nastavi:

– Vaš odlazak zapravo i nije Vaš odlazak. To ćete razumjeti kada umrete, a brzo ćete umrijeti. Samo zato jer putujete u stoljeće iz kojega ste došli da bi za kojih sto godina opet oživjeli. Morate biti jaki. Mi koji ostajemo znamo kako ćemo se boriti za prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj, prava Srba koji su ovdje nekada živjeli. Ovdje je danas politika na sceni. Nije ona za sve, razumijte me. Ponosite se jer ste posljednji.

Opet neko poluglasno provali: „J… ti politiku, đe je moja kuća?“ Na čas se uskomešaše „sretni građani“, građani sa puta u prošlo vrijeme.

Trenutak mučenja, nenadano, ne planirano prekinu Orkestar i zagudi pjesmu Šabana Bajramovića: „Geljam dade“ ili „Prokleta je Amerika i zlato što sja.“

O Bože, bože…

Rasplaka se tužni narod, jecaj sve jedan od drugog jači, glasniji, tužniji.

Nasumice potrčaše u vlak ne gledajući gdje su vrata na koja su izašli. Korak odjednom oslobođen tereta godina poleti u mir kupea, u posljednji ćošak mrtvačkog sanduka koji putuje…

(Nastaviće se…)

Posljednji ispraćaj (2)

Vezane vijesti:

Nikola Kobac: Besjeda prijateljima o mojoj knjizi

Nikola Kobac: Krvava i pusta je ovo zemlja

Knjiga „(H)istorija osušene zbilje“ predstavljena u Banjaluci