Gordana Dostanić: Stepinac je briga Vatikana, a naša širenje istine o NDH

Na područiju Livna još uvijek ima Srba i u gradu i u nekoliko sela. Većina su stari, ali ima i dvadeset dvoje djece. Oni su naša snaga”, kaže za Srpsko kolo Gordana Dostanić, predsjednica Udruženja Ognjena Marija Livanjska. Riječ je o jednom od prvih zavičajnih i memorijalnih udruženja formiranih poslije egzodusa devedesetih godina prošlog vijeka.

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 4. aprila 2016. godine.

– Ne možemo sačuvati sjećanje na žrtve, na stradanje, ako ne sačuvamo ono što svjedoči da smo tamo živjeli, da smo nešto stvorili prije stradanja. To, bez nas koje za livanjsko područije vezuju rođenje, život ili predački grobovi, nema ko da sačuva. Cijelo livanjsko područje bogato je tragovima koji govore o životu i starih i savremenih civilizacija.

Kotromanići, Vukčići, Mrnjavčevići… svi su imali svoju ulogu i mjesto u Završiju, kako se nekada zvao kraj između Duvna, Livna i Glamoča. Mavro Orbin u svom Kraljevstvu Slovena pominje da je zapovjednik trvđave u Livnu bio Mrnja, rodonačelnik Mrnjavčevića, a legenda kaže da je Mrnju iz Livna odveo car Dušan da upravlja novoosvojenim oblastima.  Srbi su osnovali svoju školu, sazidali crkvu, bili nezamjenljivi faktor u razvoju trgovine i zanatstva, ali i političkih promjena.

Država i njen odnos prema genocidu nad Srbima

Skupština Srbije svakako bi trebalo da se odredi prema stradanju Srba u NDH, ali je za srpsku nacionalnu svijest ili kulturu sjećanja ili istorijsku svijest, kako god već to definišemo, porazno da je za usvajanje takve rezolucije potrebno lobiranje. Riječ je o nacionalnom, identitetskom pitanju, a ne o donošenju propisa u kome neke grupe vide veći, a neke manji interes, pa za taj interes lobiraju. Takođe, ako se nakon donošenja rezolucije ne promijeni ništa u odnosu države prema genocidu nad Srbima, onda i samo donošenje rezolucije gubi suštinski smisao. 

Najveći udar srpskom opstanku na području Livna zadat je u vrijeme NDH, velikim ustaškim pogromom i pokoljem. I nakon rata, sa gorkim ukusom nepravedne amnestije zločinaca i pritiska da se zaborave i stradali i okolnosti njihove neljudske odmazde, Srbi su polako odlazili. Oni koji su ostali istjerani su tokom Građanskog rata devedesetih. Danas, oko 2% Srba na područiju Livna čine pretežno stariji.

Šta je sve doprinijelo činjenici da livanjski kraj bude toliko uporište NDH i mjesto užasnog stradanja srpskog naroda?

– Sve što se dešavalo u NDH događalo se i na livanjskom područiju: otpor mobilizaciji (aprilski rat), izdaja u vojnim krugovima, razoružavanje Srba, zabrana srpskih skupova, hapšenja i ubistva, najprije najuglednijih srpskih predstavnika i sveštenika, straže oko srpskih sela, prevarni pozivi na zbor i dogovor i lažne tvrdnje da se nikome od Srba koji nisu ništa činili protiv nove države neće ništa loše destiti… Na taj način masovno su pokupljeni Srbi.

S druge strane, do detalja dobro organizovane i dobro naoružane ustaše već su imale i plan koje porodice će biti pokrštene, a koje pobijene, gdje i kako, kao i kome će pripasti njihova imovina. Posle prvih stradanja u junu 1941. godine (sveštenik Risto Ćatić i devet stanovnika sela Sajković) i ubistva ljekara, advokata, zubara, trgovaca, sveštenika… iz Livna i njihovih porodica, krajem jula masovno su pohvatani i pobijeni Srbi u selima Livanjskog polja.

Tako je na brojnim stratištima, od kojih čak 17 masovnih (jame, škole, ledine, šume…) smrt našlo preko 1600 civila, među kojima i više od 700 djece, neka i tek rođena.

Da li je postojao propisan identičan rukopis zločina u NDH?

– Sličnost koja se zapaža kada čitate o stradanju Srba u NDH ukazuje da je postojao centralni plan, da je postojala organizacija i koordinacija i da su primjenjivane približno iste metode usklađene sa raspoloživim kapacitetima.

Tamo gdje je bilo jama i vrtača, one su korišćene za masovne grobnice. Škole, kao veći zatvoreni prostor u selu, korišćene su za zborna mesta, zatvor, mučilište. Malj i nož bila su omiljena oruđa, a žrtve i dželati najčešće su se i međusobno poznavali.

Ipak, i pored paklenih planova imamo dosta preživjelih svjedoka ustaških zločina. 

– Livanjsku Ognjenu Mariju preživjelo je više stradalnika i čelebićke škole, jama Tušnice, Bikuše, Jelovače. Mahom su svi otišli u ustanike. Imamo i primjer  stanovnika Donjih Rujana, koji su preživjeli dinarsku jamu Ravni dolac, ponor od 50 metara, u koji su žrtve uglavnom bacane žive. U jamu je bačeno 218 žena i djece.

Dosta ih je preživjelo pad. Za njima su u jamu nekoliko dana bacane bombe. Oni koji su ostali živi, među mrtvim rođacima i komšijama, umirali su danima od gladi, žeđi, rana…

Tako šest nedelja. Sve dok jauke iz jame nije čuo čoban, Hrvat. Iz jame su, oni koji su ih tamo i bacali, izvukli 13 djevojaka i žena (neke i trudne) i jednog mladića. Da ih ne dotuku i ponovo ne bace u isti bezdan pobrinuo se žandar, rodom iz Dalmacije, Hrvat. Tako su, posle neljudskih muka, nastavili život, oformili porodice, dobili djecu, unučad. Tri žene i danas žive svoje staračke dane.

Preživjeli su nakon rata svjedočili ko ih je ubijao, ali, osim u nekoliko slučajeva, kazni za te monstruozne zločine nije bilo.

Šta se dešava u vezi sa kanonizacijom Svetih livanjskih mučenika?

– Udruženje Ognjena Marija Livanjska dalo je incijativu za kanonizaciju. Toliko je sa naše strane moguće. Dalje se sve odvija prema aktivnostima njegovog preosveštenstva episkopa Atanasija i pravilima koje propisuje SPC. Nama ostaje nada.

Mošti livanjskih mučenika ekshumirane su iz većine jama 1991. Kako je tekla ta akcija i sahrana moštiju mučenika?

– Ekshumacija žrtava sa većine stratišta na područiju Livna bila je dio šire akcije koju su pokrenuli Srbi u Bosni 1991. godine. U duboke jame nije se moglo bez odgovarajuće opreme, profesionalaca i ljudi koje su oni obučili i usmjerili.

Velika je uloga speleologa Kurtovića, Prebilovčana i potomaka livanjskih stradalnika. Na ledini kod sela Prolog, gdje je pobijeno sko 500 muškaraca, zemlja je otkopavana bagerima. Te godine sagrađena je (ne i dovršena) u porti livanjske crkve Uspenja Presvete Bogorodice spomen-kapela sa kosturnicom u kojoj su mošti mučenika pohranjene.

Posebno je izdvojeno 28 dječijih lobanja. U spomen-kapeli, u vitrinama, nalazili su se predmeti stradalnika pronađeni tokom ekshumacije. Visoko sveštenstvo SPC prisustvovalo je sahrani predvođeno patrijarhom srpskim gospodinom Pavlom, a pristvovao je i srpski politički vrh BiH, poznati pjesnici, potomci…

Naredne godine izbio je Građanski rat, spomen-kapela je devastirana, mošti stradalnika uznemirene, razbacane…

Za jubilej stradanja završava se spomen-kapela

Dvije su tužne godišnjice ovog ljeta. Navršava se 75 godina od stradanja i 25 godina od ekshumacije. Svake godine, pa i ove, na dan Ognjene Marije održaćemo u livanjskoj crkvi i spomen-kosturnici molitveno sjećanje na stradale. Očekujemo da tom molitvenom sjećanju ove godine prisustvuju brojni potomci i poštovaoci. Ako Bog da, do ljeta treba da bude obnovljena i završena spomen-kapela. Najveći dio radova je završen, ali najzahtijevniji, fresko-oslikavanje, je pred nama. Nadamo se završetku tih radova, osveštanju spomen-kapele, ali rano je još govoriti dok se radovi ne završe.

Zajedno sa UG Jadovno 1941, SND Prebilovci, Udruženjima Sadilovac, Garavice i drugima osnovali ste asocijaciju Sabranje. Mogu li udruženja i aktivni pojedinci nadomjestiti ono što ne čini država u oblasti kulture sjećanja na srpske žrtve genocida u 20. vijeku?

– Udruženja građana čija je misija njegovanje sjećanja na žrtve određenog, užeg, geografskog područija, manje-više inicirana su od strane potomaka žrtava, a većina članova je rođenjem ili porijeklom sa tog područija. Uloga udruženja značajna je za obilježavanje datuma stradanja, održavanje spomenika, prikupljanje podataka, fotografija, priča o stradalima i zločincima, ali udruženja ne mogu postići ono što može država kroz jasan program koji sprovode institucije. Možemo pomoći institucijama, ali ih ne možemo zamijeniti.

Da li se treba suprotstavljati kanonizaciji Stepinca ili ih pustiti da „rade svoj posao” i posvećuju koga hoće?

– Bez obzira da li to nas kao narod vrijeđa, naše nije da se miješamo u odluke drugih konfesija. Imaju oni dokumenta, saznanja, stručnjake, ali i svoje razloge i pravila. Ali, baš zbog onog višedecenijskog skrivanja istine, na našu javnost treba edukativno djelovati i povodom te namjere, dobro pripremljenim, stručnim emisijama o Stepincu i posljedicama njegovog činjenja ili nečinjenja. Dakle, svako neka radi svoj posao.

Ima li po vašem mišljenju rezultata rada Muzeja žrtava genocida, Odbora za Jasenovac SPC u oblasti odbrane istine o srpskom stradanju?

– Rezultati rada režima bivše Jugoslavije takvi su da se još uvijek nailazi na otpor kada je riječ o srpskom stradanju, a tog otpora ima i u institucijama.

Muzej žrtava genocida, koji ja doživljavam kao vodeću ustanovu za njegovanje istine o srpskom stradanju, treba da lomi te otpore, ali i da istovremeno obavlja težak rad na objelodanjivanju istine. Popisi, obrada prikupljenog materijala, tematske izložbe, filmovi, konferencije, stalni izložbeni prostor, sve to zahtijeva dosta stručnjaka raznih profila, dobru tehniku i tehnologiju, adekvatan prostor…

Lično nisam zadovoljna srpskim pristupom svom stradanju.

T. Ćorović, SRPSKO KOLO broj 4.

Vezane vijesti:

Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“