Goran Komar: Sveti Knez Lazar i danas mjera pobjede i poraza

Čvrsto vjerujem da je središnji zemljišni pojas Hercegove zemlje, danas okupljen u istočnohercegovačkim opštinama, u ozbiljnom broju i realno učestvovao u boju na Kosovu.

Živeći u Herceg Novom mogao sam posmatrati djela kolektivnog ktitorstva – gradnje i ukrašavanja crkava novskog kraja od strane cijela naroda. A vezan za Hercegovinu, značajno proširivati vidike i sagledavati obim djela koje je u periodu turske okupacije srpske zemlje stvorio srpski narod Hercegovine.

Kada uđete u Malu savinsku Svetouspensku crkvu koju je gradio i herceg Stefan, vidjećete ćirilički natpis iznad vrata koji kaže ko je 1565. godine obnovio njen živopis: pop Vugdrag, jeromonah Pajsije, riječju, sveto bratstvo. I narod Novoga, svakako. Od Trebinja, naniže, preko Luga i Popova, do Ljubinja, dolinom Neretve, Bilećom na primjer – mnogo bi prostora uzelo da nabrajamo.

Narod je sljedovao drevnijem obrascu srpske gospode, pod okupacijom stvorivši narodni plan održanja. U gorućoj nadi da će vidjeti svijetlo slobode. I jednako i umjetnično stvaralaštvo u Srba koje je gledalo ka uzorima iz nemanjićke starine.

Baš taj period kulturno-crkvene obnove pod turskim gospodstvom, obilježile su značajne crnogorske pobjede nad Turcima. Tada je i bez podstreka niza srpskih književnika i političkih aktivista, srpski narod Hercegovine mogao svoj pogled okrenuti ka Crnoj Gori i vidjeti žižak slobode. Najprije, taj dio srpskoga naroda stajao je jednako kao i svi drugi nepokolebljivo vezan za srpsku patrijaršiju pećku.

Čitavi velebni niz mitropolita. Kolebanja njihova u dodiru sa rimskom kongregacijom, sudeći po arhivskim dokumentima sačuvanim u Vatikanu – koliko i nekih drugih središta Crkve u bliskom susjedstvu. Brojni su iskazi sabora Crne Gore, među kojima su najupečatljiviji oni nastajali tokom 18. vijeka, poslije teških pohara Numan-paše.

Ukoliko bi malo suzili vizuru na otpor Turcima u dva vijeka borbe za nezavisnost, vidjeli bi niz pobjeda od kojih su preznačajne pobjede na Martinićima i Krusima i kasnije, Vučjem Dolu, Grahovcu.

Nisam primjetio da je, makar i hipotetički, u vrijeme današnjeg razura, otvarano pitanje motivskog sklopa crnogorskog čovjeka koji je u više navrata iznio istorijske pobjede nad neuporedivo snažnijim protivnikom. A o crnogorskim pobjedama zaista znamo svi.

O njima se zaista učilo u školama. Široko je poznato da je knjaz Nikola pred sudar sa Turcima na Vučjem Dolu, obraćajući se narodnoj vojsci, iznio nadu da će ona u boju osvetiti Kosovo. Ako neka pobjeda može da se predstavi kao bljesak, onda je to ona na Vučjem Dolu. Čiju su sliku junaci Vučjeg Dola hranili u duši? Šta je mogao očekivati učesnik u bici prispio iz Dabarskog Polja, na korak od Stoca Rizvanbegovića?

Svetolazarevska putanja Hercegovine najjasnije se može vidjeti upravo u tradicijskom nanosu predjela koje sam ocrtao u uvodu ovog članka. Korjenići, Bileća, Trebinje, Ljubinje. Banjani, Drobnjak.

I drugdje, dakako, ali ovdje je mapirana crkvama i spomenicima i snažnim usmenim nanosom. I biljezima. To je gruda srpskog naroda koja je stvorila obnovu Crkve Srba. Sjećanja na pričešćivanje vojske velikog vojvode rusaga bosanskoga ovdje žive. Određivanja mjere Kosovom u podvigu vitezova sa Vlahovića, neka oni pripadaju i sljedećem vijeku.

Na toj svetolazarevskoj putanji Hercegovine najjasnije se danas može sagledati veličina narodnog genija koji stvara ktitorska djela svetolazarevskog uzora. Uvjeren sam da je taj uzor Hercegovini prvenstven. Obnova – održanje Crkve Pravoslavne u Hercegovini počiva na svetolazarevskom uzoru koji izrasta u praobrazac nadvisujući sav nesumnjivi doprinos srpske gospode. Uvjeren sam , jednako, i Crne Gore. Ne može biti drugačije, jer je taj dio srpskoga naroda jasnije nego drugi kazivao svoje porijeklo obraćajući se izvanjcima u trenucima najozbiljnijih ugrožavanja svoje slobode i svoga naroda. Na ove iskaze niko nije mogao uticati.

Naročito ne u 18. vijeku. I do sada sam u više navrata donosio citate iz ovih svenarodnih legitimacija Stare Crne Gore. Ne treba ponavljati. Čitava istorija Srba, i onih u zapadnim krajinama, predstavlja svetolazarevski istorijski opit. Uvjeren sam da ni u Hercegovini, kada ustaju na moćnu carevinu i kada doprinose pobjedama crnogorskog oružja u 19. vijeku, ni jednoga časa nisu gledali ka nečem drugom. Zabilježeni su primjeri da usmena tradicija vitezove iz mlađih perioda smješta u istorijski kontekst Kosova.

Ja osjećam da je niz spomenika koji hrane ćiriličke epitafe od Foče do Banjana, isto tako, narod opredjelio Kosovu, ukoliko neki od njih (Bujakovina) nisu i realno vezani za sudar kontinenata na Kosovu Polju. Za mene, realniji je kosovski svetolazarevski uzor postavljen pred Crnogorce suočene sa osionim pašom iz Bušata, nego pred bilo koga u drugim vaktovima.

Bilo je bitaka i prije Kosova. Ali, koje su ih i kakve vojske vodile? Ni jednu narod nije pamtio. Ovom kosovskom je živio. Čvrsto vjerujem da je taj središnji zemljišni pojas Hercegove zemlje, danas okupljen u istočnohercegovačkim opštinama, u vrlo ozbiljnom broju i realno učestvovao u boju na Kosovu.

Moji Korjenići kažu: sva korjenićka bratstva. Sve Aranđelovštaci, jer su pod plaštom Svetog Arhangela stupili na kosovski svetolazarevski put. Kao i Bileća. Sveti Knez je i danas mjera pobjede i poraza. I rasapa. Ono što se odredilo da okrene glavu od kosmetskog čvora, to je trajno otpalo od naroda. Što nije okrenulo – i ne može da otpadne.

Izvor: Stanje stvari

Vezane vijesti:

Vidovdan – krsna slava hrama Svetog kneza Lazara

Kako su ustaše sprečene da unište mošti kneza Lazara i cara Uroša