Živeći i radeći na ciglani, svakodnevno sam odlazio na pumpu blizu Ustaškog zapovjedništva, gdje je bila časnička menza, tako da sam skoro svakodnevno vidio Picilija, Ljubu Miloša, Dinka Šakića, fra. Filipovića Majstorovića i ostale.
Pozdravljam sve prisutne, uključujući rukovodstvo Republike Hrvatske, na čelu s Predsjednikom. Palo mi je u čast da se obratim ovom skupu, kao predstavnik srpskog naroda i stradalnik Jasenovca. Ja sam dotjeran u Jasenovac 1942. Godine, kao dječak od nepunih 14 godina. Bio sam u logoru raspoređen u grupi – Djeca. Pored ostalih grupa, radnih grupa, u tom logoru postojala je i dječja grupa, možda jedinstvena i u svijetu. Sa mnom je tada dotjerano negdje oko 300 do 350 dječaka, uglavnom s Kozare.
Nas stotinu je bilo određeno i odmah odvojeno da učimo zanate. Mene su odredili da idem u brijačnicu. Proveo sam dvije godine i deset mjeseci u logoru Jasenovac u brijačnici na ciglani. Zajedno je bila bravarija i brijačnica. Doživio sam sve strahote, bio prisutan svim nastupima.
Par puta su oni, kada su vodili, zahtijevali da se ide u nastup, logoraši Stjepan Mlinarić iz Daruvara i Dalton Tantum, zatim Herman Stein, koji je bio bravar na ciglani su me znali sakriti pod bravarsku klupu i malo natrpati nekog alata. Nazivali su me sinom pošto sam najmlađi među njima. Kad bi se vratili s nastupa, onda su mene izvadili odatle. Bio sam prisutan kada su vješali logoraše. Bio sam prisutan i ovome, što je spomenuo Boris Braun, kada je Dinko Šakić iz pištolja ubio dr. Boškovića. Bio sam prisutan mnogim nastupima.
Živeći i radeći na ciglani, svakodnevno sam odlazio na pumpu blizu Ustaškog zapovjedništva, gdje je bila časnička menza, tako da sam skoro svakodnevno vidio Picilija, Ljubu Miloša, Dinka Šakića, fra. Filipovića Majstorovića i ostale. Posebno se sjećam jednog mladog ustaše. Dragan Bonzo se zvao. On je nas jednom, koji smo pokušali da se ivučemo nekako iz logora, uhvatio i htio udaviti. Držao nas je za vrat, pa kad vidi da ćemo se onesvijestiti, on bi prestao. Ja ne bih pričao o logoru Jasenovcu mnogo. Mnogo je napisano, mnogo pričano. Sve su strahote uglavnom poznate. Želio bih samo reći jedno, da tu, u taj logoru su dogonjeni Romi, Židovi i Srbi, uglavnom i većinom i bez presuda, kompletno čitave porodice. Sjećam se, poslije ofenzive na Kozari, i ranije, u vagonima su dovoženi. Mnogi nisu ni ušli u taj logor, koji je tada bio ograđen žicom, kasnije je izgrađen i zid. Ustaše su odvajali samo sposobne i mlađe ljude i svraćali u ovaj dio logora kojeg su nazivali radni. A većina drugih – žene, djeca, starci su vođeni na skelu i prevoženi u Gradinu. Od moje porodice, računajući zaključno s drugim koljenom, ovdje u Jasenovcu, u Staroj Gradiški, Mlaki i Jablancu, ostavilo je živote 27 članova. Tu mi je otac i mnogi drugi, da ih ne nabrajam.
Oni nisu nikad imali u tom logoru višak radne snage. Preko ljeta je bilo mnogo logoraša jer su ih koristili za rad u poljima i ostalo, a ujesen nije
bilo viška. Taj višak je završavao u Gradini. To je veliko zlo. Ovo je bio logor smrti. Ovdje se dogodio najteži genocid. Ovdje su uništavana djeca u kolijevci, ovdje je uništavano sve. Istina je da je tu najviše stradalo Srba. Ali i Židova i Roma. Međutim, stradali su i mnogi Hrvati i ostale nacionalnosti koji su se usudili progovoriti protiv te strahovlade i ustaškog režima. Meni je jako žao, moram to reći, što je na ovom kompleksu logora poslije Drugog svjetskog rata sve uništeno.
Vjerujte mi, bio sam dvije godine i deset mjeseci točno, ovdje. Proveo sam toliko, a sad kad dođem, ja se ne mogu snaći gdje je šta bilo. Žao mi je što nije bar nešto, neka baraka ili nešto, što je autentično, ostalo. Ovdje ništa ne izaziva na onu jezu koja je stvarno bila. Ovo je izletište. Molim vas, molim rukovodstvo RH, i pored sve krize ekonomske i ostalog, da nešto više učini, da se bar nešto obilježi, da se čovjek može prisjetiti kako je to izgledalo. Dakle, da se obnove bar oni spomenici koji su oštećeni zubom vremena, počevši od Stare Gradiške, Jablanca i Mlake, preko Jasenovca i dalje do Jastrebarskog. Ja molim još jednom da se nešto učini malo više, da se to bolje označi. I na kraju želim poručiti da razvijate ljubav, razvijate, još jednom naglašavam ljubav, učite svoje sinove, kćeri, unuke i praunuke samo ljubavi, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost. Samo ljubav može spasiti nas sve skupa da se ne događa ovo zlo koje se dogodilo u toku Drugog svjetskog rata i da se ne ponavlja. Nemojmo zaboravljati šta je bilo, učimo mlade generacije, dovodimo škole, učenike, učimo ih i pričajmo istinu.
Izvor: JUSP JASENOVAC
Vezane vijesti:
Ilija Ivanović Video: Kultura sjećanja i pamćenja – Ilija Ivanović