Godišnjica Pokolja u Osovu kod Rogatice

U Osovu kod Rogatice, 27. aprila 1942. godine ustaše ubile na najsvirepiji način više od 90 srpskih civila, uglavnom djece, žena i staraca, od kojih samo 24 iz porodice Ristanović koji su zatvoreni u kuću i štalu, i zapaljeni.

POGLEDAJ VIDEO – 2019.

Osovom odjekuju bolna sjećanja na 27. april 1942. godine, kada je harajući ovim krajevima Crna legija Jure Francetića, potpomognuta komšijama, u najtežim mukama umorila i živu zapila srpsku nejač iz ovog sela i zbjega koji se sa romanijskog platoa kretao ka Drini i Srbiji.

– Priča se da je tu bilo oko 50-oro djece. Moja sestra je imala deset godina i bila je najstarija, brat Radoje imao je pet, a brat Momčilo tri godine – priča Milovan Bojat, potomak Rista Koranjića.

A bilo je i mlađih od Momčila. Ustaše nisu imale milosti.

– Svi su dovedeni ovdje u štalu i soldrmu Koje Ristanovića, mog djeda, jednog i drugog, oni su stari ratnici, vjerovatno su se pobunili, pa su prikovali za dovratnik kroz prsi palamarima, a ostalo su klali i ubacivali u vatru, najvjerovatnije poneke žive – naglasio je Bojat.

Igrom slučaja preživjela je tada djevojčica Persa Zaković Savčić. S teškom tugom svjedočila je potomcima.

– Izbjegavala je da priča o tome. Tu je zapaljena majka, dvije sestre i dva brata, tako da je to bila velika žalost i potresala se u svakom momentu – navodi Nenad Savčić, sin Perse Zaković Savčić.

Zločin na lokalitetu Kula u selu Osovu jedan je u nizu zločina nad Srbima u Drugom svjetskom ratu.

– Ovo je možda i najteži i najsvirepiji zločin. On je dio jednog zamišljenog projekta da se s ovih istočnih prostora Republike Srpske, srpski živalj protjera ili pobije, i do Drine da se očisti – naglasio je Milorad Jagodić, načelnik opštine Rogatica.

Za vrijeme bivšeg sistema, zarad bratstva i jedinstva, o ovom zločinu se nije smjelo pričati. Vladale su decenije tišine.

– Bilo je sve zabranjeno, nije se tad dalo ni spomenuti, a ne da nešto pravimo. Ovo se ništa nije vidjelo, bilo je zaraslo u trnje, zemlja je obrušila sve i mi smo se odlučili da ovdje napravimo mali skroman spomenik, da ostane zabilježeno generacijama – ističe Mitar Koranjić, potomak Mitra Konjanjića.

Tačan broj ubijenih u Osovu vjerovatno nikada neće biti utvrđen, jer su među njima bile i kompletne porodice koje su u zbjegu bježale od ustaške kame iz drugih krajeva.

Potomci danas poručuju – hrišćanski je praštati, oprost se daje onom ko se pokaje i zatraži oprost, ali se grijeh koji je nanesen takvim zločinom nikada ne smije zaboraviti i to mladi moraju naučiti, kako se ne bi ponovilo.