Godišnjica: Ustaše pobile 24 srpska stanovnika sela Pavići na Kordunu

Svjedočenje Stanke Pavić iz sela Pavići, Prisjeka, Vojnić, Kordun.

„Moje malo selo nalazi se ispod šume Markovca, nedaleko Prisjeke u općini Vojnić. Početkom jula 1941. godine došla je u Prisjeku i u njoj se zadržala manja ustaška jedinica. Tu je formirala i svoju ustašku općinsku vlast. Ustaše su obilazile naše kuće. Nisu još nikoga dirale. Govorile su da pređemu u katoličku vjeru i tako ćemo svi biti slobodni. Međutim, samo nakon par dana počeli su hapsiti i odvoditi naše muškarce.

Ljudi su se uplašili i počeli se sklanjati u šume. Prestali smo ići u Prisjeku po sol, petrolej, duhan i ostale kućne potrepštine. Selom je zavladao strah. Nismo znali za nikoga ko bi nas mogao zaštititi i pomoći. Čuli smo da su ustaše u Vojniću pohvatale više Srba i odveli ih u Krnjak i pobile u Ivanović jarku. Zatim je došao glas da su ustaše pohvatale oko 130 Srba u Ruševici, Krstinji, Buvači i Maljevcu, sela zapalili, a ljude pobili na Mehinom stanju kod Velike Kladuše.

U našem selu živjelo je 14 porodica. K nama je izbjeglo i nekoliko iz navedenih već zapaljenih srpskih sela. Muškarci su uglavnom bili sklonjeni u obližnjim šumama, a u selu su bile žene s djecom.

Bili smo neko vrijeme u miru, ali ne zadugo.

Ranog jutra, 21. augusta 1941. godine u naše malo selo Paviće upala je nenadano veća grupa ustaša. Okružili su selo. Rijetki su uspjeli pobjeći iz svojih kuća. Ustaše su hvatale žene i djecu, ubijali ih, pljačkali po kućama, palile i neke bacale u goruće kuće i staje.

Nisam uspjela pobjeći, ali sam skočila iz kuće i sakrila se u dvorištu između dvije zidane kace, koje su služile kao silosi. Zabavljene ustaše hvatanjem žena i djece, paljenjem kuća nisu me primijetile. To je bila moja sreća u velikoj nesreći. Gledala sam kretanje zločinaca, čula viku: „Hvataj ih, pazi da neko ne pobjegne.“ Ubijali su uglavnom iz pušaka, a neke su bacali i u goruće kuće. Bilo je i onih koji su ubijeni u kući i živi zapaljeni.

U jednom momentu primijetila sam brata od moga muža, moga đevera, kako iz svoga skloništa trči prema svojoj zapaljenoj kući, valjda u želji da ugasi požar. Ustaše su ga primjetile i pojurile da ga uhvate živog. Bježao je niz stranu, a za njim od kuće pojurio je njegov konj-ljubimac. U strani podno kuće dočekao ga je plot. U skoku preko puta plota pogodile su ga ustaše i ranile ga. Konj je počeo rzati nad ranjenim gospodarom. Ustaše su pritrčale ranjenom mom đeveru. Skinule su s konja ular i zavezale ga jednim krajem oko nogu moga jadnog đevera, a drugim krajem oko repa njegovog konja. Zatim su poveli konja držeći ga za grivu. Po zemlji su tako zlikovci vukli tijelo ranjenog čovjeka. Još sam vidjela da su ga odvukli ispod šume Mrakovca u pravcu Prisjeke.

Naše su kuće još gorjele. Ustaše su otišle. Naši ljudi i oni koji su se uspjeli spasiti gasili su i spašavali što se još moglo spasiti. Tada su ustaše usmrtile 24-ero seljaka, uglavnom žena i djece.

Kasnije smo saznali da je u Prisjeki ustaški liječnik htio pomoći i previti rane mome đeveru. Međutim čuvši to ustaški načelnik Jurić Tominac skočio je i viknuo: „Da li ćemo mi još liječiti srpsku gamad?“. Priskočio je k mome ranjenom đeveru i udario ga nožem u srce. Tu u blizini su ga i pokopali…“

Pavić Stanka s.r.

Napomena:

Svjedočenje Stanke Pavić zapisao sam u njenom selu 20. septembra 1963.

Dr Đuro Zatezalo

Iz knjige: Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao“