HOĆE LI NEKO I U HRVATSKOJ PREDLOŽITI ‘POLjSKI ZAKON’?

U Poljskoj je prošlog utorka potpisom predsjednika Andrzeja Dude stupio na snagu kontroverzni zakon koji kriminalizira upotrebu izraza “poljski koncentracijski logori“ i kažnjava zatvorom do tri godine svako povezivanje Poljske s holokaustom i zločinima koje su počinili nacisti.

Poljska je bila okupirana i nije imala kolaboracijsku vladu, a žrtve nacističke okupacije broje se u milijunima. Ali dokazi o kolaboraciji stanovništva u progonu i likvidaciji tri milijuna Židova ipak su nešto što se ne može zataškati nikakvim zakonom.

To, naravno, ne znači da nije bilo Poljaka koji su po cijenu vlastitog života spasili na desetke tisuća njih. Po ovom bi novom zakonu Poljska, recimo, sada mogla tužiti profesora povijesti na Princetonu Jana Grossa koji je u svojoj knjizi “Neighbors” (Susjedi, 2001.) dokazao da su u srpnju 1941. poljski stanovnici malog mjesta Jedwabne umorili više od tisuću svojih susjeda Židova.

Sve do tada službena verzija toga događaja bila je da su ih pobili Nijemci. Knjiga je izazvala neviđeni skandal i prijetnje smrću autoru. Gross novi zakon smatra pokušajem falsificiranja povijesti holokausta. Timothy Snyder, povjesničar s Yalea, smatra da je sličan zakonu usvojenom u Rusiji prije nekoliko godina koji zabranjuje govoriti o tome da je Rusija bila agresor kad je 1939. Poljsku podijelila s Njemačkom. Ali nisu reagirali samo stručnjaci, nego i političari, od Benjamina Netanyahua i Rexa Tillersona, do lidera EU.

Postavlja se pitanje posljedica, od opasnosti za slobodu govora i znanstvenih istraživanja, do otvaranja vrata povijesnom revizionizmu pa i poricanju holokausta. Zanimljivo je da je zakon izglasan u poljskom parlamentu 26. siječnja, samo dan prije Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, kad je oslobođen najveći nacistički koncentracijski logor Auschwitz-Birkenau. Očito, mnogi bi željeli da to postane Dan zaborava. Nacionalizam i antisemitizam idu ruku pod ruku.

Još je jedan događaj obilježio dan sjećanja, događaj koji je u Hrvatskoj imao znatno veći odjek od poljskog zakona. Riječ je o izložbi pod nazivom “Jasenovac – pravo na nezaborav” koja je postavljena u UN-ovoj zgradi u New Yorku. Izložba je izazvala zgražanje i protest hrvatske Vlade koja je optužila Srbiju da “manipulira i plasira lažne podatke” – ne navodi se koje – a stradanja žrtava u tom ustaškom logoru koristi u “propagandne svrhe”.

Hrvatskoj s pravom smeta nekad službena brojka od 700.000 ubijenih koja se koristi u Srbiji. Ali sasvim sigurno bilo bi bolje da se srpskoj interpretaciji povijesti može suprotstaviti vlastitim ozbiljnim istraživanjima, brojkama i dokumentacijom. Što učiniti, na primjer, s podacima Državne komisije za utvrđivanje žrtava iz 1999. koja je zaključila da je u Jasenovcu ubijeno samo nekoliko stotina Židova i Srba dok su drugi pomrli od bolesti? Jesu li ti podaci vjerodostojni?

No, govoriti ozbiljno o stradalima u Jasenovcu ni danas nije politički moguće jer je Hrvatska i dalje razapeta između antifašizma i revizionizma. U povodu 27. siječnja Ministarstvo vanjskih i europskih poslova izdalo je priopćenje u kojem među ostalim stoji: “Odavanjem počasti svim žrtvama holokausta osuđujemo svaku pojavu netolerancije, prijetnje ili nasilja prema osobama ili zajednicama, temeljenu na etničkom podrijetlu ili vjerskom uvjerenju, te ujedno osuđujemo bilo kakav oblik poricanja holokausta”.

Naravno da je ta izjava puka formalnost jer s druge strane židovska zajednica bojkotira službenu komemoraciju, naširoko se tolerira fašistički pozdrav i revizionizam političara i javnih osoba, kao i udruga koje za to dobivaju novac od države. Vrhunski je cinizam da se pritom holokaust u “domaćoj radinosti” i ne spominje. Predsjednik Židovske zajednice Zagreb Ognjen Kraus, koji govori o 80.000 popisanih imena žrtava, napominje da se nikad kad se u Hrvatskoj govori o holokaustu, ne navode primjeri iz Hrvatske, nego iz Auschwitza.

O Jasenovcu je nakon posjeta Spomen području govorio i direktor Svjetskog židovskog kongresa za Izrael Laurence Weinbaum, koje je dobro prepoznao da problem dolazi s vrha, a ne od stručnjaka. “Nije u pitanju neznanje, nego negacija i zamagljivanje… U Hrvatskoj je ubijeno više od 30 tisuća Židova i to je realnost, ali mnogi luđaci ne daju da je tako. U Poljskoj je židovska zajednica sasvim iskorijenjena, a činila je 10 posto stanovništva… Ako Židovi osjećaju da ih poštuju i da se sjećaju njihovih stradanja, to je lakmus-papir za zdravlje društva.”

A da malo bolje poznaje ovdašnju situaciju, možda je mogao spomenuti i odnos prema Srbima kao lakmus-papiru zdravlja društva više od dva desetljeća nakon završetka rata. Jer još bi Hrvatska pod pritiskom dokaza mogla nekako i priznati domaći, ručno odrađeni holokaust nad židovskim žrtvama. Međutim, tu postoji jedna vraški nezgodna okolnost: u Jasenovcu su osim Židova, masovno stradali Srbi. A oni su devedesetih postali agresori. S tim se ni jedna vlada do sada nije znala ni željela pozabaviti ozbiljno.

Nema sumnje da bi i ovoj današnjoj vlasti dobro došao neki sličan zakon koji bi zabranio spominjanje, recimo, Jasenovca kao logora smrti i za Srbe – ima ih koji bi to sigurno pozdravili. Atmosfera je takva da bi, potaknut poljskim primjerom, netko možda čak takvo što i predložio, na vlastitu i opću sramotu. Poljski slučaj opasan je presedan jer ohrabruje sve one koji bi komemoraciju žrtava da se zlo ne bi ponovilo, pretvorili u zaborav. Ili ako već zaborav nije moguć, barem u poricanje sudjelovanja u zločinu. Čak i ako je to put u njegovo moguće ponavljanje.

Autor: Slavenka Drakulić

Izvor: jutarnji.hr

Vezane vijesti:

Protest preživelih u holokaustu ispred ambasade Poljske u Izraelu

Duda potpisuje prijedlog zakona o Holokaustu

Laurence Weinbaum: Jasenovac je primjer zamagljivanja istorije holokausta

Rabin Asijel: Na izložbi u UN prikazane činjenice

Istoričar Gideon Grajf u UN održao predavanje o Jasenovcu