arrow up

Podijelite vijest:

Heroji zločinci

Heroji zločinci

Sudeći po uobičajenom kič- nacionalnom dramoletu koji se odvijao na ulicama hrvatskih gradova proteklih dana sa svrhom iskazivanja podrške „nedužnim“ hrvatskim generalima, podsjećajući vizualno na materijalizaciju Thompsonovih davorija, lako je izvesti opći poučak: do časti i statusa heroja dospijeva se zločinom
„Jako mi je žao što moram suditi pripadnicima Hrvatske vojske, pogotovo sada kada palimo svijeće za Vukovar i kada smo navikli da je ovakve okrutne zločine činila suprotna strana“, rekla je sutkinja Жupanijskoga suda u Sisku Snježana Mrkoci pošto je izrekla ponovnu oslobađajuću presudu HV-ovcima koji su priznali zločin nad trima ženama civilima u Novskoj 1992. godine. Iskoristivši nečasno svoj sudački autoritet, Mrkoci je ubila nesretne, nevine žrtve po drugi put. Bijaše to baš na moj rođendan, 25. studenoga 2010. I nitko, zamislite, nije javno zaplakao, organizirao mučenički mimohod, sjekao se staklom, biskupi nisu požurili stopiti se u zajedničkoj molitvi s narodom u jednu dušu kršćansku, zvona na crkvama nisu se oglasila u znak lamenta nad domovinom…

Svi nedužni
Ponovno amnestirani heroji, tko zna koji po redu, svoje su domoljublje dokazali masakrom nad civilima, motivirani čistom mržnjom prema široko shvaćenom pojmu neprijatelja. Sudeći po uobičajenom kič-nacionalnom dramoletu koji se odvijao na ulicama hrvatskih gradova proteklih dana sa svrhom iskazivanja podrške nedužnim hrvatskim generalima, podsjećajući vizualno na materijalizaciju Thompsonovih davorija, lako je izvesti opći poučak: do časti i statusa heroja dospijeva se zločinom.
Na osječkim demonstracijama ponosno se mahalo i transparentima s Glavonjinim likom koji je nakon akumulatorskih zdravica i leševa u Dravi nedužan osuđen na ciglih osam godina, u međuvremenu herojski zbrisavši u susjednu BIH. Presuda Mirku Norcu, prvome heroju nedužno osuđenom u organizaciji hrvatskoga pravosuđa, koji je vježbao hrabrost herojski ciljajući u potiljak staricama, izazvala je, sjećamo se, također šok, i spontano iznjedrila grupni portret „gospićkih dragovoljnih uznika“, među kojima se kao najmarkantniji prosvjednik pravednik kočoperio ministar Dado.
Nedužne počinitelje zločina nad Aleksandrom Zec i njezinim roditeljima prvi predsjednik Franjo Tuđman odlikovao je za herojski čin. Uslijed slika spaljenih hrvatskih sela i polusrušenih gradića nakon herojske akcije „Oluja“, Najdraži Čisti Hrvat, iako s unucima polusrbima, na kninskoj tvrđavi izgovara u ekstazi retroprofetske riječi: „Konačno čista Hrvatska, kakva nije bila od vremena kralja Zvonimira!“ Ta Doktorova rečenica, ne nalazeći utemeljenja ni u historijskom, ni u demokratskom diskursu, ali zato da u genocidnom načelu, odala je bit sveukupnoga političkog projekta ponikloga u neinteligentnoj glavi iskompleksiranoga čovjeka koji se volio doživljavati povjesničarom i vođom s vlastitom vizijom i misijom. Osim etničke čistoće i ultranacionalizma, temeljenog prvenstveno na srbofobiji, Tuđman je zagovarao i humana preseljenja (eufemizam za etničko čišćenje), antisemitizam, bezbrojne povijesne falsifikate u svojim bolesnim interpretacijama objavljivanima u knjigama čudnih naslova, valjda na čistom hrvatskom jeziku, čini se savršeno pogađajući ukus masovne nacionalne publike kojoj su se itekako sviđale njegove misli i ideje. U svojoj knjizi „Etničko čišćenje – zločin stoljeća“ prof. Svetozar Livada kaže kako očevi rata ne mare za minule događaje, „oni su Herostrati, Hitleri u malom sokaku, jure historiju preko leševa svojih sugrađana i sunarodnjaka“.

Anonimni humanisti
No dvadeset godina prešućivanja zločina uime Nacije, Domovine i mlade Države, zločinačkih interpretacija političara, sudaca, javnih intelektualaca i povjesničara koje su uvijek vodile k amnestiranju istih te, paralelno s time, dvadeset godina prešućivanja pravih herojstava koja su autorski „potpisali“ mnogobrojni anonimni humanisti znajući da se bez ljudskosti ne gradi ništa, pa tako ni, navodno dugo željena, država – odveli su hrvatsku naciju u pravcu najzloćudnije shizofrenije: poricanja istine koja je odavna poznata ali ne i priznata. Identificirajući se sa zločinom – postajemo zločinci, selektiranjem činjenica – biramo poluistine i laži, s krimenom na duši udaljavamo se od nje i prodajemo je – zna se kome.
Poznajem mnogo ljudi koji su u toku i poslije rata pomagali svojim sugrađanima „neprijateljima“, identificirani s njihovom patnjom, ne ističući nikada svoje zasluge – a i bolje je da su zadržali svoju anonimnost, jer bojim se da bi njihov humanizam bio doživljen kao izdaja u narodu koji se plaši vlastite povijesti, dakle Sebe, prezirući tako istinu jer nije romantičarski crno-bijela. Ovaj narod ne zanima da zna, on misli da bi mu istina oduzela Državu, tu famoznu svetinju koja mu se svih ovih godina smije u lice, a najviše nesretnicima koji su naivno i zaneseno za Nju dali doslovno sve pa im nije preostalo ništa drugo osim da je brane u dobru i u zlu – braneći zapravo sebe.
Dva istinska heroja, meni osobno najdraža, oba stradala od „različitih“ zločinačkih ruku u prvoj godini rata, Siniša Glavašević i Josip Reihl-Kir, tragični su dokaz jezivih političkih manipulacija i laži; dok su prvome spuštali telefonsku slušalicu u Zagrebu, reagirajući tako na njegove vapaje iz opkoljenog Vukovara, za drugoga su naručili atentatora iz Australije da bi prekinuli njegova mirotvorna nastojanja u pregovoru s pobunjenim Srbima u istočnoj Slavoniji, optuživši pobunjenike za njegovo stradanje.
Razgovarajući nedavno s jednom svojom maturanticom, primijetila sam dva velika ožiljka na njezinoj ruci. Na moj upitni pogled odgovorila je mirno: „Od gelera… za ‘Oluje’, u koloni…“ Baš mi je žao što joj na to nisam rekla da ne izmišlja, pravdajući to velikim domoljubnim istinama koje može srušiti jedna „obična“ brazgotina.

Piše: Mira Bićanić

Izvor: SNV NOVOSTI

NAJNOVIJE VIJESTI

Vasilije Karan

Banja Luka Kazuje: Koračao sam u koloni koja je vodila u Jase­no­vac. Kolona

Branko Graonić

Rođen 23. novembra 1939. godine u selu Velika Жuljevica, Bosanski Novi Kazuje: Rođen

Danica Praštalo

Rođena 14. marta 1933. godine u selu Aginci, Bosanska Dubica Svjedoči: Davne 1933.

Miloš Ćirić

Rođen 9. aprila 1937. godine u Gornjim Podgradcima, Bosanska Gradiška Piše: Moja sjećanja

Đuro Savatić

Rođen 6. maja 1927. godine, Starčevica, Banjaluka Kazuje: Otac Todor, rođen 1902. godine.

Tomo Lučić

Rođen 1. marta 1931. godine u selu Bistrica, opština Жepče Kazuje: Moji roditelji

Stojan Stojaković

Banjaluka Svjedoči: Rođen sam u selu Slabinja, Bosanska Dubica 15. 11. 1929. godine

Zorka Delić-Skiba

Rođena 1937. godine u selu Kruharima, opština Sanski Most Svjedoči: Rođena sam 27.

Gojko Lovrić

Rođen 1934. godine u selu Klekovci, Bosanska Dubica, profesor Svjedoči: Ovu istinitu i

Svetozar Rubin

Rođen 20. jula 1940. godine u selu Gornja Omarska, Prijedor Svjedoči: Moj otac

Jovo Šarović

Prijedor, Aerodromsko naselje Svjedoči: Rođen sam 7. januara 1937. godine u okolini Foče.

Rade Gavrilović

Rođen 10. maja 1933. godine u selu Kadin Jelovac, opština Dubica Svjedoči: Moji

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

Donirate putem PayPal-a, kreditne
ili debitne kartice​